Besmisao ovog, sada već čuvenog Projekta, koji je državu Crnu Goru skupo koštao, ogleda se u jednostavnom pitanju, na koje se ne može dobiti smislen odgovor: ”Kako možete vršiti revalorizaciju nečega, ako to nešto nije prethodno valorizovano?” A valorizacija nije ništa drugo do ono što piše u tački 22. člana 11 Zakona: “Valorizacija je stručna i naučna ocjena svojstava, osobenosti i značaja dobra, radi utvrđivanja kulturne vrijednosi i statusa kulturnog dobra”. No i o ovome u nekoj od narednih “slika”.
- U predviđenom roku, a ni do danas, nijesu određene granice zaštićene okoline nepokretnih kulturnih dobara, a sve u skladu sa članom 143 Zakona.
- U predviđenom roku, a ni do danas, nije ustanovljen registar kulturnih dobara, a sve u skladu sa članom 144 Zakona.
- Nije realizovana ni obaveza u skladu sa članom 145 Zakona, a to je osnivanje Uprave i javnih ustanova za konzervatorsku djelatnost. Umjesto u roku od 120 dana, tj. do 20. decembra 2010. godine, ova obaveza je realizovana tek 1. oktobra 2011. godine i to organizovanjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara i neočekivano, samo jedne javne ustanove - Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore.
Naime, zbog očiglednog neslaganja sa bivšom direktoricom Centra za arheološka istraživanja, Lenkom Bulatović, “dvojac” Mićunović - Ljesar, su ranije projektovanom Centru za konzervaciju pridodali i arheologiju.
- Postupljeno je i suprotno članu 146 Zakona, pa umjesto da su ranije stečena stručna zvanja - konzervatora, priznata, ona su ukinuta voljom “dvojca”, za gotovo sve struke, osim bivše studente Kulturološkog fakulteta, a koji odavno ne postoji, preciznije još od 1988. godine. Tako su bez zvanja konzervatora ostali: istoričari umjetnosti, istoričari, arheolozi, etnolozi, hemičari, fizičari, fiziko-hemičari, slikari, vajari… Ovo sve mimo svijeta, u kojemu je zaštita kuturnih dobara multidisciplinarna djelatnost u kojoj moraju biti zastupljeni gotovo svi naučni profili i imati mogućnost za sticanje stručnog zvanja - konzervator. Uzaludno je bilo i upućivanje na praksu Hrvatske, po čijem modelu smo izgradili ovaj neuspješan sistem zaštite, prije svega zbog neznanja, apsolutističkog ponašanja, pribavljanja imovinske koristi, “kupovanja ljudi” i uopšte, zloupotrebe položaja, od strane dvojca “Mićunović-Ljesar”. I o ovome u nekoj od narednih “slika”.
Kao krunski dokaz totalnog srozavanja koncepta zaštite koji su “izgradili” ministar Mićunović i njegova pomoćnica Ljesar, uz bezuslovnu podršku Vlade Crne Gore, neumitno svjedoči materijal koji je usvojila Vlada Crne Gore, na sjednici od 23. marta 2011. godine, pod nazivom “Elaborat o opravdanosti transformacije Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Centra za arheološka istraživanja crne Gore u Upravu za zaštitu kulturnih dobara i Javnu ustanovu Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore”.
Ovdje se neću baviti neuspjelim pokušajem “dvojca” Mićunović - Ljesar, da Upravu presele u Podgoricu, a što je spriječeno zahvaljujući mojem argumentovanom suprotstavljanju, koje mi nikada nijesu zaboravili. Ovaj pokušaj zaslužuje posebnu “sliku”, naročito važnu za Cetinje. Tada ću razobličiti i “neizmjernu ljubav prema Cetinju” nekih visoko rangiranih cetinjskih kadrova, kao i dodjelu Povelje “Ivan Crnojević” bivšem ministru Mićunoviću. Dakle o ovom pokušaju, u nekoj od narednih “slika”.
Vraćam se na krunska pitanja iz Elaborata.
Ovim obavezujućim dokumentom Vlade Crne Gore precizirano je da je sjedište Uprave za zaštitu kulturnih dobara na Cetinju, dok su područna odjeljenja precizirana u Kotoru, Bijelom Polju i Podgorici. Preciziorano je da se sve ralizuje do 2013. godine, kada će Uprava ukupno brojiti 84 izvršioca, od čega 44 na Cetinju, 16 u Podgorici, 14 u Kotoru i 10 u Bijelom Polju. U Kotoru, egzistira područno odjeljenje, dok u Bijelom Polju i Podgorici nikada nije zaživjelo, niti danas postoji. A cilj je bio da se pokrije čitava teritorija Crne Gore. O broju uposlenih kadrova i stručnoj zastupljenosti i kapacitetima iluzorno je bilo šta komentarisati, jer je broj od 84 uposlenih - “mislena imenica”. Doduše i Odjeljenje Uprave u Kotoru, egzistira samo na papiru, i svoj najveći angažman imalo je prošle 2015. godine, kada su bili stavljeni u funkciju svi njegovi prostorni kapaciteti za potrebe modela i menakenki angažovanih za modnu reviju direktorice Anastazije Miranović. Tada je na ulazu u Palatu Drago, gdje su smješteni Uprava i Centar, osvanulo Obavještenje sljedeće sadržine: “Obavještavamo vas da dana 23. 07. 2015. godine nećemo raditi sa strankama, Hvala na razumijevanju, Uprava za zaštitu kulturnih dobara, PJ Kotor”.
Nekim kontinuitetom i uspjesima u radu ne može se pohvaliti ni centrala Uprave na Cetinju, koja je u sastavu Ministarstva kulture. A i kako bi kada, direktorica ove Uprave dolazi na posao ”sa mijene na uštap”. O dometima ove Uprave najbolje govore slučajevi ugrožavanja kulturne baštine i nerealizovane obaveze iz Zakona. Dovoljno je podsjetiti na nelegalne radove ne Manastiru “Ostrog”, EKG na zidinama starog grada Budve, Tabački most, betoniranje korita rijeke Ribnice, degradacija Hotela “Podgorice” gradnjom višepratnice…, ali i na “legalne” radove, odobrene od Uprave kao, sada već, čuvena brodica na Turskom rtu.
Elaboratom je poslije višemjesečnog “natezanja” precizirano da je sjedište Centra za konzervaciju i arheologiju na Cetinju, a da je područno odjeljenje u Kotoru. Osim toga precizirano je osnivanje Odjeljenja za podvodnu arheologiju, kao i Odjeljenja za stručne poslove (čitaj laboratorija). Elaboratom nije u tekstualnom dijelu precizirano gdje će biti sjedište Odjeljenja za podvodnu arheologiju, ali se po “Shemi organizacije i sistematizacije” date u Elaboratu i po stavovima pomoćnice ministra, gospođe Ljesar, sjedište projektovano na Cetinju?! Na ove stavove odgovarao sam stavom iz anegdote čuvenog cetinjskog šereta - “Na Cetinju, ako bude vode”. Samo na osnovu ovog besmislenog stava, nije teško zaključiti o kolikom se stepenu neznanja i sujete ovdje radi. Naime, kako je Kotor bio konstantno negativno nastrojen prema dvojcu “Mićunović - Ljesar”, zbog toga je i konstantno trpio “odmazdu”, pa i po cijenu “podvodne arheologije na kopnu”.
No bez obzira na sve opstrukcije od strane ministra i njegove pomoćnice, ja sam kao vd direktora Centra učinio prve korake ka konstituisanju ovog Odjeljenja, sklapanjem ugovora za obuku tri arheologa i jednog konzervatora za zvanje ronilac arheolog sa tri zvjezdice i nabavkom za njih kompletne ronilačke opreme, iz sopstvenih sredstava. Međutim, dalje od toga i stanja iz 2013. godine, ništa se nije promijenilo. I dalje nema Odjeljenja za podvodnu arheologiju, niti 98 zaposlenih u Centru, niti neophodne laboratorije za fizičko-hemijske analize, tako da se gotovo sve konzervatorske i restauratorske intervencije na kulturnim dobrima, u XXI vijeku, izvode bez neophodnog prethodnog ispitivanja sastava materijala, tj. odokativnom metodom.
Osim toga izigran je i osnovni smisao organizovanja Centra, kao referentne ustanove i nosioca poslova konzervacije i arheologije u Crnoj Gori. Praksa je pokazala da je on od jula 2013. godine, više služio kao ustanova, preko koje su određeni zaposleni i spoljni saradnici, kao udružena lica, obavljali poslove za ličnu korist, a ne u korist Centra. Odjeljenje u Kotoru je, nakon početnog stručnog uzlaza, opremanja prostora i nabavke opreme i neophodnog materijala, od 2013. godine gotovo zamrlo. I centrala na Cetinju, kao da ne postoji, osim za ličnu korist. Ateljei i dalje nemaju neophodnu opremu, ne postoje instalacije potrebne za specifičan rad ateljea sa hemikalijama, na posao se dolazi kako ko hoće, a sadašnja direktorica Ljesar, dolazi fakultativno, a radni dan joj počinje, najčešće od 12 časova, dok je opslužuje dupli broj izvršilaca: “sekretarica”, “asistent” i “advokat-pravni konsultant”.
Najveću odgovornost za atrofiju Centra, snosi, opet “dvojac Mićunović - Ljesar”, kada je suprotno stavovima rukovodioca ateljea i Centra, naredio seljenje iz zgrade Austrougarskog poslanstva, u kojoj su postojali svi neophodni uslovi za rad, sa instalacijama i opremom, a što je svojevremeno urađeno po instrukcijama stručnjaka UNESCO-a.
Jednom riječju, do sada sprovedeni “reformski zahvati”, po ideji “dvojca” Mićunović - Ljesar, a koji su bazirani na odokativnoj konzervaciji i zaštiti kulturne baštine, toliko su vratili unazad ovu djelatnost, da će posljedice biti dalekosežne.
Međutim u ovome je veoma zagonetan i čudan stav Vlade Crne Gore, koja je “naslijepo” odobravala milione eura za njihova sanjarenja i nebulozne projekte. Zar niko u Vladi nije mogao uočiti razliku između stavova ovih “eksperata”. Od 2006. godine, citirajući nebuloznu konstataciju iz “Stanja kulturne baštine Crne Gore”, inače materijala Ministarstva kulture i medija, koji je usvojen na
Vladi Crne Gore 2006. godine, papagajski su ponavljali da je 68% zaštićenih spomenika kulture devastirano. Kada su oni sa funkcija ministra i pomoćnika, proveli reforme, onda je utvrđeno, i to do dana današnjeg papagajski ponavljaju, da su kod 97% kulturnih dobara očuvana spomenička svojstva i da je 97% kulturnih dobara zadržalo status kulturnog dobra. Da li je moguće da Vlada, kao najviši organ vlasti od Ministarstva kulture prihvati ovakve, dijametralno suprotne podatke o tako značajnom pitanju, (od 32% do 97%, je razlika čirtavih 65% očuvanosti kulturnih dobara Crne Gore, ili od 68% do svega 3% devastiranih, razlika je takođe čitavih 65%), i to u svojim zvaničnim dokumentima, usvojenim na sjednicama Vlade.
Ništa čudno, obzirom da je naša Vlada na svojoj 78. Sjednici od 31. jula 2014. godine, petentirala neki način rada, koji je nezabilježen u praksi, a to je razmatranje i usvajanje materijala „Izvještaja o implementaciji projekta Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore“, a da tzv. Projekat revalorizacije nije završen ni do današnjeg dana.
Predlog prihvaćen, ali nikada nije došlo do realizacije
U Elaboratu promovisana racionalizacija konzervatorske djelatnosti, kojom je predviđeno da Centar danas ima 98 izvršilaca, te da će 13 izvršilaca biti preuzeto iz Državnog arhiva, Narodnog muzeja i Centralne narodne biblioteke, ostalo je “mrtvo slovo na papiru”. Moja malenkost je tada u pisanoj formi Ministarstvu kulture, 18. oktobra 2010. godine, saopštila sljedeće: “Mi i dalje, danas na Cetinju imamo četiri Ateljea za konzervaciju papira, dva za konzervaciju metala, dva za konzervaciju tekstila i dva za konzervaciju štafelajnog slikarstva. Svi oni su situirani u: Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, Centralnoj narodnoj biblioteci, Narodnom muzeju i Državnom arhivu i nijedan od njih nema kontinuiranog posla tokom čitave godine.
Osim toga, njihova saradnja ne postoji.
Egzistiraju kao da se nalaze u četiri države, a ne u istom gradu. Dakle, radi se o dupliranju kapaciteta, čije bi troškove teško mogao izdržati budžet i mnogo razvijenijih zemalja, a kamo li Crne Gore.
Iz navedenih razloga nameće se kao logičan sljedeći predlog:
Organizovanjem JU za konzervaciju i restauraciju objediniti sve nabrojane kapacitete iz ove djelatnostiu i situirati ih u buduću Javnu ustanovu. Na taj način ostvario bi se kontinuitet u radu, tj. upošljeni kadrovi imali bi svakodnevne obaveze, kroz konkurenciju znanja i sposobnosti, koja u sadašnjoj situaciji ne postoji, dobio bi se novi kvalitet i na kraju, ostvarila bi se značajna racionalizacija u ovoj oblasti.“
Ovaj moj predlog je na indirektan način, u Elaboratu, prihvaćen, ali nikada nije realizovan.
O ovome više riječi u sljedećoj “slici”!
(Autor je bivši direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore i vršilac funkcije direktora JU “Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore”)
Bonus video:
