Dario Fo (90), italijanski glumac, komediograf i satiričar koji je sebe nazivao “lakrdijašem” (giullare) poput onih u srednjem vijeku koji su bili savjest svoga doba, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1997. za svoju estradnu prozu, umro je u Milanu, u jutro onoga dana kada je istu nagradu dobioBob Dilan, za estradnu poeziju.
Ni u Italiji prije 19 godina niko nije predviđao da bi najpoznatije literarno priznanje godine dospjelo u ruke izrazito antikapitalistički orijentisanog italijanskog pisca. Fo je ostao na pozornici dobrih sedam decenija, otkako se živ iskobeljao iz Drugog svjetskog rata, a u prvim je redovima italijanske satire bio od 1953, kada su on, Franko Parenti i Đustino Durano inscenirali reviju programatskog naziva “Il dito nell’occhio” (Prst u oko).
Iako je studirao likovne umjetnosti, te je slikao do zadnjih dana, ne odričući se poznatog fovizma ni u likovnim djelima, karakterističan po energičnim potezima i jarkim bojama, baš kako je i pisao, Fo se iskazao kao instinktivan, neškolovan ali izražajan glumac, koji je za scenu i pisao, gotovo stotinu “lakih komada”. Partnerka - na sceni i u životu - bila mu je od 1954. Franka Rame, koju je i primajući Nobelovu nagradu priznao ravnopravnom koautorkom svog spisateljskog i scenskog djela. Nije prestao da je pominje otkako je 2013. umrla: nedavno je, vidjevši u dvorištu kuće ružu koja je procvjetala van sezone i van vrta, uvjeravao novinare da mu “Franka daje znak”. U tome duetu su od sredine pedesetih do 1968. nastali i interpretirani komadi “Arhanđeli ne igraju fliper”, “Isabella, tri karavele i mlatimuda”, “Sedma: kradi malo manje” itd. Davne 1968, kada su studentska i druga gibanja osporila i tradicionalno glumište, Fo i Rame su napustili etablirane pozornice i osnovali “Novu scenu” s kojom su nastupali po radničkim kružocima i u sličnim scenama (najpoznatije djelo iz tog perioda je “Mistero buffo”). Od 1970. s novom grupom “Komuna” piše i izvodi djela na izrazito ljevičarskoj platformi, nerijetko uzimajući na zub i socijaldemokratizaciju italijanskih komunista (poznatija su mu tadašnja djela “Slučajna smrt nekog anarhista”. Od kraja sedamdesetih oštrica Foove satire je uperenija protiv fenomena potrošačkog društva nego protiv institucija, kao do tada, pa mu se ponovno otvaraju vrata institucija: milanske “Skale” (u kojoj je režirao “Priču o vojniku”), pa čak i državne televizije, koja i u Italiji pazi kome će se zamjeriti, pa ga je bila “stavila na led” punih 14 godina, jer je demohrišćansko vođstvo ocijenilo da su se Fo i Rame suviše “zaigrali” vodeći 1962. “Canzonissimu”.
Nije to bilo najgore što ih je snašlo. Mladi fašisti (kako je poslije dokazano: u dosluhu i suorganizaciji snaga reda) Franku Rame su 1973. oteli i silovali, po drevnom obrascu koji sada na Zapadu pripisuju muslimanima.
I zato je pažnju 1997. izazvala Foova predstava u kojoj je nastupao i glumac Đorđo Albertaci, fašista iz rata i, po vlastitom priznanju, učesnik u strijeljanju civila antifašista.
Predstavio posljednju knjigu
Foov stil karakteriše smisao za paradoks na kojemu gradi svoju satiru, prožetu moralizatorskim komunizmom (kao krajnjom konsekvencom pučkog katolicizma). Na toj osnovi je postao najprevođeniji i najizvođeniji italijanski autor u inostranstvu u drugoj polovini prošlog vijka - ali je istovremeno u Italiji iritirao i desnicu i ljevicu. Njegov teatar nalazi korijene u brutalnoj renesansnoj komediji - iskazujući osnovnu ideju da se u čovjekovoj sebičnosti ništa bitno nije promijenilo kulturnim napretkom. Tu nekulturnu, pohlepnu i gramzivu životinju u čovjeku Fo je šibao toliko dugo dok se italijanska kulturna javnost nije uvjerila da se to odnosi na nekog drugog. S Nobelovom nagradom, to uvjerenje prihvata i svjetska scena, u skladu sa Sartrovom parasatiričnom tezom da su pakao uvijek drugi. U tom smislu se i Fo posljednjih decenija postupno etablirao u italijanski kulturni sistem, tretiran kao jedna od neospornih veličina, premda nije prestao da šiba. Prije tri sedmice je predstavio posljednju knjigu - “Darwin”.
Bonus video:
