Slika prva - Zakon o kulturnim dobrima
Široj, a naročito stručnoj, javnosti poznato je da je Vlada Crne Gore, u novembru 2007. godine, donijela “Odluku o preduzimanju mjere zaštite javnog interesa u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju” (“Službeni list RCG” br. 66/06), a koja je stupila na snagu 9. novembra 2006. godine. U praksi ova Odluka je značila smjenu tadašnjeg direktora Slobodana Mitrovića, dipl. arhitekte i imenovanje vd direktora Predraga Malbaše, tada pomoćnika ministra kulture.
Upućena javnost se takođe sjeća da je to bio epilog sukoba tadašnjeg sekretara Ministarstva kulture, gospodina Toma Miljića i direktora Zavoda Mitrovića, a vezano za izradu projekta rekonstrukcije “Zetskog doma” na Cetinju, koji je bio preduslov za dobijanje međunarodne pomoći od Kraljevine Norveške u iznosu od 312.000 eura. O tome postoji pisana dokumentacija u arhivi bivšeg Zavoda. Dakle, nije se radilo o zaštiti javnog interesa, već je navodna zaštita tog interesa poslužila za smjenu tadašnjeg direktora.
Kao uvertira za realizovanje ovog nauma poslužio je Izvještaj o stanju nepokretne kulturne bašttine u Crnoj Gori, koji je pripremilo Ministarstvo kulture i medija, a koji je usvojen na sjednici Vlade Crne Gore od 20. oktobra 2005. godine. Tada je Vlada donijela Zaključke u osam tačaka, koji su bili praktično neostvarivi. Na primjer, za 357 zaštićenih spomenika kulture trebalo je “u roku od 120 dana odrediti granicu i granicu njihove zaštićene okoline”, da “Republički i Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, u roku od devet mjeseci, pripreme program sanacije nelegalno i nestručno izvedenih radova na spomenicima kulture, s procjenom potrebnih sredstava i dinamikom realizacije”, da “Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, u roku od 180 dana, inovira ili ustanovi novi centralni registar spomenika kulture, u skladu sa važećim propisima i da, u skladu sa tim, preduzme sve zakonom predviđene radnje”, da “Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, u roku od 120 dana, ustanovi registar spomenika kulture na području opština Kotor, Tivat i Herceg Novi, u skladu sa važećim propisima i da, u tom cilju, preduzme sve potrebne zakonske radnje i mjere, kao i da do 1. jula 2006. godine, pripremi predlog menadžment plana zaštićenog područja Kotora”, itd. itd., a u tački 8. “Zadužuje se Ministrstvo kulture i medija da intezivira aktivnosti na izradi zakona o kulturnim dobrima, kojim će predvidjeti odgovarajuća rješenja za prevazilaženje problema identifikovanih u navedenom izvještaju”.
I neupućeni će na osnovu pobrojanih tačaka u Zaključcima uočiti njihovu besmislenost i formalni karakter, ali i njihov cilj. Jer, zar nije besmisleno i kontadiktorno da naređujete ovako ogroman posao u skladu sa postojećim zakonom, a istovremeno zadužujete Ministarsvo kulture da što hitnije uradi novi zakon. Nije teško zaključiti da su Zaključci u praksi značili da se jedan te isti posao radi dva puta, od kojih jedan ne bi imao nikakvu svrhu. Jednom po starom i jednom po novom Zakonu i sve to u vremenskim rokovima koji su predstavljali fantaziju. O finansijskim sredstvima koja bi iziskivao ovaj, bespotrebno i besmisleno, duplirani posao iluzorno je i govoriti.
Da su moje izrečene tvrdnje tačne, govore sljedeće činjenice:
- Vlada Crne Gore, na sjednici od 26. oktobra 2006. godine donosi nove zaključke, opet na osnovu Izvještaja Ministrastva kulture i medija, o realizaciji zaključaka Vlade o zaštiti nepokretne kulturne baštine, kojima relativizuje ranije donijete zaključke iz 2005. godine, pa između ostalog zaključuje:
- “Zadužuje se Ministarstvo kulture i medija da, do prvog marta 2007. godine, pripremi i Vladi dostavi Nacrt zakona o kulturnim dobrima” (Jasno je da su donošenjem ovog zaključka, apsolutno obesmišljeni i relativizovani zaključci od 20. oktobra 2005. godine, jer su besmislene sve aktivnosti po starom zakonu, ako se novi usvaja u 2007-oj godini);
- Direktor Mitrović je, u međuvremenu smijenjen, jer nije realizovao, ono što je bilo nemoguće realizovati;
- Za vd direktora imenovan je tadašnji pomoćnik ministra kulture i medija, gospodin Predrag Malbaša, koji je stupio na dužnost 9. novembra 2006. godine;
- U aprilu, preciznije 12. aprila 2007. godine, Vlada za direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, imenuje Đorđija Vušurovića.
Dakle, od oktobra 2005. godine, do mojeg imenovanja, a ni poslije mojeg imenovanja, niti jedan zaključak Vlade sa sjednica koje su tretirale zaštitu kulturne baštine nije realizovan, a skoro svi su započeti, što dovoljno govori o smislu i cilju donijetih zaključaka.
Novoimenovani ministar kulture, gospodin Mićunović, angažuje gospodina Jadrana Antolovića, kako kaže stručnjaka ICOM (valjda ICOMOS-a), koji je bio angažovan na izradi Hrvatskog Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, pa nije teško zaključiti da je za model uzet hrvatski zakon. Doduše mi smo taj posao “oposlili” daleko brže od Hrvatske, a nosioci posla su bili uglavnom zapošljeni “ekperti” u Ministarstvu kulture, po sistemu “copy past”, dok smo mi ostali iz Radne grupe (koja je u više navrata mijenjala sastav) bili više dekor. Pozivani smo, izuzev trodnevnog rada na Ivanovim koritima, uglavnom kada su radni tekstovi bili završeni. Ja sam se od početka do kraja kritički odnosio prema zakonskim rješenjima i nijesam dijelio zadovljstvo u vezi kvaliteta zakona, osim činjenice što je bio konačno usaglašen sa aktima Evropske unije, u ovoj oblasti. Možda je ovaj moj utisak bio i zbog saznanja da ni u Hrvatskoj nijesu zadovoljni, niti imaju dobra iskustva, sa novim zakonom. Ovo sve i pored činjenice, što je prema informacijama koje je na Okruglom stolu, 18. maja 2009. godine, nakon javne rasprave koja je veoma kratko trajala (ako se dobro sjećam, svega mjesec dana) gospodin Antolović saopštio: da je javna rasprava o njihovom zakonu, koji je stupio na snagu 1999. godine, “trajala četiri godine”, da je načelo njihovog zakona, a trebalo bi biti i našeg, “da ni jedno dobro ne može biti bez vlasnika, a to znači i bez odgovornog”, da “uvođenje spomeničke rente, sem konkretne materijalne važnosti, proizvodi da se baština tretira kao briga svih građana”, itd. itd.
Ministar Mićunović je, na istom Okruglom stolu, onako “znalački”, saopštio ono što su mu vjerovatno napisali - “da dijalog o Zakonu o kulturnim dobrima doprinosi misiji Ministarstva kulture, … da je zakonom predviđeno 28 podzakonskih akata, … da je finansiranje kulturnih dobara obaveza prije svega vlasnika dobra, ali i obaveza države i lokalne samouprave za nedostajuća sredstva koja vlasnik ne može odrediti (valjda obezbijediti), … da je zaštita kulturnih dobara na nezadovoljavajućem nivou, da je 68% spomenika kulture devastirano, … da se od spomeničke rente može obezbijediti godišnji prihod od 24 miliona eura, … da će svako nasilje nad spomeničkim blagom biti tretirano krivično i podlijegaće Krivičnom zakonu”.
Nakon ovakvog rada i “force”, Zakon o kulturnim dobrima objavljen je u "Sl. list Crne Gore", br. 49/10 od 13. 08. 2010. godine, a stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Do dana današnjeg, nije donijeta niti jedna jedina izmjena ili dopuna ovog Zakona i ako se prilikom njegovog provođenja mogla uočiti nedostatnost ili nedorečenost određenih zakonskih rješanja.
Hrvatski zakon (koji je za nas bio ogledni, uz bosanski i makedonski) donijet je 1999. godine (NN 66/99) i do sada je, mijenjan ili dopunjavan jedanaest puta (N/N 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14 i 98/15).
Pošto namjera ovog teksta nije da analizira donijeti Zakon o zaštiti kulturnih dobara, već njegovu primjenu u praksi i posljedice koje je ta primjena izazvala u oblasti zaštite kulturnih dobara, to ću se u daljem tekstu fokusirati na ta pitanja.
Prije toga, iznijeću svoje mišljenje i stav u vezi rečenog. Odgovorno tvrdim da su realizovanim “reformskim” zahvatima koje su proveli u djelo ministar Mićunović i njegova “desna ruka” Lidija Ljesar, kao pomoćnica ministra, kasnije generalna direktorica direktorata za kulturnu baštinu i njihovi “posilni”, djelatnost zaštite kulturnih dobara do te mjere devastirali, da je i najbolja ekipa stručnjaka ne može oporaviti i vratiti na nivo koji je ona imala do njihove “pohare”. Ovome treba dodati i podatak da je ta devastacija “debelo” koštala Budžet Crne Gore, a autorima sa svojim poslušnicima i te kako popravila sopstveni budžet i imovno stanje. Čak su za ova “djela” dobijali i priznanja.
No, počnimo redom:
- Zakonom o zaštiti kulturnih dobara u članu 141 stav (1) precizirano je: “Podzakonski akti, u skladu sa ovim zakonom donijeće se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.” Niti jedan od 28 podzakonskih akata nije donijet u propisanom roku, a koliko je meni poznato i na sajtu Ministarstva kulture objavljeno, do danas je donijeto svega osam Pravilnika.
- Nije donijeto niti jedno Rješenje o utvrđivanju statusa kulturno dobro (misli se na 357 zaštićenih nepokretnih spomenika kulture, po starom Zakonu) u skladu sa članovima 26, 27 i 28 Zakona.
- Niti jedan dosije kulturnog dobra (ako ih uopšte ima) nije kompletiran u skladu sa članom 32 Zakona.
- Ne postoji Registar kulturnih dobara u skladu sa članom 36 Zakona.
- Ne postoji Informacioni sistem kulturnih dobara u skladu sa članom 72 Zakona.
- Niti jedno kulturno dobro nije obilježeno u skladu sa članom 73 Zakona.
- Ne postoji saradnja sa nevladinim organizacijama u skladu sa članom 79 Zakona. Najbolji primjer jeste odnos prema nevladinoj organizaciji “Kana” koja je i demonstrativnim okupljanjima i šetnjama, uzaludno štitila hotel “Podgoricu”.
- Istraživačke i konzervatorske licence, tj. stručna zvanja davana su pravnim i fizičkim licima, koja ne ispunjavaju uslove, dok su sa druge strane za ovu licencu uskraćivani oni kojima je to pravo garantovano članom 146 Zakona.
- Do sada urađeni Mendžment planovi, ne odgovaraju kriterijumima definisanim u članu 91 Zakona, već bi se moglo reći da su oni loše prepričane monografije, kao što je slučaj sa Menadžment planom Cetinja.
- Postupci konzervacije, restauracije i rekonstrukcije su u praksi pomiješani i rađeni suprotno članovima 95, 96 i 97 Zakona. Primjeri: Crkva Marije Karađorđević na Svetom Stefanu (za razliku od “dvojca” i njihovih “stručnjaka”, ja je drugačije neću nazvati) i Venecijanski lavovi na zidinama Starog grada Kotor.
- Izdate konzervatorske licence i odobrenja za obavljanje poslova konzervatorske djelatnosti, u većini slučajeva, a naročito pravnim licima, izdate su suprotno propisanim uslovima u “Pravilniku o bližim uslovima za obavljanje poslova konzervatorske djelatnosti (Sl.list CG br.19/11 i “Pravilniku o bližim uslovima za izdavanje i oduzimanje konzervatorske licence” (Sl. list br. 19/11). Tako, su recimo Polimski muzej iz Berana i Moderna galerija iz Podgorice ovlašćeni za izradu konzervatorskih projekata i sprovođenje konzervatorskih mjera na kulturnim dobrima, a sve suprotno članu 121 Zakona.
- Na isti način je i Narodnom muzeju Crne Gore suprotno navedenom Pravilniku i članu Zakona izdata istraživačka licenca za vršenje arheoloških istraživanja, samo iz razloga da bi mu bio dodijeljen Projekat “Putevi kontinuiteta”, koji je, povezanim licima, bio naročito interesantan sa finansijskog aspekta. Ovo sve zaobilazeći član 122 Zakona i postojanje JU Centra za konzervaciju i arheologiju, kojoj je to izvorna nadležnost, a zbog koje je i organizovana. To bi bilo isto, kao kada bi tom istom Centru bila dodijeljena licenca za bavljenje muzejskom djelatnošću, pored ili zaobilaženjem Narodnog muzeja Crne Gore. No, o ovome detaljnije u nekoj narednoj “slici”.
- Nikada nije, u pravom smislu te riječi, zaživio inspekcijski nadzor u skladu sa članovima 131 i 132 Zakona.
- Nikada nije obezbijeđen niti jedan jedini cent od rente za očuvanje kulturnih dobara, tako da je projektovana i gromoglasno najavljivana Mićunovićeva cifra od 24 miliona eura godišnje, ostala za podsmijeh i sprdnju.
- Nepostupanje po članu 142, poslužilo je gospodi Mićunović i Ljesar, ne samo da amnestiraju sebe od odgovornosti za nečinjenje, već i da izvrše zloupotrebu. Naime, članom 142 Zakona preciziranio je sljedeće:
“(1)Spomenici kulture čiji je status utvrđen po ranijim propisima imaju status kulturno dobro do revalorizacije njihove kulturne vrijednosti u skladu sa ovim zakonom.
(2)Revalorizacija kulturne vrijednosti kulturnih dobara iz stava 1 ovog člana izvršiće se u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.”
Dakle, rok za obavljanje ovog posla bio je 21. 08. 2013. godine. Do tog datuma je trebalo izvršiti revalorizaciju kulturne vrijednosti za 357 nepokretnih kulturnih dobara, jer je toliko i bilo zaštićenih nepokretnih spomenika kulture, koji su stupanjem na snagu Zakona, dobili status kulturnog dobra po, već navednom, članu 142.
Kako to nije ni početo, a kamo li obavljeno do roka preciziranog u Zakonu, gospoda Mićunović i Ljesar su “izmislili kapitalni projekat” tzv. Projekat revalorizacije za čiju je raelizaciju Vlada opredijelila 470.000, 00€, a troškovi su se popeli na 650.000,00€, kako je izjavila gospođa Ljesar u intervjuu Portalu Analitika, objavljenom 30. 01. 2015. godine. Izmišljen je i broj revalorizovanih kulturnih dobara - nekada 1.338, nekada 1363, a nekada 1371, po izjavama gospođe Ljesar, umjesto 357 nepokretnih kulturnih dobara. Samo nijesu izmišljene značajne svote novca koje su dijeljene za izmišljeni vanredni posao, najčešće prepisivanja, a koji je po donijetom Zakonu redovna djelatnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara, kada se radi o nepokretnim kulturnim dobrima, a za pokretne je to bilo redovan posao i obaveza “muzeja, arhiva, biblioteka, galerija, zbirki i drugih ustanova” koje su “utvrđivale svojstva spomenika kulture za pokretne predmete”, a sve u skladu sa članom 33 Zakona o zaštiti spomenika kulture (“Sl. list RCG” br. 47/91).
Kako su iz Ministarstva kulture dijelili novac
Osnovni zaključak, koji je predstavljao prethodno i pitanje svih pitanja, bio je izrada novog Zakona o kulturnim dobrima. Ne samo što Ministarstvo kulture i medija nije uradilo Nacrt ovog zakona do prvog marta 2007. godine, nego je tek 10. aprila 2007. godine Rješenjem Minsitra br. 04-843 obrazovalo Radnu grupu za izradu Predloga zakona o kulturnim dobrima, koja je brojila 10 članova na čijem je čelu bio tadašnji ministar kulture, sporta i medija, gospodin Predrag Sekulić. Interesantno je da sam i ja, kao dipl. fiziko-hemičar, imenovan u Radnu grupu, i ako još nijesam bio imenovan za direktora Zavoda. Ovo Rješenje nijesam dobio, niti bih ga ikada dobio, sve do mojeg pismenog traženja, 12. 02. 2009. godine. Ali, zato jesam, pred Novu 2008. godinu, dobio kao akontaciju za rad u ovoj Radnoj grupi, koliko se sjećam iznos od 500,00 ili 800,00€, i ako sa radom nije bilo ni otpočeto. Pozvala me gospođa Lidija Ljesar, da joj dam broj mojeg žiro računa uz objašnjenje da u Ministarstvu imaju višak sredstava koje moraju utrošiti do Nove godine pa su se odlučili za akontativnu isplatu članovima Radne grupe. Moja saznanja govore da je tada dijeljen ovaj iznos i onima koji nijesu bili imenovani u Radnu grupu, niti ikada radili na ovom Zakonu, kao što su dijeljeni i mnogo veći iznosi i u više navrata, određenim članovima Radne grupe. Potvrda za ova moja saznanja nalazim i u Imovinskim kartonima za 2010. godinu, kada je i donijet Zakon o kulturnim dobrima, i kada je gospodin Miljić, kao sekretar Ministarstva kulture prikazao 10.000,00€, na ime izrade zakona, a gospođa Ljesar, kao pomoćnik Ministra kulture 8.900,00€, na ime izrade “zakona, projekata”. Pretpostavljam, da se radilo o ovom Zakonu, jer u njihovim imovinskim kartonima nije precizirano za koji, ili koje zakone. Postavlja se logično pitanje, što je onda redovni posao i djelatnost sekretara i pomoćnika ministra kulture? Kasniji razvoj događaja pokazaće, da je gospođa Ljesar, u sadejstvu sa ministrom Mićunovićem, gotovo do savršenstva razradila mehanizam nezakonitog primanja velikih svota novca, na ime navodne vanredne angažovanosti, a što je ustvari bila njena redovna radna obaveza. No, o tome, u nekoj od sljedećih “slika”.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
