Dominik Buća (oko 1480 - posl. 1557)
Kada među protagonistima latinski pisane crnogorske književnosti tražimo nekoga da je prvi upalio svijeću u tunelu Balkana - nalazimo dvojicu.
Jedan je teolog, profesor vjerskih nauka, propovjednik, pisac, diplomata i renesansni čovjek. Ovo poslednje je i drugi lučonoša: pjesnik i pravnik, astronom i svjetski putnik. Za slovenski jug nema značajnije riječi od njihovog zajedničkog portretnog rama: renesansa.
Ime prvoga je Dominik Buća (Kotor, oko 1480 - Kotor, posl. 1557), negdje Dominicus Buchia, drugdje Domenico Bucchia. On spada među krupna imena ljudi od teksta koja će Boku Kotorsku, iako malu i zabačenu provinciju, učiniti toposom značajnim za slovenski svijet.
Istim riječima: da će on “unijeti svjetlost u tamu naših krajeva”, hvali ga u svojoj recenziji trebinjski biskup Augustin Natalis, g. 1526, a Bućinu knjigu Etymon elegantissimum preporučuje za štampu.
Drugi je Ljudevit Paskvalić, jedan od bezbroj Shakespeareovih uzora.
Jezik, krupni problem našeg naroda u to doba, kad odumire crkvenoslovenski, a teško se rađa narodni iz oralnih žanrova, formira čudesnu auru oko figure ovog dominikanca. Buća je pisao na latinskom.
Don Anton Milošević, međutim, tvrdi da negdje postoji i dominikančev prevod biblijskih pokorničkih psalama na naš jezik - tada zvani slovinski ili, ponegdje, slavski.
Ubjedljivo svjedočanstvo da je pored latinskog koristio i domaći jezik stiže sa druge adrese. Hrvatski barokni pjesnik Jerolim Kavanjin (1641-1714), učenjak i pravnik, plemić i profesionalni vojnik, bio je zadivljen svojim velikim pretečama: Konstantinom Porfirogenetom, Popom Dukljaninom, Mavrom Orbinom i, očevidno, Bućom. Za ovog kotorskog polihistora Kavanjin tvrdi da je prevodio („priobratio“) „sedam piesnih od pokore“ kralja Davida - „na rieč slavsku, plemenitu“. Vjerska psihologija
Životopis Bućin je čista renesansa oplemenjena vjerskom psihologijom.
Formiran je u vrijeme kada se iskra vizantijskog akademizma, sa seobom učenjaka i njihovih djela iz Konstantinopolja pali na sigurnijem tlu, u Italiji. Priključuje se dominikanskom redu 1498. g. u Dubrovniku, a god. 1511. postaje prior samostana Sv. Nikole u Kotoru. U Napulju je započeo studij filozofije, a završio teologiju (Skupština dominikanskog reda odobrila mu je diplomu 1515. g.).
Bio je profesor teologije, provincijal dominikanskog reda za Dalmaciju (administrativna podjela za dominikance), učesnik u rješavanju vjerskih sporova. Uticao je na Marka Marulića, „u vezi sa njegovim poznatim latinskim pismom, upućenim papi Hadrijanu VI, koje je 1522. godine objavljeno u Rimu“, kaže Ivan Slamnig.
Stekao je slavu među piscima koji su mu posvetili književne radove (Vinko Pribojević, Marko Marulić - posvetio je Bući svoju „protutursku poslanicu papi Hadrijanu VI“, Franjo Martinčić, Šimun Kožičić Benjo, Paskvalić i dr.). Trojica znamenitih pisaca svjedoče da je Marulić, “otac hrvatske književnosti”, inače čest slušalac kotorskog teologa po vlastitom priznanju (“često i rado prisustvovao Bućinim propovjedima”), dugo razmišljao da li da moli papu i piše “protutursku poslanicu” po nagovoru prijatelja i - “napokon se odvažio po nadahnutju Sv. Duha, da piše.”
Pored Kukuljevića-Sakcinskog, ostala dvojica pouzdanih svjedoka su Milorad Medini (Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji, Dubrovnik, 1902.) i Mirko Usmiani (Marko Marulić, u: Harvard Slavic Stidies, III, 1957, 46-47).
Dominik Buća je bio kompilator (kompilacija je uzimanje iz tuđih djela). No ja se, paradoksalno, ne usuđujem da ga tako nazovem u pravom smislu riječi. Grize me nešto što se u etici zove savjest a u literaturi, malo više, čast. Bez obzira što mu djela imaju više kulturno-istorijski nego književni značaj, zračenje naših renesansnih ljudi u šesnaestom vijeku prevazilazi okvir kompilacije.
Glavno djelo
Glavno djelo ovog eminentnog Bokelja, Etymon elegantissimum, sadrži komentare tzv. sedam pokajničkih Psalama (6, 32, 38, 51, 102, 130, 142). O njima je pisao Augustin (komentator svih 150 Psalama u djelu Enarrationes in Psalmos), a Kasiodor je završio izbor. Oni su izricani ili pjevani prilikom monaške tonzure, molitve za bolesne, za vrijeme posta i sl.
Buća je komentarisao svaki stih zasebno. Iz spiska autora od kojih je crpio izlazi da je bio natprosječno obrazovan. Osim poznatih pisaca Sv. Augustina, Tome Akvinskog, Sv. Jeronima, Grgura Velikog, Nikole iz Lire i dr., on poznaje i citira pisce kao što su Ludolf Saski, iliti Carthusiensis ( 1300 - 1378), Jakov iz Valensije i dr.
To da je znao i manje poznate komentatore opravdava tvrdnju da je Psalme prevodio na naš narodni jezik. Činjenica da je naš narodni jezik toga doba mogao izraziti suptilnu poeziju cara Davida najvažnija je kulturna informacija koja nam stiže iz aure Bućinih savremenika u manuskriptskom krugu (Vuk Prezbiter: umro posl. 1517, Radoslav Pop: posl. 1524, Sava iz Zastupa: 1545, Paskvalić: 1551, Jovan Dijak: posl. 1552, Dimitrije iz Malinska: posl. 1559, i dr).
Buća je volio numerološka objašnjenja, na primjer, kod Psalma 6, kaže da je šest savršeni broj - šestog dana je Bog stvorio čovjeka, istorija čovječanstva se dijeli na šest razdoblja (1. Adam - Noe, 2. Noe - Abraham, 3. Abraham - David, 4. David - vavilonsko zarobljeništvo, 5. vavilonsko zarobljeništvo - Hrist, 6. Hrist - do smaka svijeta). Svaki od sedam komentara se završava opisom molitve koju treba izricati nakon otpjevanog psalma.
Interpretacija sadržaja Psalama počiva na nekom konkretnom iskustvu u životu njihovog tvorca - kralja Davida: autor se kaje (pokajnički psalmi) zbog svoje oholosti i grijehova. U komentaru Psalma 101 Kotoranin spominje dvadesetogodišnjim ratom opustošenu Dalmaciju, Trakiju, Panoniju, Makedoniju i zla koja su nanesena katoličkoj crkvi uključujući ubistva biskupâ, rušenja crkava, skrnavljenja oltara itd.
Na kraju knjige dodato je odobrenje inkvizitora. Bio je to fra Angelus Testa iz Mletaka, profesor teologije i inkvizitor jeretičkih zabluda. Odobrenje za štampu inkvizitor je potpisao 26. maja 1531.g.
Etymon elegantissimum štampan je 14. juna 1531. g. u Veneciji na 84 stranice. Na prvoj strani štampana je počasna pjesma koju je autoru posvetio Franjo Martiniacus.
Jugoslovenska bibliografija (krležijanska mobilizacija tradicije i “energije sadašnjosti”) klasifikovala je Bućina djela skromno.
U Vatikanu ga nema. Nijedno djelo mu nije u papirnoj niti u elektronskoj evidenciji vatikanskog arhiva. Autori njegovog doba na koje se ugledao ili mogao ugledati, od njih posuđivao ili mogao posuđivati, imena su dobro poznata u renesansi. Međutim, arhivi prije namirišu nosioce originalnih ideja, a kotorske blizance-teologe, Dominika i Vicka, tamo nisam našao.
No, imao sam sreće na drugom mjestu. Biblioteka Nazionale Centrale Roma Vittorio Emanuelle II - tu sam ga napipao u originalu. Držao sam u ruci onaj primjerak koji je bio pod budnim okom istraživača jeretičkih zabluda i mislio kako su eminentni Bokelji, iako formirani u Italiji, imali sluha za svoj narodni jezik.
Buća je morao uložiti ogroman napor da bi na narodnom zadržao isti oprez od cenzora kao na latinskom, a prosti jezik našeg naroda isto tako, teško, išao mu je u susret kao da vadi noge iz blata kontrateksta.
Bonus video:
