Knjiga Razgovori u Parizu, Branke Bogavac doživjela je treće izdanje, ovog puta kod Kulturnog centra Bar, u ediciji Barski ljetopis.
Impozantna obimom, na preko osam stotina strana donosi susrete sa četrdeset književnika sa pet kontinenata i dvadeset i dvije zemlje, nastalih u periodu od gotovo tri i po decenije.
Novina ove knjige u odnosu na dva prethodna izdanje jeste što donosi intervjue sa šest novih pisaca: Gao Singđian, Filip Begbede, Adonis, Fernando Arabal, Adam Zagajevski i autora ovog teksta, čime mi je data posebna privilegija.
Branka je svoj najplodniji radni vijek iskoristila na najbolji način, susretima sa značajnim ličnostima različitih umjetničkih profila, njihovim sudbinama koje su obilježene posebnim znakom, ali i istorijskim prilikama, duhom vremena, okolnostima u kojima su se ostvarili njeni sagovornici. A velike oblikuju više sile ali i okolnosti, koje često znaju biti banalne, no u suštini uzvišene.
Ova knjiga je svojevrsna antologija poetika, misli o umjetnosti i čovjeku, umjetniku i njegovoj ulozi u vremenu u kojem se ostvaruje. Antologija, ali i apologija u slavu velikana koji su obilježili svoje vrijeme, ali i nas koji smo se ostvarili u njihovom vremenu.
Svaki veliki umjetnik je duh vremena, ali i zbir svoje i svjetske tradicije. Ovu knjigu čine četrdeset blistavih poglavlja, koja svojim lapidarnim naslovima određuju pisca i njegovu literaturu, njegovu poetiku i etiku. Bez ukupne tradicije koja pulsira njihovim djelom ne bi bilo ni toga djela ni njegovih univerzalnih poruka, ne bi bilo jednog Joneska, Eka, Borhesa, Kundere, Adonisa, Kadarea... Ne bi bilo veličanstvenih knjiga.
Vrijeme uvijek izabere po nekog, i taj izbor je nepogrešiv, nekog kroz koga prelama svoj duh, svoje istine, svoje breme... Nije slučajno rečeno: svako vrijeme nosi svoje breme. Da, ja bih rekao, ali i velikog pisca, velikog umjetnika kroz kojeg progovara duh vremena, a sa njim univerzum. Autori zastupljeni u ovoj knjizi su glasovi vremena u kome su živjeli, i glasovi vječnosti koju su prepoznali u svom vremenu, napravši spoj i most, da bi oni i mi njime prošli.
Knjiga Razgovori u Parizu je ona od rijetkih knjiga koja će uvijek dobijati na aktulenosti, svako vrijeme i pokoljenje će prepoznati sebe u njoj i sagovornicima koje je Branka birala, na način kako ih je biralo vrijeme.
Navodim neke od naslova koji idu uz intreviju objavljene u ovoj knjizi: PISANJE JE JEDINI NAČIN ŽIVLJENJA (Borhes), ONO ŠTO SE DOGAĐA U TRENUTKU PISANJA (Klod Simon), OSJEĆANJE NEUTAŽIVOSTI JE SUŠTINSKO ZA PJESNIKA (Česlav Miloš), SHVATIO SAM DA JE NAJBOLJE BITI MOST IZMEĐU DVIJE OBALE (Orhan Pamuk), GRDIO SAM CIO UNIVERZUM (Sioran), NAČIN PISANJA JE KAO NAČIN OSLOBAĐANJA (Adonis), UNIO SAM MALO SVJETLOSTI U APSURDE LJUDSKE EGZIOSTENCIJE, POEZIJU I ZEMALJSKA ISKUSTVA (Iv Bonfoa)... I tako redom... Kada bi ove naslove poređali nastala bi čitava poema koja artikuliše duh svijeta, kao što ga artikulišu sagovornici ove knjige. Na pitanje šta je poezije koje Branka Bogavac postavlja velikom arapskom pjesniku Adonisu, kanidatu za Nobelovu nagradu, on odgovara: “Poezija stvara jedno drugo društvo. Svaki veliki pjesnik daje stvarima novo ime i svaki novi jezik stvara novu realnost“. Upravo bi se svi njeni sagovornici mogli svesti pod ovu maksimu. Svaki od njih je imenovao je stvari novim imenom i svojim jezikom stvorio novu realnost.
Svaki od njih je na svoj način autentičan, među njima je osam dobitnika Nobelove nagrada, ali i Gonkurove i drugih nacionalnih i svjetskih priznanja. Ta auteničnost ih čini osobenim, kao i djelo koje su stvorili... Kroz njihova djela se provlači ona zlatna nit koja sobom nosi univerzalnost i humane poruke, bez kojih ni jedno djelo ne može računati na vječnost. Oni su pisali za vječnost, njihove rukopise ne može izbrisati vrijeme.
Ova knjiga je dragocjen dar za sadašnje i buduće čitaoce. Njome, a i svojim dugim knjigama čiji korpus dostiže nekoliko impozantih tomova, Branka Bogavac je na najdostojniji način izvšila zadatu joj ulogu. Svi mi nosimo po nešto zadato, ona je nosila i nosi veliki zadatak - da se susreće, razgovara sa odbaranima i bude prenosnik između njih i nas.
Teško je donositi sudove o ovakvom djelu, vršiti analize, poređenja... Ove intrevijue treba čitati kao dobar esej, kao fantastično izveden dijalog, kao književno djelo koje čine različite forme izražavanja, reminiscencije, zabilješku, otrgnutu rečenicu iz vremena i imaginacije.... Kao Heraklitove maksime i Montenjeve eseje, kao Eshilove horove...
Njih ne treba čitati redom, a može i redom, ja sam uvijek uživao kada bih slučajno otvorio neku stranicu i zadubio se u nju. Svaki segement ove knjige magijski vuče... To su talasi beskrajnog okeana i svaki talas nosi sa sobom svoj svijet, svoje plime.
Ovo je knjiga ukrštenih sudbina, života, ideja. Sve to zrači dubokom isprepletanošću, lavirintima koji nas vode u nove svjetove. Branka je pouzdana Arijadna na putu po univerzumu. Ona nam je, umješnim pitanjima i doživljajima djela autora koje je intrevjusala, otkrila nove svjetove.
Dovoljan bi bio jedan Borhes i njegovi lavirinti da se njima prođe. A ona je kroz četrdeset lavirinata, koji se račvaju borhesovskim stazama po beskraju, otkrila bezbroj svjetova kojima se mjeri ljudski život i postojanje. Uvjerena u ono što radi, a sa ljubavlju za one koje ima za sagovornike, dovela nas je do novih univerazlnih vrijednost u kojima su prisutne i stare istine. Do istine koja je samo jedna. A istina je suština i van nje ničega nema.
Iz ove knjige progovaraju suštine o čovjeku, smrti, životu, umjetnosti. O ljubavi i stradanju, svekolikom ljudskom bitisanju.
Ploveći kroz taj beskrajni okean, autorka je stigla do obale po kojoj je ispisala posebnu istoriju vječnosti sa velikim autorima.
Primamo ovo djelo na dar, a taj dar nam čini posebnu čast. Osjećam lično dug zahvalnosti, zbog prostora koje mi je ustupila u ovoj knjizi i intrevjua sa naslovom CRNA GORA MOJA ITAKA. Činim to i u ime čitalaca koji su njene knjige čitali, ali i u ime onih budućih. U ime budućih nije lako činiti iz sadašnjost. Ovo djelo mi to daje za pravo, te zato mogu i u ime njih da govorim.
U intrevju s Alenom Boskeom, ovaj veliki francuski pjesnik kaže: “Ponavljam, čovjeku ne preostaje nikakav izbor: čim se rodi, obećan je smrti. Ali u toj kostataciji ne treba vidjeti nikakvu tragediju. Pošto nemam izbora, ja za sebe zadržavam sporedno i na meni je da od tog sekundarnog napravim suštinsko, znači neki drugi život. Pošto je moj život kratak, osrednji i ne zavisi od moje volje, ja se dovijam da pretvorim umjetnost u nespornu vrijednost. I za to imam dobrih razloga; svi savremenici Đota i Ronsara su zaboravljeni, ali njih dvojica nijesu. Je li moj stav pretenciozan? Ali, molim vas, to je duhovna higijena“, rekao je Boske u intervjuu koji je napravljen 1979.
A ja bih kao zaključak ovog teksta rekao jednu rečenicu: Razgovori u Parizu su knjiga velike kreacije.
Bonus video:
