Život nas uči kako i šta uraditi u datom trenutku. Dođe još jedan oktobar - još mnogo priča o srećnim a, nažalost mnogih onkoloških pacijenata, i nesrećnim krajevima ovih naših života. Mjesec borbe protiv karcionama dojke, pošasti modernog doba koja nažalost uzima sve više maha i ne bira godine svih onih koje zadesi.
I sama sam bila jedna od žena koju je ova napast snašla. Sve je počelo 2009. godine sa bolovima u desnom ramenu i nizom promjena koje sam uočavala. Išla sam pune dvije godine od vrata do vrata raznih ljekara ali nije mi se dalo da se bolest otkrije, već je sve nekako olako shvatano i mogu reći nesavjesno ispitivano i uvijek sam dobijala odgovor: „Nije vam ništa“. Dešavalo se da na lični zahtjev tražim uput za snimanje desnog ramena i, navodno, nije se vidjelo ništa. Šta da se radi - ćuti, trpi i idi dalje. Ali po prirodi sam uporna i što počnem - završim.
Otkrivanje bolesti
Osluškivala sam svoj organizam, shvatila da me boli i da bol nije normalno stanje. Nikada nisam bila bolesna niti znam šta je to. Bilo je očigledno da je došlo vrijeme da saznam. Uvijek sam voljela bilje, čajeve, bavila se sportom, živjela srećan život sa svojom porodicom, ne očekujući da će se sve preokrenuti za samo jedan tren.
Petog avgusta 2011. godine sam napipala otvrdlinu veličine oko 2cm na samoj površini dojke. Tada počinje moj hod po mukama. Urađen je ultrazvuk i ustanovljen je karcinom dojke od 2 cm, srećom učauren. Mamografija je potvrdila isto što i ultrazvuk. Toga dana sam pošla sama na zakazani pregled ne očekujući ni u snu da ću čuti ono što će mi reći ljekar. Zamolio me je da sačekam jer ima da mi saopšti mišljenje urađenog nalaza. Saopštio mi je da imam karcinom, ali da mi moderna medicina može pomoći i izliječiti me i da će sve biti u redu. Kao u transu slušala sam doktora što priča, ali kao da je govorio nekoj drugoj a ne meni. Malo sam se pomjerila u stranu da me njegove riječi zaobiđu, da me prođu, jer me ne dotiču....
Izašla sam iz ordinacije, pošla kući, gledala snimak tog malog čuda, tod nezvanog podstanara u mom tijelu. Pitala sam se odakle, kako, zašto baš kod mene... Pročitala sam da se od mene traži da u roku od 7 dana uradim brdo nalaza i javim se na konzilijum da se odredi šta i kako dalje. Vadila sam nalaze tih 8 dana, disciplinovana kao vojnik i osjećajući da je svaki tren moga života bitan i hitan. Urađena mi je biopsija, za koju mislim da je nije trebalo raditi, jer nie trebalo dirati nešto što je učaureno na povšini. Nije bilo popravke a konzilijum me šalje za Novi Sad na magnetnu rezonancu da bi bili sigurni šta dalje. Početkom septembra meni biva loše i zahvaljujući eminentnom ljekaru prof. dr Iniću koji me je operisao 27. septembra 2011, ostala sam živa.
Pamtim njegove riječi - na prvoj kontroli poslije same operacije rekao mi je da sam biološki čista i zdrava. Takođe znam da sam se super osjećala tada, svjesna da je moj podstanar odstranjen i da idem dalje. Dobila sam terapiju za liječenje.
Početak hemoterapije
Druga faza. Hemoterapija i zračenje operisane zone. Sve novo i nepoznanica za mene. Kada sam stigla ispred odjeljenja onkologije nešto me je vuklo da ne ulazim jer ne pripradam tamo. Ali što se mora nije teško. Prihvatila sam to kao izazov i zadatak koji ću izvršiti onako kako sam zamislila.
Na konsultaciji sa ljekarom za hemoterapiju rečeno mi je da će mi otpasti kosa jer sam imala četiri ciklusa da primim. Odgovorila sam mu: „E meni neće, ne dam kosu“. On me je pogledao i rekao: „Dobro, kako vi kažete, vidjećemo“. I bilo je kako sam poželjela. Prošla sam sve sa svojom kosom. Valjda sam, hvatajući se u koštac sa tim paklom hemoterapije, tražila spas u svojoj kosi, crpila snagu iz nje pod svim bolovima, mučninama, zatvarala se u sobi po sedam dana pa nastavljala dalje od terapije do terapije. Pravila sam domaći sok za imunitet od jabuka, šargarepe i cvekle, grejpfuta i malo meda. Puno sam pješačila, udisala kiseonik i uživala u blagodetima majke prirode. Prošla sam i zračenje u trajanju od mjesec dana. Cijela ova životna priča ostavila je trag na meni, mojoj porodici, svim mojim dragim kumovima i prijateljima koji su bili uz mene, pomogli da se liječim i izliječim i budem danas živa i pišem sve ovo.
Šta god da se desi u životu, čovjek nikada nije sam. Nikada nisam odustala kada mi je teško, već kada shvatim da nije vrijedno.
Snagu, odlučnost i inspiraciju našla sam u mojim sinovima, unučićima i porodici - svi oni bili su tihi pratioci jedne priče koja ostaje urezana duboko u duši. Zajedno smo izašli kao pobjednici. Ja sam već 27. septembra 2016. obilježila pet godina od operacije. Dobro sam, nisam bolesna. Ovo sam htjela da podijelim sa svima onima koji su se našli u ovoj priči. Tačno je da zdrav bolesnome ne vjeruje, ali ko nije prošao zaista ne može znati. Ja to ne zamjeram, a nikad se ne zna ko je sledeći.....
Mislim da znam šta svako od onkoloških pacijenata osjeća. To je želja za pobjedom, za napretkom, ali istovremeno i želja da se odustane kada lomi bol, mučnina i sama pomisao na osnovnu bolest....
Vremenom napreduješ, činiš male korake i uspiješ da se sam sa sobom izboriš i podigneš ruku. Onda sve ponovo ima smisla.
Mi ponekad i ne shvatamo koliko je nešto bitno, zar ne? A ponekad i razumijemo , ali nekako pustimo. To se svima dešava, život je ono što se sada dešava, život je tu da ga iskoristiš sada. Svima koji se upravo bore za opstanak i ostanak želim da i ovaj oktobar donese ozdravljenje i da uživaju u životu u okruženju svojih najmilijih i da znaju da je svaki dan jedinstven i dragocjen.
Živjeli!
Suzana Jovićević
Bonus video:
