Što je antonim feminizma? To je crnogorska žena, sudeći prema jednom lingvističkom istraživanju koje je nedavno sprovedeno na crnogorskim univerzitetima. Studenti su imali zadatak da nekom riječju ili frazom predstave pojmove žena, muškarac, ljubav i brak. Dobijeni nalazi tumačili su se najviše u okviru lingvističke kognitivne teorije putem konceptualne metafore, koja učitava univerzalno ljudsko iskustvo, ali i kulturne specifičnosti. Prvo o ženi.
Žena kao cvijet
Na velikom uzorku pokazalo se da je dominantna pojmovna metafora kojom je predstavljena žena bila cvijet. Antonimi su, znamo, suprotna značenja, a nasuprotnje od očekivanog iz ovakvog istraživanja jeste da se crnogorska žena uprkos svim emancipatorskim procesima danas dominantno metaforizuje kao cvijet. Dakle, kao da je u Japanu. U japanskom, „cvijet u kancelariji“ je kancelarijska radnica, „cvijet na zidu“ je žena koja ne učestvuje u razgovoru, „roze cvijet“ je ideal japanske pokorne žene i sl. Naše su uglavnom bile samo cvijet, nerijetko ruža i ponegdje visibaba. O cvećkama drugi put.
Metafora, način na koji razumijemo svijet
Metaforički pojmovi upravljaju našim mislima, rukovode našim svakodnevnim funkcionisanjem strukturirajući ono što opažamo i određuju način na koji se postavljamo prema svijetu i drugim ljudima. Metafora je način na koji razumijemo svijet; nije to samo modus jezičke ekspresije, već mentalna struktura u našem mozgu pretočena u lingvistički izraz. To su oni najdublji mentalni zapisi koji pripadaju nesvjesnom, a oličavaju kulture i mentalitete, te svjedoče o tradiciji i istoriji. Tako, konceptualna metafora svojim pojmovnim aparatom može da ubjedljivo objasni zašto se u jednom jeziku za dubok san kaže „spava kao anđeo“, a u drugom „spava kao zaklan“.
Konceptualna metafora najviše sliči snimku skenera gdje se iz mnoštva presjeka očitava cjelovita slika. U zavisnosti od toga koja je vrsta i veličina uzorka, koja se populacija uzima, za koji vremenski period i u kom trenutku, koja geografska oblast i slično, dobiće se uvijek pomalo drugačija metaforička slika i donekle drugačiji presjek.
Mala, statična, podatna...
Da se vratimo ženi. Do stvarnog značenja metafore dolazi se putem kognitivnog mapiranja, odnosno strukturnog preslikavanja izvornog domena žene i ciljnog domena cvijeta, gdje se očitava mentalna predstava određenog pojma.
Žena konceptualizovana kao cijet otkriva se kroz njegove osobenosti oličene u boji, mirisu, obliku, veličini i porijeklu cvijeta, drugim riječima, prema dekorativnosti i fragilnosti. Prema kriteriju dekorativnosti, strukturno preslikavanje otkriva ženu kao statičnu, malu, podatnu, lijepu, riječju, čisti ukras. Uostalom, malo koji cvijet je gabaritan, ako izuzmemo biljke mesožderke. Ubereš ga, staviš u vazu, diviš mu, a kad uvene, baciš, i staviš novi. Sa cvijetom na livadi stvar je samo malo drugačija. Tamo mu se dive sunce i vjetar, dok ga životinje ne popasu i zgaze papkom ili kopitom. Šta ženi treba?
Kvalitet fragilnosti je još očigledniji kada ontološki mehanizam preslikavanja otkrije da je cvijet nježan i da mu treba zaštita. Cvijetu treba sunce i topla leja, ženi uslovi da obezbijedi egzistenciju i sačuva svoje fizičke prerogative; cvijetu pogoduje zavjetrina, ženi zaštita njene ženske prirode, treba joj „branič“, takoreći. Prema ustorojstvu društva u kome živimo, žena tu zaštitu dobija prvenstveno u porodici i drugdje gdje se doživljava kao slaba, nježna i manje moćna. Htjela to ona ili ne, u toj plemenitoj misji zaštite, nad njom se nadvija duga sjenka muškarca - oca, brata, muža, ljubavnika, sponzora. Uz to, poređenjem cvijeta i žene putem mehanizma mapiranja došlo se do najdramatičnijeg otkrića: cvijet nema plod. On se samoreprodukuje, ali ne rađa. Žena je, kaže ova konceptualna metafora, biće ljepote zbog ljepote.
Crnogorskoj ženi nije baš dobro
Ako je jezik dijagnostičko sredstvo, onda je metafora njegov zdravstveni karton. U tom zdravstvenom kartonu, prema ovom istraživanju, crnogorskoj ženi nije baš dobro: u akutnoj je potrebi za zaštitom i treba da bude bezuslovno lijepa. Stvarno značenje i razmjere ovakve metaforizacije dobijaju se kada se sagledaju ženine uloge u društvu. Prema ovom nalazu, ženska statičnost i pasivnost, nedjelatnost i pomirenost s tradiconalnim ulogama samo potvrđuju minimalni napredak koji je ona u odnosu na žene Evrope napravila. U poređenju sa njihovom proaktivnošću i rodnom osviještenošću, crnogorska žena je još uvijek pod krupnom hipotekom rodne nejednakosti i društvene neparalelnosti na mnogo nivoa, a to se prosto zove muška dominacija.
Zlo bez kojeg muškarci ne mogu
U ovom istraživanju nađene su, ali u značajno manjoj mjeri, i konceptualizacije za ženu u vidu pojmovne metafore necjelovitog bića, stuba i velike životinje. Metafora necjelovitog bića obuhvatala je odgovore: ljepša polovina, druga polovina, jaka podrška muškarcu, zlo bez kojeg muškarci ne mogu i slično. To nije neočekivana metafora, ona je koliko univerzalna, toliko i kulturno specifična. I muškarci su predstavljeni konceptualnom metaforom necjelovitog bića, samo što su odgovori imali dijametralno suprotnu semantiku: snažnija strana, jača polovina, pola svijeta i tako dalje. Žena je prototipično podrška jačoj polovini, jača polovina je prototipično podrška sebi. To je onaj isti odnos dug dva milenija, koji ovjeravaju naši milenijalsi.
Ako nije cvijet, onda je stub ili životinja
Ako žena nije cvijet, ona je stub porodice. Karakteristike stuba su postojanost, nosivot, izdržljivost, čvrstoća materijala, često i dobar dizajn. Jonski, dorski i korintski na crnogorski način. Na nju se možeš osloniti, na njenu postojanost računati i nikada ne posumnjati u čvrstoću njenog materijala. To je ona koja će u ratu pušku uzeti, u hiperinflaciji i pod sankcijama porodicu spašavati i u neoliberalnom ekonomskom ustrojstvu tri posla raditi. I sve će vjerovatno ćutke podnositi, sem kada joj se na put ispriječi žena cvijet. Tada prodimi na kapitel.
Ukoliko, pak, žena u Crnoj Gori nije ni stub, onda je životinja. Predstavljena je pojmovnom metaforom velike životinje, pa su studentski odgovori bili: lavica, vučica, vuk, zvijer, srna, zebra i slično. Nije bila maca, kuca, pile ili neka ptica. Bila je prikazana ontološkom korespondencijom veličine, snage, brzine, okretnosti, umješnosti, opasnosti kakve posjeduju krupne životinje. Nije rijetko da se danas za ženu kaže da je vučica, vuk ili neka obrada te metafore kada se želi iskazati kvalitet njene odvažnosti, umijeća i postignuća. No, nažalost, kada se zbroje stubovi i velike, opasne životinje, cvijet i dalje odnosi krupnu metaforičku prevagu u procentima.
Ko će cvijetu dati da vlada?
Mnogo se u posljednje vrijeme radilo na ženskoj asertivnosti, na razne načine žena je omoćavana i podučavala da bi na kraju bila predstavljena cvijetom, odnosno, svojom ukrasnom funkcijom, potpuno lišena agentivnosti. Kažu, današnja žena treba da upravlja. Ko će cvijetu dati da vlada? Ona može da upravlja samo iz zavjetrine svoje (muške) zaštite i, razumije se, za njegove ciljeve. Mazan glas, duge noge, tanak struk prosto se podrazumijevaju. Tako studenti i studentkinje vide žene druge decenije dvadeset prvog vijeka u Crnoj Gori.
Ova analiza otkriva da su žene antonimi same sebi. Antonimija im se sadrži u kategorijama onoga što mogu i onoga što biraju da budu. Mnoge biraju da budu cvijet i muškarci će ih za taj izbor uvijek bogato nagraditi. Vazom u koju će ih potkresane staviti.
Muškarcu je u ovom istraživanju dodijeljeno za dvije trećine manje konceptualnih metafora od onih kojima je predstavljena žena. On je prvenstveno i dominantno metaforizovan kao stub porodice, što je prošireno u nekim odgovorima i na stub cijelog čovječanstva. Tek da se ne zaboravi ko je glavni. On je, takođe, i glava porodice, glava kuće, oslonac, snaga - dakle, sve što je moć, jačina i, u crnogorskom žargonu, krutina. Uspravnost stuba je dodatni elemenat u strukturnom mapiranju izvornog domena muškarca i ciljnog domena stuba, kojeg nema kada se na taj način predstavlja žena.
Muškarac, i bik i svinja
Muškarac dočaran kroz animalni svijet bio je i velika i mala životinja. Kada je bio velika, bio je konj, bik i svinja, vuk (u jagnjećoj koži), lav (u zatvoru). Kada je konceptualizovan kao mala životinja, bio je predstavljen kao insekt ili ptica. Ovi prvi su bili realizovani kao pčela, trut, leptir na početku, užasna gusjenica na kraju (sic!), bubašvaba, dok je druga konceptualizacija, ona posredstvom ptica, bila: ptica pjevačica, tetrijeb, kukavica i slično.
Neki kulturološki, sociološki i antropološki obrasci izranjaju u predstavljanju muškaraca i žena na način pojmovne metafore. Sudeći po rezultatima iskazanim u procentima i brojkama, rekli bismo - sve je isto, uz poneko moderno razočaranje i postmodernu ljutnju. Muškarci su jači i snažniji, oni su provajderi. Oni su stub. Žene su slabije, nježne, lomne i treba im zaštita. One su cvijet. Zar to nije odvajkada tako? Kada muškarci zakažu, žene (po crnogorski) uskaču. Kao stub ili velike životinje, vučice i sokolovi, najčešće. Kad muškarac zakaže, onda i razočara, pa postmoderna ljutnja biva iskazana kroz pogrdu, kao ono o beskičmenjacima. Procenti, odnosi i grafikoni otkrivaju da se ništa revolucionarno nije desilo na crnogorskoj rodnoj, porodičnoj ili, pak, političkoj sceni. Može se računati na žensku dekorativnost, ali ne tako mnogo na njihovu proaktivnost, može se računati na njihovu svijest cvijeta koji zna da može svakog trenutka biti zamijenjen novim, ali ne i veliku borbu da se ta situacija promijeni. Reakcija će biti još samo rumeniji prašnici, duža stabljika i zavodljiviji treptaj laticama pod Zefirovim dahom. Samo u „Malom princu“ moguće je dostojanstveno biti cvijet: on bi svoju ružu volio i kada uvene.
Ljubav i brak, zlo i robija
Kratko o druga dva pojma. Ljubav i brak su dijametralno suprotno predstavljeni na nekoliko nivoa. Ljubav je kao koncept bila veoma poticajna za metaforizovanje, dok brak to nije ni izdaleka bio. Ljubav se predstavljala kroz brojne neočekivane i maštovite metafore, dok se brak prikazao kroz nekoliko stereotipnih, kako univerzalnih, tako i kulturno specifičnih pojmovnih metafora. Za ljubav su izronile pojmovne metafore poput: ljubav je veza, ljubav je ushićenje, ljubav je zlo, ljubav je opijat, ljubav je svjetlost, ljubav je element, pa astrofizički fenomen, zatim sreća, smisao, besmrtnost, inspiracija itd. Za razliku od ove metaforičke i konceptualne raskoši, brak je bio dominantno konceptualno metaforizovan kao fizičko jedinstvo (dvoje, sinergija, spona, jedinstvo), kao prisila (robija, tamnica, kazna, smrt slobode) i biznis (interesna zajednica, formalni odnos, ugovor, sporazum). To je manje-više sve. Ovo, pored ostalog, ukazuje na veoma malu korespondenciju koncepata ljubavi i braka, kao da ljubav nije baš najnužniji uslov za brak u crnogorskom društvu. Rezultat nekako naginje slici o dvoje ljudi koji su u prisilnom ili ugovornom odnosu koji se zove brak.
Bilduju se um, mišići ili novčanici
Sentimentalni i realni svijet naših studenata čuva se u posebnim pretincima, kao da se ne dodiruju. Ljubav je za njih eterična, dok je brak htonična kategorija, o ljubavi maštaju, a o braku možda sude iz priložene stvarnosti. Moguće da je to razlog krupne konceptualne zbrke u njihovim glavama. A možda to uopšte nije zbrka. Muškarci su stub, a da bi to bili, bilduju se um, mišići ili novčanici. Sve to donosi moć, razne moći, treba biti oslonac. Cvijeće će se svakako oviti oko pritke. Ali, oprez! Negdje je u zasjedi srp koji će da požanje lomnu biljku „pređe žetve“.
Nalazi iz ovog istraživanja ukazuju na određene lingvističke tendencije, ali predstavljaju i indikatore društvenih dešavanja, stoga su zanimljivi za sociologe, psihologe, antropologe, istoričare, a nisu nebitni ni političarima. O četiri krupne kategorije društvenog ustrojstva na skicirani način danas misle oni koji će sjutra da upravljaju ovim društvom i državom, a upravljaće prema konceptualnim zapisima i predstavama koje imaju danas. Taj najdublji zapis nikad ne laže. Da bi se on promijenio u neki drugačiji, potrebne su generacije i mnogo istinskog napora da se, recimo, pomenuti miran san u našem jeziku, iskaže drugačije nego kroz smrt, a žena drugačije nego cvijet.
Bonus video:
