Za koji dan, uoči Interlibera, hrvatska Školska knjiga objaviće monografiju o Ivu Andriću “Gospodar priče” autora akademika Krešimira Nemeca.
Nakon što su izdali Izabrana djela Iva Andrića, ovo opsežno Nemecovo djelo otkriva neke nove, nepoznate detalje, donosi interpretacije mnogih kontroverzi, ali mnogo toga vezanog uz Andrića i dalje, očekivano, ostaje nepoznato.
Iva Andrića odgojili su rođaci, majka ga je zbog nemaštine poslala muževljevoj sestri Ani u Višegrad, na pisca je formativno bitan utjicaj imao tetkin muž, Jan Matkovcsik, koji je u Bosnu stigao iz Poljske i narednik u pograničnoj žandarmeriji višegradskog kotara, čovjek “uglađena ponašanja, obrazovan, podučava Andrića njemačkom i vodi ga na izlete u okolicu Višegrada”.
U više biografija i hronologija, piše Nemec, pogrešno stoji da je Andrićev otac Antun, koji je majku i njega napustio rano, umro kad su sinu bile tek dvije godine. Preminuo je nešto kasnije, u 33. godini života, 1897, a te 1894. za koju pogrešno bilježe da je umro Antun Andrić, u sarajevskoj gradskoj bolnici objesio se Andrićev djed, otac njegove majke Katarine Pejić.
Slab đak
U ranim je godinama bio slab đak, imao je mnogo izostanaka i popravne u drugom, petom i šestom razredu, potom je ponavljao i godinu zbog nedovoljne ocjene iz matematike. U gimnaziji mu je materinji jezik predavao Tugomir Alaupović, koji je u dječaku prvi prepoznao talent i moguće bio jedan od prvih koji je u Andriću posadio klicu ideje integralnog jugoslavenstva.
Nije pouzdano utvrđeno je li rođen u Travniku ili u Dolcu. U krštenici stoji Travnik, gdje je restaurirana i njegova spomen-kuća.
Nedoumica je i oko imena. U mnogim službenim dokumentima zaveden je kao Ivan, u školskim dnevnicima primjerice, takođe na spomenicima koje je podizao rodbini (na majčinom spomeniku je uklesano “Svojoj dobroj majci njezin Ivan”). U pismima prijatelju i kumu Gustavu Krklecu takođe se potpisuje kao Ivan, kako je i kršten. Nema potvrda da je ime formalno mijenjao, Nemec zaključuje da se imenom Ivan koristio samo u privatnom, porodičnom okruženju, dok je za javnost bio Ivo.
Sa 18 godina postaje predsjednik “Hrvatske napredne omladine”, tajne protivaustrijske učeničke organizacije koju godinu dana kasnije ujedinjuje sa srpskom nacionalističkom organizacijom (čiji je član bio i Gavrilo Princip) u jedinstvenu “Srpsko-hrvatsku” odnosno “Jugoslavensku naprednu omladinu” za zadatkom ujedinjenja sa Srbijom i afirmisanja ideje integralnog jugoslovenstva. Iz te je organizacije kasnije nastala “Mlada Bosna”. Kasnije će poricati politički karakter organizacije i minorizovati svoju ulogu u pokretu.
Robija u Mariboru
U Zagreb dolazi na studije 1912, u početku se tu nije snašao i loše se osjećao, u pismu prijatelju Vojmiru Durbešiću kaže: “Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi, ali ja znam, da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj...”
Godinu dana kasnije, opet Durbešiću, piše: “... sva je Croatia jedna tragedija, nema, neopažena i tim strašnija”.
Kasnije će, robijajući u Mariboru, nakon što je uhapšen zbog protivaustrijskog djelovanja, u pismima prijateljici o Hrvatskoj, koju zbog straha od cenzure šifrovano naziva “starom matronom”, a potom i “Gospogja Croatie”, kazati: “... zaljubljen sam u jednu staru, prastaru matronu, ona je mnogo prepatila i dandanas joj je teško, a ja je volim tako ludo da ne bi - ovako sebičan i pokvaren dečko - vjerovala.
- Njeno ime ti za sada ne mogu kazati”.
U prvu diplomatsku službu, pri Svetoj stolici u Rimu upućen je 1920. nakon toga redaće se Bukurešt, Trst, Grac, Marsej, Španija, Portugalija, Belgija, Luksemburg, Ženeva, Pariz, grad u kojem je pronašao arhiv francuskog konzula iz Travniku sa 500 izvještaja od 1906. do 1914, građom koja će mu dijelom poslužiti za “Travničku hroniku”. U Beogradu je 1925. primljen u slobodne zidare, ali iz masonskih redova isključen je zbog ljubavne veze s Persidom Keršenijević, suprugom Gustava Krkleca koji je takođe bio član lože “Preporođaj”, a Andrić mu je bio čak i vjenčani kum. Službu u ambasadi u u Berlinu dobija 1933. Iste te godine odbio je da ga uvrste u Antologiju novije hrvatske lirike. “... sa moga gledišta ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme”. No, drugačije postupa s antologijama koje su namijenjene predstavljanju pisaca izvan domovine. Kad dobije mogućnost međunarodne afirmacije, piše Nemec, ne smeta mu jednoznačno, hrvatsko nacionalno stvrstavanje.
Godine 1934. ne dopušta da mu Matica hrvatska na ijekavici objavi knjigu njegovih pripovijetki. “Ja sam pisao i pišem u oba narječja, i to naizmenično... Žao mi je što se u tome ne slažemo; ali o nekom menjanju teksta ne može biti govora, kao što nikada ne bih pristao da stvari koje štampam ovde menjam iz ijekavštine u ekvaštinu”.
I dalje nepoznanica ko stoji iza pseudonima Patrius
Nemec u biografiji navodi da je pisac od 1933. do 1939. redovno odlazio u crkvu “nedjeljom i većim praznicima”, riječ je o franjevačkoj crkvi Sv. Ante u Bregalničkoj ulici u Beogradu, bio je u stalnom kontaktu s beogradskim franjevcima, ponajviše s Jozom Markušićem, gvardijanom beogradskog franjevačkog samostana i pjesnikom, ali i s Augustinom Čičićem, Ljubom Hrgićem.
Po nalogu tadašnjeg predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije, Milana Stojadinovića, a povodom dolaska italijanskog ministra inostranih poslova 1939, piše sporni Referat o albanskom pitanju, predlaže podjelu Albanije po kojoj bi Jugoslaviji pripao sjeverni dio. Ostaje i dalje nepoznanica da li je li Andrić autor tekstova objavljenih pod pseudonimom Patrius u časopisu “XX vek” u kojima se veliča njemačka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i njegova posjeta Hitleru.
Đilas o Andrićevim poratnim
Prema svjedočenju Marka Čovića, sekretara Mila Budaka, Andrić je pokušao, posredovanjem Gustava Krkleca, da uspostavi saradnju sa NDH. Budak je Andriću poručio: “Ima u NDH mjesta za sve Hrvate, pa bi se moglo naći pravo mjesto i za Ivu Andrića. Prima poglavnik u diplomatsku službu i gore od njega, pa zašto bi onda odbio Andrića”. No, Andrić se, piše Nemec, predomislio, slabila je snaga Sila osovine, a i stizale su vijesti o zločinima koje su ustaše napravile.
Kako je predratni diplomata, rojalista, čovjek koji je bio član Jugoslovenske radikalne zajednice Milana Stojadinovića, postao dio socijalističkog jugoslavenskog kruga? Poslijeratnim pobjednicima pisac Andrićevog ugleda dobro je došao, a “uplašenom Andriću bilo je stalo da što prije pokaže znakove lojalnosti i da uđe u zonu osobne egzistencijalne sigurnosti”, dijelio je s njima ideju jugoslovenstva, a socijalizam je prihvatao iz oportunizma.
Krešimir Nemec citira Milovana Đilasa koji pišući o Andrićevom poratnom angažmanu zaključuje da je “jednostavno bio oportunista”, čovjek koji nakon sloma stare Jugoslavije nije više vjerovao u njenu obnovu, ali je pristao na politički angažman da bi si osigurao mir i sigurnost.
Bonus video:
