Civilizacija je opstala na pričama. Otkako je iz nemuštog grla izašla prva riječ, čovjek je pričao priče. Uz vatru, u lovu, na brodu, u kolibi, na dvoru. Riječ je bila na početku, Riječ će biti i na kraju. Da biste ispričali priču morate biti umni, govorljivi, zanimljivi i spremni da i vi saslušate drugog. Debelo uvo ne prima blagu riječ. Uz pomoć tuđih iskustava pametan čovjek može bolje sagledati vlastiti život, može bolje planirati svoju budućnost. Takav je bio Obrad iz Mratinja, glavni lik novog, sjajnog romana Vujice Ognjenovića “Čovjek kojeg su voljeli anđeli“.
Ima ovdje topline Dostojevskog, Šekspirovog cinizma, Borhesove magije, Egziperijeve ljubavi, Njegoševe usamljenosti, mudrosti narodnog pjevača. A ponajviše hrišćanskog milosrđa.
"Čovjek je čovjeku brat a ne vuk" poručuje nam ovaj roman čijim stranicama odzvanja neprevaziđen Antigonin povik "Za ljubav, ne za mržnju ja sam rođena". Nigdje taj vapaj nema tolike snage kao u prostorima gdje se dešavaju antičke tragedije. Mratinje je jedno od takvih mjesta.
I Vujica Ognjenović se, poput velikih književnika, pita - zašto čovjek, po postupcima sličan anđelu, u shvaćanju na Boga nalik, kako kaže Šekspir, ne ide dobrim, pravim, Božijim putem?
Obrad se pita zašto čovjek ne stremi božanskoj savršenosti, već pati u svakodnevnoj borbi sa grijehovima. Slabostima smo zemlji privezani - pjeva Njegoš, a zašto je čovjek ostao zatočen u vjekovnom padu u beskraj, pita se Obrad. Zatrovani smo zabludama i grijesima. I pogrešno mislimo da smo savršeni, da smo uzor na zemlji. Savršeno je oko, savršena je ruka, ali naše ponašanje i postupci daleko su od toga. Razum nam nije savršen, ne zato što ne bi mogao biti, već zato što mislimo da jeste. I da ne treba da se usavršavamo. Od Boga nikad ne tražimo drugu pamet. Tražimo zdravlje, sreću, bogatstvo, ne i pamet. Mislimo da nam je postojeća dovoljna. Najbogolikije biće na zemlji je tako i najudaljenije od svog Tvorca.
Zna umni Obrad da životinje jedu i piju onoliko koliko im je potrebno. Ni više ni manje. Ali komšija Milisav će da se napije svakog dana jer ne zna da stane. Ne zna kad je dosta. To radi biće koje je Gospod stvorio po svom liku! Ispada da je konj pametniji od čovjeka. Da su konji principijelniji, korektniji i odgovorniji prema samima sebi. A mi smo previše lakomi, samoživi, grabežljivi. Mi hoćemo još više, hoćemo sve. "Al je junak lakom na blago" kaže narodni pjevač. Zbog toga je i glavu izgubio. Zbog svoje alavosti vratio se po još blaga. I tu mu je pukla pogibija.
Pita se Obrad i zašto su ljudi moralni patuljci, i kako doživljavaju vlastiti bezobrazluk. Smeta li to njima? Kako mogu podnositi sami sebe? Ali, analizira Obrad i sebe i greške koje je pravio. Najradije bi izbrisao neke događaje iz prošlosti, ali, kao i svi mi, ne može. Naše greške ostaju uz nas. Srasle su sa nama i postaju dio našeg bića.
U poznijim godinama Obrad je, poput starca Zosime, shvatio da su djeca srećnija i bolja od odraslih ljudi. Svaka godina ima svoje breme, a svako breme ima svoje bruseve koji bruse čovjeka. I ostaju ožiljci. Oni čine da čovjek postaje oprezniji, možda pametniji, ai ne i sretniji, ne i veseliji. Što je čovjek stariji sve je manje osmjeha na njegovom licu. Siromašniji u snazi, ali siromašniji i u osmjesima. A djeca se često smiju. I najljepši prizor na svijetu je kad se dijete osmjehuje i pruža ručice majci. To je vjerovatno vrhunac savršenstva u prirodi, vrhunac smirenosti, spokoja i sreće.
Pita se Obrad i zašto je ljudski rod od početka u grijehu? Zašto ga je Gospod takvog stvorio, a ne sklonog moralu i nebeskoj pravdi? I ako je čovjek takav stvoren da ga više privlači zlo a ne dobro, zar ga to ne oslobađa od odgovornosti? Pita se, al ne zna odgovor. Kao što ga niko i ne zna. Ali, ta vječna pitanja o ljudskom grijehu se moraju postavljati. Jer nije poenta u odgovorima, već u pitanjima. Ako smo ljudi i ako hoćemo da poštujemo “moralni zakon u nama i zvjezdano nebo nad nama“.
Toliko priča u jednom romanu. Zanimjivih, neobičnih, poučnih. Svaka priča mogla bi biti osnov za novi roman. Predložak za filmski scenario. Jedna od fascinantnijih je priča o Miličinom povratku sa onog svijeta. Čudna svjetlost, dugačka zraka plavičaste boje koja se spuštala sa neba, iz koje je izašla djevojka u bijeloj haljini sa buketom cvijeća, pa livade prepune divnog bilja, anđeoska melodija, čudna kuća, razgovor sa mrtvim dušama, neobična magla, pučina velike vode... Nevjerovatna imaginacija autora da piše o obali koju smrtno oko nije vidjelo. Ali i oprezno pitanje, da li se Milica vratila sa onog svijeta po volji Božijoj ili po volji Sotone. Jer kad je Repati mogao prevariti pramajku Evu i praoca Adama, kako onda ne bi mogao prevariti nepismene seljane iz Mratinja. U dobrim romanima, kao i u životu, pregršt je dilema. Mnoge dileme muče Obrena. Ponajviše može li se uzeti tuđi život, čak i u samoodbrani, u ratu? Kad se borba rasplamsa, kad najbliži saborci počnu ginuti, kad padaju rođaci, komšije, prijatelji. U krvavim bitkama na Skadru i Mojkovcu Obrad se trudio da ne bude ni ubijeni, ni ubica. Ali, tako se dugo nije moglo. Braneći čast svoje porodice i svoje zemlje pucao je. I ubijao. I nikad mu se nakon toga anđeo više nije pojavio. Okaljao je svoje ruke tuđom krvlju. Dušu nije sačuvao. Jer svako ubistvo je smrtni grijeh. To je fakat a sve ostalo su izgovori. Na nebeskom kantaru nema izgovora. Precizno se mjeri sve što ste uradili u životu, dobro i loše. Zemaljska, nesavršena, potkupljiva mjerila tu ne važe. Ili što bi Njegoš rekao “Drukčije se računa na nebu no na zemlji što mi računamo“.
Ova neobična knjiga i završava neobično - pojavljuje se narator nakon čega shvatamo da je roman zasnovan na istinitim podacima i da je riječ o svojevrsnoj porodičnoj hronici ponosne, tvrdoglave, ali nadasve poštene porodice Ognjenović, koja je imala mučan i težak život. Jedan od Ognjenovića, Obrad, imao je neobične sposobnosti. Ali i običnu ljudsku želju da iza njega ostane neki trag.
Al neki ostaće trag I kad nas ne bude više. Jer Bogu čovjek je drag i kad mu presudu piše.
Obrad je ostavio amanet da se dopišu podaci o sudbini njegove djece i djece njegovog tetka Obrena. Vujica je to uradio i ispunio porodični dug. A zar je mogao drugačije?
S vremena na vrijeme rodi se neki uman, plemenit i dobar covjek široke duše. Čovjek koga vole andjeli. Takav je Obrad iz Mratinja. Ali napisati roman o njemu može samo isti takav uman, dobar i plemenit čovjek široke duše. Takav je Vujica iz Novog. Da li i njega vole anđeli zna samo on.
Bonus video:
