Glen Kuper je američki pisac, ljekar, arheolog, scenarista i filmski producent. Odrastao je u Vajt Plejnsu, na periferiji Njujorka, diplomirao arheologiju na Harvardu i medicinu na Univerzitetu Tafts. Našim čitaocima poznat je po romanima: “Biblioteka mrtvih”, “Knjiga mrtvih duša”, “Čuvari biblioteke” i “Karta sudbine” (izdanje Vulkana).
Radnja ovih romana seže u davni srednji vijek, u Britaniji, kada se na zabačenom ostrvcetu Vajt, jedne noći rodio sedmi sin sedmoga sina koji je po drevnim verovanjima na ovaj svijet došao sa posebnim darom. Sakriven u podrumima jednog mirnog manastira, on će, koristeći svoj dar, otpočeti stvaranje biblioteke - biblioteke mrtvih sa knjigama koje sadrže datume rođenja i smrti ljudi iz svih zemalja, iz svih vjekova, iz svih epoha: prošlih, sadašnjih... i budućih.
Glen Kuper je za ART govorio o ovim knjigama, koje su, sada bestseleri, iako je njihovo objavljivanje odbilo čak 65 književnih agenata, a 66. agent je u njima prepoznao prave hitove.
Vaš život je vrlo zanimljiv, studirali ste arheologiju, medicinu. Radili ste kao doktor sa pacijenata inficiranim vrlo opasnim bolestim u mnogim kampovima izvan Amerike, ali danas ste predsjednik Lascaux Media, kompanije koja proizvodi trilere i horor filmove. Šta možete reći o svemu ovome? Šta je uzrokovalo pomak u vašoj profesiji, od doktora do pisca trilera?
- Imao sam sreću da steknem bogatu ponudu profesionalnog i ličnog iskustva i sada kada pišem puno radno vrijeme u stanju sam da prelistam datoteke moje memorije i istrgnem korisan materijal za informisanje mojih knjiga. Od područja arheologije, medicine, filma i karijere za istraživanje biotehnologije i poslovanja ima puno da se izabere, pretpostavljam, ali mislim da sam uglavnom izvlačio teme na rubovima tih disciplina. Uvijek sam smatrao da je pisanje medicinskog ili korporativnog trilera, na primjer, previše kao pravi posao. Arheologija je bila dobra i privlačna za ono o čemu ja uglavnom pišem, o vjerskim i filozofskim temama koje me iskreno zanimaju. Zašto sam mijenjao karijeru toliko puta? Dobro pitanje. Djelimično okolnost, djelimično nemir. Volio sam arheologiju mnogo, ali ja nijesam imao temperament da budem učitelj i tu praktično ne postoji takva stvar da arheolog stalno kopa. Mislim da sam bio prilično dobar u bavljenju medicinom, ali plašim se da to nikad nijesam volio. Tu ništa nije učinjeno za moju kreativnu stranu. Isto je i sa biotehnologijom i korporativnim upravljanjem. Ja sam bio uspješan direktor i izgradio vrlo dobru kompaniju, ali opet, tu nema kreativnog soka. Sve sam usput pisao, uglavnom scenarije, i kad sam prodao svoju kompaniju 2009. godine, pojavio se moj prvi roman objavljen u 31 zemalji. To je bio savršen trenutak da kažem, u redu, hajde da pokušam da budem pisac punog radnog vremena. Sada mogu reći da je pisanje bilo moj omiljeni posao i planiram da ga zadržim sve dok moj mozak radi.
Je li možda posao doktora sa veoma teškim pacijentima u izbjegličkim kampovima, uticao na vaše skretanje na pisanje trilera?
- Iskreno, ne mislim da me je to dovelo do pisanja trilera, ali ja sam svjesno i nesvjesno opisao ljude i opšti osjećaj opasnosti i avanture iz tog perioda što je uljepšalo moje knjige.
Vaš romani su napeti trileri prožeti filozofskim temama i konceptima prave prirode zla, religije i nauke. Šta vas najviše inspiriše na takve teme?
- Volim da smjestim moje knjige oko velikih filozofskih pitanja koja me interesuju i nadam se da i moje čitaoce takođe interesuju. Ko može reći da ga ne interesuju teme: da li postoji zagrobni život, šta to upravlja nama - slučajnost ili predodređenost, kakva je priroda dobra i zla, mogu li nauka i vjera koegzistirati? Naravno, većina ljudi koji nijesu akademski obrazovani ne čitaju teške filozofske ili teološke tekstove (kao ni ja). Zato volim da stavim ova pitanja u velike, uzbudljive priče i zanimljive, realne likove. Ja mogu doći do mnogo šire publike na ovaj način. Raduje me što su moja najveća publika mladi (od kasnih tinejdžerskih godina do tridesetih godina) koji su mi rekli da su moje knjige razlog za razmišljanje o nekim od važnih pitanja sa kojima se suočava čovječanstvo na način koji zaista zadržava njihov interes. I ja mislim da mladi ljudi vole taj način razmišljanja bez nametanja tuđih odgovora ili mišljenja. Volim da mi postavljaju pitanja i omogućavam svojim čitaocima da oni sami iznalaze odgovore.
Vaša trilogija “Biblioteka mrtvih” je već adaptirana kao TV serija. Šta za vas kao pisca to znači?
- Ha! Dogovor je pao i ja opet idem u šoping. Volio bih da vidim ovu seriju knjiga prilagođenu za film ili TV, ali to je ponekad slučaj: pazite šta želite. Ako projekt uspije to je super. Ali ponekad to može biti katastrofa. Pitajte Klajva Kaslera koji je proveo deset godina tužeći studio, koji je snimio “Saharu”, za kršenje ugovora.
Ova trilogija je spoj moderne i istorijske misterije i ostavlja čitaoce bez daha. Možda i zbog toga što ste odlično spojili fikciju i stvarne događaje. Šta volite da opisujete pri pisanju knjige - fikciju ili stvarnost?
- Ponekad mi se dopada prava realnost, ponekad spoj stvarnosti i fantastičnih ili metafizičkih elemenata. Često volim vremenski skok, kako bih ispričao modernu priču koja je ukorijenjena u prošlosti. Što se tiče istorijskih djelova, uživam da izmiješam dobro istraženu istorijsku realnost i stvarne istorijske ličnosti sa čisto izmišljenim likovima. Istorijska preciznost je prilično važna za mene i moram reći, ne mogu uvijek računati da čitaoci ukažu na moje greške. Uvijek postoji neko ko zna nešto više od tebe! Za većinu mojih knjiga sam pročitao sve ili dio od 100-200 radova dokumentaristike prije nego što bih počeo sa pisanjem.
U Vašoj prvoj trilogiji: “Biblioteka mrtvih”, “Knjiga mrtvih duša” i “Čuvari biblioteke” zajednička tema je drevna biblioteka koja sadrži knjigu sa datumom rođenja i smrti svih ljudskih bića. Zašto se, po Vašem mišljenju, Vaše knjige, posebno trilogija “Biblioteka mrtvih”, više čitaju u Evropi nego u SAD-u?
- U principu moje knjige više čitaju u Evropi nego u Sjedinjenim Američkim Državama. I čak je još više regionalnija - moja tri najbolja tržišta su Italija, Španija i Francuska što je sasvim čudno za američkog pisca. Mislim da su evropski čitaoci više zainteresovani za istorijsku fikciju, jer u svakodnevnom životu postoji direktna veza sa prošlošću dok hodate ulicom ili gledate kroz prozore. Takođe, evropski čitaoci su tolerantniji za složene zaplete koji zahtijevaju neka mentalna zalaganja. Pretpostavljam da isprepletano vrijeme, promjene i bezbroj likova može biti izazovno. Amerikanci izgleda da vole knjige sa jednostavnijim, linearnim strukturama. Ili možda sam bio Evropljanin u prethodnom životu...
Za mene je posebno zanimljiva tema koja prožima neke vaše knjige, a to je: kraj svijeta. Danas, u različitim medijima govori se o toj temi, a kako vi to tumačite? Hoće li kraja svijeta zaista biti, ili samo: kraj grešnika i grijeha?
- Sada bih se vratio na neke od mojih prethodnih odgovora, ako ti kažem ono što sam stvarno mislio o mojim stavovima o kraju svijeta, kraju života, kraju vremena. Svako za sebe treba da odgovori na ova pitanja.
Teme o kojima pišete u ovoj knjizi su slične temama o kojim piše Den Braun. Da li je to slučajnost? Šta mislite o Denu Braunu kao piscu i o njegovim knjigama?
- Da, mislim da je to slučajnost. Pročitao sam samo dvije njegove knjige (“Da Vinčijev kod” i “Anđele i demone”) i uživao sam u obje. On gradi stvarno jak zaplet zbog koga se okreću stranice. Ali mislim da su trileri ambicioznih pisaca Umberta Eka, Džona Le Karea i Grejema Grina bitno uticali na mene. Eko me je, u “Imenu ruže” i “Fukoovom klatnu” naučio da je moguće kombinovati pisanje trilera sa ozbiljnim akademskim temama. Le Kare i Grin su me naučili da triler može biti lijepo napisan, legitimno kao djelo ozbiljne fikcije.
Tajnost pogoduje piscima
Penzionisani specijalni agent FBI Vil Pajper u vašem romanu “Čuvari biblioteke” bavi se istraživanjem područja 51 i tajni koje vlada Sjedinjenih Država čuva u ovoj oblasti. Od kada vas interesuje Area 51? Šta tamo zaista postoji? Neko je spomenuo saradnju američkih naučnika sa vanzemaljcima, je li to tačno?
- Pa, ja sigurno ne znam šta se dešava unutra Area 51! Pretpostavljam da to nije tako zanimljivo u Area 51, kao što je u mojim knjigama (stanovanje u ogromnim, drevnim i mističnim bibliotekama) ili u naučnoj fantastici (vanzemaljci i inženjering svemirskih brodova). Ali tajnost stvara prilike za pisce fikcije, jer ja ne mislim da će iko iz američke vlade reći, Kuper je to pogriješio!
Kao po pravilu, vi uvijek kraj svog romana ostavljate otvoren. Jeste li to zbog mogućih nastavaka knjige, ili nečeg drugog?
- Pa, ja sam napisao dvije trilogije i tu su knjige otvorene, da bi pogurale čitaoca za kupovinu nastavka. Ali generalno, volim da ostavim knjige otvorene iz različitih razloga. Život rijetko pruža čiste i uredne odluke. Stvari ostaju otvorene do trenutka smrti (i dalje od toga, ko zna?). Knjige treba završiti na taj način, da se po mom mišljenju, ostavi čitaocu da zamisli šta bi moglo da se desli potom.
Bonus video:
