NA NOVSKOM TRGU BELAVISTA
Profesor i slikar Mihailo Žarković mi je na hercegnovskom trgu Belavista ispričao priču o djevojci koja je skočila u plamen u vrijeme pivskog pogroma junskih dana 1943. godine. U toku deset dana, toga krvog juna, na prostorima Pive, pripadnici zlogalsne SS divizije „Princ Eugen“ strijeljali su i spalili 1240 žitelja, a samo u jednom danu, 7. juna, ubijeno ih je i spaljeno 522 dvoje, među kojima je bilo 109 djece, i tek rođeno dijete, koje nije ni dobilo ime.
Pripadnici ove zloglasne vojne postrojbe zatvorili su u jednu kolibu pedeset Pivljana među kojima je bila nestvarno lijepa djevojka pa su je izdvojili, ali u času kada je čula vrisku svojih i ostalih zatočenih u kolibi, a među njima su bili njen otac i majka i tri mala brata, otela se mučiteljma, skočila u plamen i izgorjela.
Od časa kada sam čuo ovu priču, nemiran sam, a danas, na istom trgu je sjedio advokat Blažo Gagović, kome sam prišao, znajući da je Pivljanin i kratko prenio priču koju mi je prethodnog dana ispričao Žarković, ne rekavši kako se zvala ona što je skočila u plamen.
Ta djevojka se zvala JAGLIKA ADŽIĆ - rekao mi je Gagović.
Noćas sam u silnom nemiru zapisao ove riječi:
JAGLIKA ADŽIĆ
Tvoj obraz je otišao u nebo, tvoj osmijeh se i sada javi za tamnih noći. Pomiješan sa svjetlošću zvijezda. Djevojko, Jagliko, ti si postala zvijezda. Najljepša, nasvjetlija, njasvetija.
Osmjehuješ se, budiš davno usnuli pepeo. Roditelje i braću. Sve koji su postali pepeo. Tvoj osmijeh nije sagorio. I danas treperi nad pivskim planinama. Ponekad bude duga, ponekad zlatna kiša.
Šta te ponijelo, šta dalo snagu? Oni koji su te gledali kažu da su ti vidjeli krila, kako krilatiš, postaješ vila, i pred tim čudom su se skamenili. A onda si se pretvorila u plamen.
I danas, kada sam pričao Novljaninu Milu Perišiću, mudrom i pitomom, a uz to dobrom, rekao mi je: nju je zvalo ono arhetipsko, zajedničko stradanje - želja da nestane sa svojima.
Nije odoljela zovu!
Preživjeti - bilo je sramotno. Umrijeti - jedino moguće.
Tvoj osmijeh je najljepši osmijeh Crne Gore, koji neće zgasnuti. Iz pepela tvoga niču ljubičice iz osmijeha tvoga jaglike, koje su pobijedile Handžar divizije.
Gdje su danas te divizije - gdje moć i sila? Sva ta silna vojska je mrtva, bez pomena. Bez grobnoga znaka i bez traga. Rasuta po pivskim kanjonima.
Spališe sve i ubiše sve. Ali ne I tvoj osmijeh. Pobijediše ih jaglike i ljubičice!
Jagliko, djevice i svetice. Najljepša ljubičice iznikla na ovoj zemlji. Cvijetu koji ne može svenuti.
Nijedna vatra ne može oprljati tvoju ljepotu. Plamen te pročistio. Ponio u nebo. Odakle gledaš. I cvjetaš svakog proljeća, cvjetaš usred zime. Posipaš laticama pepeo i planine. Mrtve vojske i njihove žrtve. Sve jednako zasipaš najljepšim laticama.
Jagliko, djevojko!
21. sepetembar 2016.
P.S.
Nijesam dostojan da opjevam tvoje stradanje. Ti si dostojna antičkih tragičara. Pjesnici su za to da opjevaju velika djela. A tvoje djelo to jeste, uistinu! Veliki činovi su zato da im se divimo, ali i da živimo od njih. I zbog njih!...
Bonus video:
