(Nastavak iz prošlog broja)
O Šekspiru, Kantoru i mladim glumcima iz OFF-a
IN i OFF... O tome bi se moglo pisati i pisati. Za ovu priliku - još koja crtica.
Palais des papes (Papska palata) - a to nikako ne može biti slučajno - svoju slavnu pozornicu (Cour d’honneur du Palais des papes) posudila je toga ljeta za izvođenje još jedne velike predstave po kojoj se pamti Avinjon ’85. Na tom mjestu bio je upriličen “Magbet“: La tragédie de Macbeth („by William Shakespeare“), pod scenskim vođstvom Žan-Pjer Vensana („stage direction Jean-Pierre Vincent“). Spectacle par excellence. Šekspirov engleski preveden je, analogno dobu iz kog djelo potiče, na jedan klasični, pomalo arhaični francuski, što je unekoliko otežavalo prijem i kod same francuske publike, ali je zauzvrat, sa scenskim dekorom i ukupnim ambijentom u koji je predstava smještena (Papska palata, gradsko jezgro), uprkos tome što nije izvedena na jeziku originala - u nekom smislu davalo pečat autentičnosti i patinu koja se pamti. A iznimno zahtjevnom zadatku književnog prevođenja maestralno je odgovorio Žan-Mišel Depra (Jean-Michel Déprats). Čak je i pomoćno osoblje, zaduženo za prijem publike i red u sali, bilo odjeveno tako da prije imate utisak kako vas dočekuju i ispraćaju engleski plemići iz Šekspirovog doba, nego “službenici“ i “redari“ u parteru ispred scene jednog pozorišta. Za takvo što, naravno, sam kostim nije dovoljan. Manir se podrazumijeva.
***
To ljeto obilježila je moda šarenih blejzera i bijelih sandala i - toge, toge, toge. Indijski ep na sceni kao pozorišni događaj godine učinio je svoje. Mnogo je ljudi nosilo toge te godine u Avinjonu. Kao da i na taj način žele da dočekaju i pozdrave predstavu Pitera Bruka, spektakl sezone.
Čak je i Tadeuš Kantor (Tadeusz Kantor), slavni poljski režiser, baš tako odjeven došao da nas pozdravi sjutradan po izvođenju intrigantne predstave “Qu’ils crèvent, les artistes!“ („Neka crknu umjetnici!“) - u našem omladinskom centru CEMÉA (sa Ville d’Avignon i Festival d’Avignon ovaj centar čini organizacionu cjelinu Festivala), gdje smo bili odsjeli, okruženi neprekidno brigom i ljubaznošću naših domaćina, među kojima je, zaduženih za organizaciju, bilo najviše profesora i pozorišnih djelatnika različitih profila. Tačnije, zbog zainteresovane publike Tadeuš Kantor se odazvao na poziv organizatora, otvoren za razgovor o predstavi.
Atmosfera je bila posebna. Eksterijer u obliku amfiteatra, i u njemu, u središtu zbivanja i vrlo usmjerene pažnje - naš gost, poznati umjetnik Kantor, u toj bijeloj togi koja je nekako savršeno pristajala čitavoj njegovoj pojavi, a staračkom licu davala gotovo svečan izgled. Naše kamene stolice u polukružnim redovima, velika želja i zainteresovanost publike da postavlja pitanja i uspostavi pravu komunikaciju sa autorom - sve to (a još mnogo događaja iz domena kulture ispratila sam od tog davnog ljeta) vidjela sam i čula samo tada i na tom mjestu, i nikada i nigdje više. Kantor, u već dubokoj starosti, sa nevjerovatnom ozbiljnošću i koncentracijom slušao je sve što su mu sagovornici imali da kažu, i sa jednakim strpljenjem odgovarao na svako pitanje... “Qu’ils crèvent, les artistes!“ Genijalno izražen odnos jednog dijela društva prema umjetnosti - i obratno, sa svim nijansama začenja - od mržnje i gluposti do ironije i sarkazma, mogao se naslućivati i ućitavati već na osnovu naslova. Ključne ideje ovog pozorišnog djela kritika je pročitala ovako: „...à bas la bureaucratie, à bas la politique. Selon Kantor, seul l’artiste est habilité à régir la société des hommes...“
Tadeuš Kantor bio je i glumac u svojoj predstavi, igrao sebe samog. Bio je “umjetnik koji treba da crkne“, “glavni autor“. Još dva glumca našla su se u istoj ulozi. Jedan je bio “umjetnik u mladosti“, drugi “ja, dok sam bio dijete“. Na prvi pogled narcisoidno, a ako bolje razmislite - smisleno. Umjetnik u starosti svjetla reflektora usmjerio je na sopstveni pređeni put.
Vraćamo se impresionarani. Prolazimo, kao i svakoga dana, pored zida na čijoj fasadi, u stilu “džabe ste krečili“, možemo pročitati jedan jedini grafit: “Je cherche une jeune fille, belle et romantique. Eric“ (“Tražim djevojku, lijepu i romantičnu. Erik“) Čuje se ponovo po koji teatralni djevojački uzdah “pokriven“ smijehom: “Eric? Où es-tu? Qui es-tu? Me voici, Eric!“ Ponovo smijeh. Ko je Erik? Možda još neki “umjetnik u mladosti“? Ko će znati.
Fête nationale
Trinaestog jula (samo tog dana) ručak nije organizovan u restoranu nego u bašti hotela. Profesorka, Mišelova supruga, objasnila je da se enterijer uređuje za predstojeći praznik. Pomenula sam onda da je “danas“ (“aujourd’hui“) praznik Crne Gore. (Bio je to tada Dan ustanka i referirao na otpor protiv fašizma i Drugi svjetski rat.) Okretna, žustra i duhovita, istog trenutka se obratila okupljenim gostima i, dovoljno glasno da je svi mogu čuti, izgovorila ove riječi: “Aujourd’hui, c’est comme ça,... parce que aujourd’hui... - est la fête nationale de Montenegro!“ Pri čemu je ime naše zemlje bilo posebno akcentovano, uz intonaciju kakvom se uobičajeno saopštava ime kakvog pobjednika.
(“Danas je ovako.... zato što je danas... nacionalni praznik - Crne Gore!“) Bila je to, naravno, šala, ali nama prijatna i vrlo simpatična.
Pamtim pretprazničko veče, statuu Madone, plato na trgu kuda sam sa drugaricama prolazila, mladića koji je iznenada stao i kleknuo ispred mene, ispružio ruku kao kakav vitez i pružio mi list sa odštampanim programom proslave, uz svečan uzvik: “Mademoiselle! Vive la France!“ Iznenađenje je bilo munjevito, ali smišljeno i odmjereno sa puno tipično francuske delikatnosti i dobrog ukusa, i sa tako dobro procijenjenim odstojanjem - da morate stati, ali ne i ustuknuti. Mladić u bijeloj togi vrlo brzo se izgubio iz našeg vidnog polja, kao kakav Petar Pan bez proljetnjeg kolora. List je ostao u mojim rukama.
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
