Roman “Rekvijem za jedan dan” beogradske spisateljice Lidije Ćirić (novosadski Solaris) je dramatična porodična priča koja se odvija u jednom danu, nakon očeve sahrane. Pet sestara i majka vraćaju se u stan i evociraju sopstvene priče i odrastanje uz oca alkoholičara. Iako se radnja dešava u jednom danu, spisateljica nas flešbekovima vraća decenijama unazad i osvjetljava sudbinu svake junakinje. Roman Lidije Ćirić je djelimično autobiografska knjiga, a za veoma kratak vremenski period doživio je ogroman uspjeh u cijelom regionu.
Dokaz da je ovaj suzama ispisan roman za samo par mjeseci našao put do čitalaca je i nedavno objavljeno drugo izdanje. Prvo je izašlo na sajmu knjiga u Beogradu u oktobru. Lidija Ćirić je bila jesenas gost Međunarodnog sajma knjiga u Podgorici, gdje mi je bila čast i zadovoljstvo predstaviti ovu mladu hrabru ženu i njen prvijenac, a kako bi ona to rekla, treće dijete po redu. Preporuku joj je dao istaknuti profesor dr Sava Damjanov, a kritike su pisali, Predrag Marković, Saša Radonjić, Zoran Ćirić, Ranko Pavlović, Sanjn Štrbac, Dalibor Đordjević, Zoran S. Nikolić, Marta Mićić, Željka Cicić i mnogi drugi pisci…
Lidija, poslije velikog broja promocija i kontakata sa medijima i čitaocima, da li ste iznenađeni brzinom kojom je Vaš roman rasprodat i ne samo to, već je i pohvaljen od čitalaca i ljudi koji se ozbiljno bave kniževnošću?
- Znala sam kako se ponaša sa djelom koje žensko biće vaja samo bijelim rukama. Nisam razmišljala o prodaji već o onome što su me mnogo iskusniji i stariji ljudi naučili, da se ne okrećem i idem naprijed jer sam svjesna šta sam donijela na svijet. Vidjela sam da moji čitaoci, odakle god bi počeli da čitaju, u startu bi shvatili da Rekvijem nije štivo za plažu već za lektiru. Ponosna sam, to je sve što Vam mogu reći. Pomalo umorna, ali žene i nijesu stvarane za umjetnost, same su se tu nametale, ja sam se izborila za posebno mjesto i poseban žanr.
Da li vam je bilo teško da pustite knjigu i kažete „sada je završena?“
- Ne, kada krenete u priču negdje imate razrađen dijalog i početak, skoro uvijek i kraj a nekada kraj dođe sam po sebi, ovo i jeste priča koja se ne završava. Od kada je svijeta postoje slične i postojaće i kada nam se roboti budu šunjali umjesto duša. Nasilje, krv i meso jesu u ljudskom kodu zakovani.
Osim pisanja bavite se i veoma humanim poslom, na koji način sve postižete?
- Da, imam dječji frizerski salon Petar Pan u Beogradu, koji se bavi i šišanem djece sa posebnim potrebama. Čovjeku je potrebna volja i mnogo rada, meni kao ženi sa petim poljem i Merkurom u blizancima, nije problem da radim više stvari u isto vrijeme, a da nigdje ne zakasnim. Moje najvažnije zanimanje je majka, usvojila sam dijete sa sedmnaest godina, drugo rodila sa dvadeset devet, ništa to nije humano, to je ono što Kosmos odredi da moramo da uradimo.
Niste završili fakultet, a uspešni ste u svemu što radite. Da li to znači da nije smak svijeta ako nemate diplomu.
- Što bi rekla moja pokojna svekrva Mirjana Ćirić, fakultet nije završio samo onaj ko ga nije upisao. Djecu smo utucavali u mozak da će sa diplomama biti riješeni svi njihovi životni problemi, a nijesmo ih naučili šta je red i kako ostati čestito biće. Za mene je diploma ono čime se roditelji hvale pred komšilukom dok im iz vena djece vise špricevi, čast izuzecima. Ako dijete ne završava školu u roku, treba ga odmah uposliti da nauči kako je to zarađivati za sebe. Uljuljkavanjem u naša ognjišta, nijesmo svjesni da od zdravih i pravih ljudi napravismo oštećenu naciju. Diploma je nužno zlo, koje danas kupujemo na „trafikama“
Udati ste za jedinog živog klasika kako ga je proglasio Vujica Rešin Tucić i mnogi drugi, Zorana Ćirića Magičnog. Kako je to opstati u braku sa njim koji je pored toga čak naširoko pisao loše o crkvi, a vi ga uvedoste u brak pred Bogom na Petrovdan 2015?
- Lako je, kad je Hurem mogla da se uda za Sulejmana Veličanstvenog, shvatila sam da je ženama dato od Boga da manipulišu i ispunjavaju svoje želje ako zauzvrat daju svoju bezuslovnu ljubav. Nije lako živjeti sa piscem ako te on ne rodi ponovo i ako na kraju ne postaneš njegov đak, najbolji.
Postoji li nešto od čega Vi želite da pobjegnete?
- Ubica se uvijek vraća na mjesto zločina. Ne mogu pobjeći jedino od sebe, a ponekad bih, kad mi luduju hormoni. Nijesam pobjegulja, iako me je Beograd odavno prozvao „odbjeglom mladom“ neka mi ta titula ostane. Nema se od čega bježati, uredila sam sebi uglavnom život kakav mnogi sanjaju, a nije lađa i avion. Živjeti kako ti se hoće je privilegija i ja sam privilegovana, to ne znači da se ne žrtvujem zbog toga.
Koliko je teško čitalačkoj publici predstavljati ljude sa margine društva?
- Margina i sirotinja su jedina elita za mene. Predstavljanje je orignalno, ponekad „šokantno“ ili degute, kako bi to rekla licemjerna populacija i kvazi elita, imamo primjere pisaca koji su završili srednje škole a svojim zaslugama ih je akademija nauka nagradila zasluženo i oni to sa ponosom naglašavaju, imamo pisce, kuvare koje smo skidali sa heroina a koji od sebe prave elitu, prosto treba postaviti stvari na svoje mjesto pogledati sebi u oči i reći, ja sam Čuburka to mi je najveća nagrada, moja margina. Čitaoci najbolje osjete šta je šta i ko je ko. Barem moji.
Koliko u toku dana imate vremena da ostanete nasamo sa sobom, i da li umijete da kažete sebi bravo ili ste samokritični?
- Umijem sebi da kažem “Bravo” kad pomislim koliko stvari uradim da druge usrećim i kada vidim da sam svoju djecu usmjerila na pravi put gdje se mnogo ne miješam. Kada napišem neku rečenicu koja me podsjeti samo na Gogolja ili Singera, Isaka Babelja onako da razori i moju utrobu. Umijem da budem samokritična kad osjetim da sam poslušala nečiji savjet a nijesam žena koja ih traži. Moj instikt je nepogrešiv, ili kada vičem bez razloga i izgovorim „grešna mi duša“
Umijem sebi da kažem “Bravo” kad pomislim koliko stvari uradim da druge usrećim i kada vidim da sam svoju djecu usmjerila na pravi put gdje se mnogo ne miješam
Kako doživljavate pisanje, kao veliki teren za igru riječima ili kao kancelariju u kojoj se obavlja veoma važan posao?
- Važan i odgovoran posao imaju samo ljekari, vojska i policija, vatrogasci su heroji, a pisanje je vježba i dar, ako umijem da izmućkam a ne promiješam onda sam car. Svijet je naš. Teren njihov. Pobjeda Moja.
Šta Vas osim posla ispunjava?
- Život, od Boga dat a ljudi ga ne koriste, prolazi pored njih. Ja ga na sve strane grabim.
U kojoj fazi je sada Vaša umjetnost?
- Umjetnost sam ja. Živi u meni. Važno je ne zvati se umjetnikom, to mi dođe kao nisam ništa, ima toliko stvari koje stvaram a ne podrazumijevaju tu riječ, veće su i od nje same.
Šta je trenutno aktuelno i kakvi su Vam planovi?
- Živim onako kako red nalaže, ispunjavam sve svoje obaveze, ali ne planiram, sve mi se u životu pokaže i namjesti, naučila sam da čitam znakove. Završena mi je zbirka priča, koja će malo sačekati, da i ja odmorim od sebe, imam dvije drame i još mnogo stvari koje radim iz sjenke.
Kako čuvate svoju ljubav?
- Bezuslovna ljubav to je ono što tražim i dajem gdje god me srce zatekne. Ona čuva mene.
Mogu li mladi pisci da budu srpski izvozni proizvod?
- Ako mislite na prevođenje, to je stvar seljacizma i prestiža da nam na korici piše da nas je tamo neka Evropa prevodila. Moj stav je drugačiji, ipak sam šest godina sa piscem, imam iskustvo za početnika veliko, ništa mi od toga nemamo, bolje da nas čitaju ovdje na našem jeziku što više, a ako neko poželi, lako će to i prevesti. Sve što smo imali mi smo prodali, nijesmo izvezli. Ostaje ona moja čuvena rečenica, nikad zadovoljni.
Vaš moto?
- Kada bi sve žene svijeta povikale u glas ne bi nadjačale šapat moje molitve. Amin.
Hrabrost za priču o nasilju nad ženama
Imali ste ogromnu hrabrost da govorite iz prve ruke o nasilju nad ženama kao i o nasilju u porodici. Da li ste svjesni, da ste jedna od rijetkih na našim prostorima koja se usudila da progovori o tome otvoreno?
- Kada je nastajao roman, o tome nijesam razmišljala, pisala sam uz ogromnu dozu humora jednu tešku porodičnu priču koja se baš meni događala, u trenucima pisanja imala sam neke ludačke promjene raspoloženja koje sam na sve moguće načine uspijevala da prevazidjem. Roman je čitala Snežana Milčić iz Kancelarije za ravnopravnost polova i nasilje nad ženama, opštine Vračar u Beogradu i rekla „25. 12. 2015. pravimo promociju, ovo je tema koja je potrebna da izađe u javnost, bravo dete...“ Tek tada sam shvatila, da sam uradila nesvjesno nešto o čemu se „kao“ raspravlja po fensi krugovima, otima silna lova, a niko ne mrda. Zato sam zahvalna ovoj ženi koja se bori za pravu stvar. Hrabra sam onoliko koliko svaka majka treba da bude, ne bih ja tu sebe dizala u nebesa.
Bonus video:
