Nekoliko sati pošto je Veselin Veljović saslušan u okviru istrage prijetnji Oliveri Lakić, uhapšen je i nakon saslušanja pušten šef Kriminalističke policije Budva Siniša Stojković.
Tadašnja Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić saopštila je 28. decembra 2012. da je policija uhapsila Stojkovića zbog koruptivnog krivičnog djela - protivzakoniti uticaj, a zbog osnovane sumnje da je on kod osnovnog državnog tužioca u Podgorici posredovao da obustavi radnje u postupku protiv Rabrenovića.
Čarapićeva je saopštila da je Stojković upozorio tužioca da bi nastavak postupka ugrozio napredovanje u karijeri čelnika bezbjednosnih službi Veselina Veljovića i Vladana Jokovića, koje je navodno već bilo dogovoreno u političkom vrhu.
Stojković je, kako je rekla Čarapićeva, u kontekstu tih okolnosti sugerisao osnovnom državnom tužiocu Ljiljani Klikovac da se pazi pokrenutog postupka, jer bi u suprotnom i ona mogla biti razriješena.
Stojković je priznao da se interesovao za predmet, ali se izjasnio da nije nezakonito uticao na tužiteljku, već da je samo iskoristio njihovu poslovnu i prijateljsku vezu da bi se raspitao za slučaj prijetnji novinarki.
Nedostatak dokaza
Poslije skoro šest mjeseci, sutkinja Višeg suda u Podgorici Milenka Žižić, odbila je taj optužni predlog zbog nedostatka dokaza da je okrivljeni osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe, jer ”nije imao takav položaj i poziciju da izvrši predmetno krivično djelo pretpostavljenim uticajem kako autoritetom svoje službe, profesionalnim položajem, socijalnim statusom, pa samim tim ni položajem u društvu”.
U prilog tom zaključku, sutkinja je cijenila iskaz osnovne državne tužiteljke Ljiljane Klikovac - “da joj je bilo čudno, ako je odluka u vrhu vlasti da se Veljović postavi i ako je procjena da bi se to moglo na bilo koji način ugroziti, da joj je prosto bilo neshvatljivo i neprihvatljivo da se ta priča vodi između nje i Stojkovića, odnosno kako svjedok navodi, na ‘najnižem nivou’“.
Žalbu je uložio zamjenik specijalnog tužioca Dražen Burić, koji je osporio dio obrazloženja sutkinje u kojem je navela da Stojković nije imao potrebni autoritet službenog položaja, kao ni bitan socijalni status i položaj u društvu da bi mogao da izvrši konkretno krivično djelo.
Apelacioni sud, odnosno sudije Mušika Dujović (predsjednik vijeća) i Marija Marinković i Radmila Mijušković (članice vijeća), su odbile žalbu, kazavši „da je službeni položaj osnovnog državnog tužioca viši u odnosu na službeni položaj okrivljenog S. S., pa okrivljeni sa pozicije koju je u imao u službi-policiji i nije mogao izvršiti protivzakoniti uticaj, odnosno mogao objektivno pretpostaviti da može izvršiti uticaj na tužioca da ovaj ne izvrši službenu radnju koju bi morao izvršiti, koji uticaj mu se optužnim predlogom stavlja na teret”.
Naknadno je objavljeno da je i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, tražila informacije od tužioca Saše Čađenovića o istrazi protiv Rabrenovića.
Tužilaštvo tim povodom nije ni saslušalo Medenicu, jer je smatralo da za to „nije bilo osnova“, iako je Čađenović o tome sačinio službenu zabilješku.
Medenica je saopštila da je „po prirodi njenog posla da bude informisana“, negirajući da je htjela da utiče na tužioca.
Milenko Rabrenović nije bio policajac visokog ranga, ali su se mnogi interesovali za njega...
Činjenica da su se, po sopstvenom priznanju, šef kriminalističke policije u Budvi i predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore interesovali za postupak protiv Rabrenovića kod državnog tužilaštva, svjedoči o Rabrenovićevom značaju.
Iako on nije bio policajac visokog ranga, interesovanje za njega neminovno treba sagledati u kontekstu tvrdnji novinarke Lakić da iza prijetnji i napada na nju stoji bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović.
Komentar HRA:
Stav suda u ovom slučaju je znatno premašio okvire jezičkog, a i ciljnog tumačenja zakonske odredbe krivičnog djela - protivzakoniti uticaj. Naime, jasno je da zakon ni na koji način ne zahtijeva da djelo izvrši službeno lice, naprotiv, može ga izvršiti svako lice (“koristeći svoj službeni ili društveni položaj ili stvarni ili pretpostavljeni uticaj”). Takođe, ako već djelo vrši službeno lice, ni na koji način se ne zahtijeva da to lice bude na poziciji koja bi bila ”viša” tj. takva da počinilac može ”objektivno” pretpostaviti da može izvršiti uticaj.
Na ovaj način, sudije Višeg suda i Apelacionog suda ”dopisale” su zakon, izlazeći čak i van okvira tumačenja iznijetog u komentaru Krivičnog zakonika u kojem se navodi da se “u sudskoj praksi uzimalo da ovo krivično djelo postoji i kad službeno lice protivzakonito posreduje i kod svog pretpostavljenog.”
Dakle, crnogorski sudovi su onemogućili procesuiranje policijskog službenika Stojkovića, koji je uticao na državnog tužioca, čak i prijeteći da prestane da radi svoj posao, samo zbog toga što su našli da je tužilac bio dužan da njegove prijetnje ne shvati ozbiljno, protivno intenciji zakonodavca. Inače, primjera radi, sudovi u Hrvatskoj imaju drugačiju praksu i ne zahtijevaju da službeno lice koje protivzakonito posreduje ima veći službeni položaj od lica na koje utiču.
Sudovi su ovakvim stavom ohrabrili praksu da tužiocima prijete policajci, kao i drugi državni službenici ”nižeg ranga” od svojih šefova.
(Kraj u sjutrašnjem broju)
Rad na izvještaju omogućila je Fondacija za otvoreno društvo. Autorka je ovo poglavlje napisala u saradnji sa Teom Gorjanc-Prelević
Bonus video:
