Znate one parove koji su se toliko sljubili, postali „Mi“ i ulaskom u vezu izgubili „Ja“. Znam da znate i sigurna sam da vam idu na živce. „Mi smatramo, mi mislimo da je za naše dijete najbolje… Dođi kod nas na kafu. Hoćeš s nama na izlet? Ići će i moj muž s nama…“
Kad u vezi zanemarimo svoje interese, hobije, prijatelje i druženja, i kad nam sav izvor zabave, topline, „sigurnosti“ postane ta jedna osoba; naš partner - stavljamo se u opasnu situaciju da nam bivanje u vezi postaje jedina opcija.
Ako nam se dogodi prekid tog odnosa, ostajemo sami i goli pred velikim Ničim. A to je zastrašujuće. Kad nam je partner jedini izvor uživanja, zabave, ispunjenja i utjehe - mi smo zavisni od njega. Jer, ne daj Bože ostati bez njega, ostajemo sami na brisanom prostoru.
Ovo je izazov svim parovima.
Ušuškavanje i centar svijeta
I znate ono kad vam se ne da da izađete prijateljem ili prijateljicom, jer je napolju kiša, a vi ste se fino ušuškali na kauču pored svog partnera? Koliko puta ste prijateljici koja je sama i zove vas u kino rekli (lagali) da nemate vremena jer treba dijete da stavite da spava ili da ima temperaturu, ili ovo ili ono? A istina je da ste svoju dnevnu dozu potrebe za druženjem, ljubavlju i pažnjom zadovoljili sa svojim suprugom pa vam ne treba ona.
Budimo iskreni, svi to stalno radimo. Veza, brak postaje SVE. Izvor svog zadovoljstva. I u redu je - nekad. Radila sam s puno ljudi, najviše žena koje su se našle u užasu života: nakon višegodišnje veze ili braka ostale su potpuno same, bez prijatelja, bez ikakve ideje šta vole da rade, šta žele od života (osim da imaju partnera), bez ideje ko su one uopšte. Boje se vikenda i samoće, i još više boje se bolne praznine koju osjećaju kad više nema „njihove polovine“.
I tako sljubljeni s partnerom prestajete da budete jedinka, jedinstveni entitet, postajete polovina, „bolja“ ili manje bolja. I okupani srećom i osjećajem ispunjenja, to je trenutak kad ste započeli da kreirate Opasnost za svoju vezu.
S vremenom oba partnera polako gube svoj jedinstveni identitet. Fokus vlastitih interesa, zanimanja i aktivnosti koje ste imali nekad prebacuje se isključivo na vezu. I sve je u redu ako imate balans: malo veza, malo ljudi i aktivnosti izvan veze. Ali, najčešće veza/brak preuzme dominaciju. „Ja“ postaje „Mi“ - i uvalili ste se u lažnu sigurnost, koja će vas nakon dosta mjeseci ili godina dovesti neminovne krize, i moguće do onoga čega se najviše bojite - odvajanja od partnera i suočavanja samih sa sobom.
Ovo su riječi (uvjerenja) nekih mojih klijenata:
„Kad nisam u vezi osjećam se manje vrijedno, onda sam nekako na nižem nivou.“
„Neću mu (prijatelju) smetati. On ima svoj život, prorodicu i to. Ja sam mu nezanimljiv, jer sam sam.“
Kad je Mi postalo važnije od Ja?
Kad sam bila dijete, tamo negdje do svoje dvanaeste godine - ja sam bila Ja. Imala sam porodicu, prijatelje, igranje, dvorišta, more, događaje, simpatije i antipatije, obaveze i vražju školu. Moj doživljaj stvarnosti bio je: Ja i elementi svijeta oko mene s kojima sam u interakciji. Osjećala sam se kao osoba, jedinka, Irena * kakva god, ali cijela.
Ulaskom u pubertet odjednom je svima oko mene postalo važno da imaju dečka ili curu; ko je s kim, ko se kome sviđa. U srednjoj školi veće face su bile one cure koje su u vezi. Najednom smo se svi počeli truditi d aimamo nekog i da se zaljubimo. Nama curama to je postalo centar svemira, sve ostalo postalo je manje važno.
Ne znam od kuda je to došlo (hormoni i društvo valjda), ali sve smo bile lagano zavidne onima koje su „s Njim“, još pogotovo ako je „Taj“ glavni faca u gradu. Odjednom sam se i ja počela loše osjećati jer sam „sama“, iako mi je bilo sasvim prijatno i dobro da budem sama i nije mi to moje stanje bilo baš jasno. Kao da sam odjednom upala u neka drugačija pravila života. Od tad do danas, svugdje oko mene glasno ili jedva čujno vrišti da je biti „samac, solo“ jadno, manje vrijedno.
Riječ samac u našem društvu izaziva sažaljenje. Kao da je biti individua nešto loše, a „normalno“ je biti dio para.
Ako sam samo dio (polovina) para, znači da je moje postojanje samo dio nekakve cjeline?
To onda podrazumijeva da kad nemam drugu polovinu, ostajem samo pola čovjeka?
Mi smo rođeni i živimo kao jedinke, a biti u paru znači provoditi vrijeme uz nekog, živjeti pored nekog.
Panika od mogućeg napuštanja
Kad jedan partner osjeti manjak sigurnosti u vezi (najčešće onda kad drugi pokaže više interesa za svojim prostorom) u panici počne da zahtijeva ili moli više pažnje i time gubi na svojoj uzbudljivosti i privlačnosti. Tu se krug zatvara i kreću problemi. Ako se u nekom razdoblju veze počnete osjećati sigurno (da će tako uvijek i ostati), znajte da u pozadini čuči opasnost koja tu sliku može da sruši.
Ekstremni, ali ne tako rijetki primjer ovoga je Carrie iz „Seks i grada“ u situaciji kad se odrekla čitavog svog života i karijere da bi otišla da živii u Pariz s Aleksandrom Petrovskim. Znate onu scenu u kojoj je odustala od prijema posvećenog njoj i njenoj knjizi kako bi bila uz Aleksandra na otvaranju njegove izložbe? Odrekla se sebe kako bi sačuvala vezu. Sva sreća da je na kraju pronašla svoju Carrie ogrlicu - simbol svog identiteta.
Ako želite da sačuvate Sebe…
Nekako sam sigurna da sve ovo već znate. Ali, isto tako znam da nam je svima s vremena na vrijeme potreban podsjetnik:
- Radite stvari na svoj način. Napišite popis stvari koje radite baš na vaš način.
- Investirajte vrijeme i druge resurse u sebe i svoje strasti.
- Otiđite napolje sami sa sobom. Provodite neko vrijeme u svojim omiljenim aktivnostima. Izađite sami.
- Neka su vam prijatelji uvijek blizu i investirajte u svoje odnose.
- Ostanite u kontaktu s porodicom. Koliko god vaša porodica bila čudna ili teška, vaša je. Uvijek će vas podsjetiti na ono kakvi ste bili prije ulaska u vezu.
- Budite s osobom koja vas prihvata, a ne s onom koja neprestano želi da vas promijeni i koja želi da se odreknete svog identiteta ili interesa.
Onaj ko vas stvarno voli - voli vas, ono što jeste i uvijek će željeti da budete svoji.
Autorka je savjetnica iz Gestalt psihoterapije
Bonus video:
