Milenko Mića Rabrenović, šef obezbjeđenja i svojevremeno tazbinski srodnik tada direktora Uprave policije Veselina Veljovića, saslušan je 7. decembra 2012. u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici zbog sumnje da je telefonom prijetio novinarki Oliveri Lakić i njenoj ćerki i tako im ugrozio sigurnost.
Prijavu protiv Rabrenovića je podnijela Lakić u martu 2012, pošto je dobila informaciju da joj je on prijetio. U toj krivičnoj prijavi navela Veljovića kao mogućeg nalogodavca.
Rabrenović je negirao svaku vezu s prijetnjama.
Državni tužilac ga je ispitivao o brojnim okolnostima koje su ga dovele u vezu sa karticom njemačkog operatera sa koje su upućene prijetnje novinarki Lakić.
Rabrenović je zatim optužen za krivično djelo Ugrožavanje sigurnosti novinarke, njene kćerke i kćerkine cimerke i suđenje je počelo 22. marta 2013.
Povezanost Rabrenovića i SIM kartice
Rabrenović je negirao sve što mu je stavljeno na teret i branio se ćutanjem. Iako je dokazano da je imao komunikaciju sa njemačkom SIM karticom sa koje su upućene prijetnje, kao i da su različiti članovi njegove porodice koristili telefonski aparat sa koga je posredstvom te kartice prijećeno, sutkinja Osnovnog suda u Podgorici, Larisa Mijušković-Stamatović oslobodila ga je optužbe prihvatajući objašnjenje vještaka Predraga Boljevića da je teoretski moguće da postoje različiti telefonski aparati sa istim, petnaestocifrenim IMEI1 brojevima, koje različite mreže u istom trenutku registruju pod istim IMEI brojem.
Naime, vještačenjem telefonskih listinga je utvrđeno:
a) da je SIM kartica sa koje je prijećeno korišćena u telefonu sa istim IMEI brojem u kojem je korišćena kartica koja se vodi na ime Rabrenovićevog sina;
b) da je SIM kartica 068-389-XXX (za koju je optužba navela da je koristio Rabrenović, koji je to negirao) takođe korišćena u telefonu sa kojega je prijećeno;
c) da je SIM kartica 068-389-XXX korišćena u telefonu u kojem su korišćene i SIM kartice Rabrenovićevog sina, supruge i oca.
Sutkinja je dokazanu povezanost SIM kartica koje su koristili članovi Rabrenovićeve porodice sa telefonom sa kojega je prijećeno relativizovala i ocijenila da te veze ne dokazuju i to da je Rabrenović koristio telefon sa kojega je prijećeno. Svoj stav je objasnila mišljenjem vještaka koji je, na pitanje odbrane - da li je moguće da se pozivi sa dva aparata u isto vrijeme, ali na različitim mrežama prikažu pod istim IMEI brojem - rekao da je to teoretski moguće, mada, kako je naveo “to nikada nije vidio u svojoj praksi već o tome postoje podaci na internetu”.
Dalje, iako je dokazano da je između Rabrenovićeve SIM kartice i njemačke SIM kartice sa koje je prijećeno devet mjeseci prije upućenih prijetnji obavljen razgovor u trajanju od 77 sekundi, sud je prihvatio da ni ta činjenica ne dokazuje da se korisnici ovih dvaju SIM kartica poznaju, i da je opravdano to što se Rabrenović tog razgovora ne može sjetiti. Ovo iako se Rabrenović sjetio sa kojim je sve drugim prijateljima iz inostranstva komunicirao i naveo njihove brojeve telefona.
Konačno, iako je novinarka Muminović, kojoj su saopštene prijetnje Oliveri Lakić, izjavila da ih je izrekao “muškarac sjevernjačkog akcenta“, sud nije izvodio dokaz prepoznavanja glasa. (Suprotno tome, prethodno je rečeno da je državni tužilac tokom istrage da li se glas bivšeg službenika ANB-aVladete Rakočevića nalazi na snimku, bio sposoban da utvrdi da snimljeni glas policajca koji je naložio puštanje Nasera Keljmendija ne pripada Rakočeviću, što se dešavalo u bliskom vremenskom periodu.) Optuženi Rabrenović je inače porijeklom iz Pljevalja, grada na sjeveru Crne Gore.
Komentar HRA:
Sud je svaki od dokaza pojedinačno cijenio u korist optuženog, bez da ih je sagledao kao cjelinu i logično povezao. Sud uopšte nije ispitivao mogući motiv za prijetnje novinarki. Presuđeno je da optuženog treba osloboditi jer nije postignuta nesumnjiva dokazanost njegove krivice. Ni prvostepeni ni drugostepeni sud nijesu uzeli u obzir opšte poznat kontekst prijetnji novinarki Lakić, ni činjenicu da je ona optužila direktora policije da stoji iza prijetnji i napada na nju, a da je on bio i nadređen i veoma blizak okrivljenom policajcu.
Veselin Veljović svjedočio o "montiranom napadu" na njega
U ovom predmetu je zanimljivo bilo i svjedočenje tada već bivšeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, koji je saslušan u svojstvu svjedoka septembra 2013.
On je izjavio da je slučaj montirani napad na njega, da to nije prvi put da se tako nešto događa, od afere „Listing”, paljenja vozila “Vijesti”, napada na sina poslanika Nebojše Medojevića, napada na direktora “Vijesti” Željka Ivanovića, ‘farse’ Brajuška Brajuškovića, pa sve do ovog posljednjeg slučaja, koji je urađen „po istoj matrici”.
Veljović je tvrdio da je sve izmišljeno s ciljem da se on prikaže kao krivac. Rekao je i da je Ivan Bušković, pravosnažno osuđen na kaznu zatvora zbog napada na Oliveru Lakić 2012. godine, u stvari nevin, te da je o tome obavijestio državnog tužioca Sašu Čađenovića, da mu je saopštio imena ljudi koji su, po njegovim riječima, odgovorni za konstruisanje predmeta, a da je takve informacije dobio od policijskih starješina koji su radili na predmetu i koji su mu rekli da im je žao što su nevinog čovjeka poslali u zatvor.
Olivera Lakić je onda 2. novembra 2013. podnijela krivičnu prijavu tražeći da se ispitaju Veljovićeve tvrdnje da je Bušković osuđen jer je policija lažirala i skrivala dokaze u njegovu korist.
Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je formiralo predmet i počelo izviđaj.
Lakićeva do danas nije obaviještena o ishodu te prijave.
(Nastavak u sjutrašnjem broju)
Rad na izvještaju omogućila je Fondacija za otvoreno društvo.
Autorka je ovo poglavlje napisala u saradnji sa Teom Gorjanc-Prelević
Bonus video:
