U Crnoj Gori se trenutno snima serija o Božičnom ustanku, a u Srbiji serija o Nemanjićima, sve djelovi nacionalnih istorija. Međutim, kako istorija, a naročito novija, u većini slučajeva i dalje nije ništa više od nečije (subjektivne) interpretacije, pitanje je koje će "verzije" tih priča ugledati svjetlost dana.
U slučaju da u oba projekta učestvuje Ministarstvo kulture, kao jedan od finansijera - a što je obično slučaj sa "nacionalnim" projektima - serije koje ćemo gledati vjerovatno će biti podređene "pozitivnom" utisku, gdje će malo toga uopšte biti kontroverzno i gdje sva zamisliva pitanja, prirodno, neće dobiti svoje odgovore. Drugim riječima, ako postoji "amoralan dio" nekog značajnog istorijskog događaja, rijetko se dešava da država odobri/plati njegovo inkorporiranje u shemu, bez obzira što bi tada projekat bio umnogome intrigantniji, ako ne i bolji.
Ideološki sterilan rat
Ruski film Bitka za Sevastopolj (2015) je tipičan obrazac za projekat koji finansira država, u kome i rat postaje ideološki sterilan. "Dobri rat" je, najzad, glavni protagonista i u Spašavanju redova Rajana.
Ma koliko Spilbergov film bio atraktivno i vjerodostojno snimljen (to je prvi film koji pravilno prikazuje opaljivanje iz puške M1 Garand, etc.), samo je deset odsto istorijski tačan, barem po pitanju priče o spašavanju vojnika iz porodice gdje su svi sinovi poginuli na ratištima. (Poslije je ipak utvrđeno da nisu svi "Rajani" poginuli.)
U stvarnosti nije bilo nikakve specijalne misije. Nije bilo snajpera u sahat-kuli, ni komične zamjene identiteta, a još manje termopilskog krkljanca sa tenkovima na kraju - a samim tim ni kapetana Milera. Ali u svijesti gledalaca ostalo je da je sve što su vidjeli u Spilbergovom filmu bila nerazvodnjena sveamerička istina, kao, uostalom, i u hagiografijama kontroverznog istoričara Stivena Embrouza. Dramaturška sloboda je, naravno, uvijek poželjna. No, u ovom slučaju, ona razumljivo služi ideološkoj svrsi da se stvori tipično vojno svetačko žitije, a što, primjera radi, ni u SFRJ sigurno nije bila nepoznanica.
S druge strane, Kubrikovi Putevi slave iz očiglednih razloga bili su zabranjeni u Francuskoj, kao što je i prikazivanje filma Kosta-Gavrasa Opsadno stanje naprečac otkazano u Kenedijevom Centru, 1973, čim su Amerikanci uvidjeli o čemu govori. Najzad, Izrael nikada ne bi dao novac za projekat gdje bi rimska opsada Masade iz 73. g. nove ere bila objašnjena kao puki mit - što očito jeste bila. Masada je inače, poslije Jerusalima, najposjećenija turistička lokacija u Izraelu, bez obzira na to što su je izgradili rimski inženjeri. To je postala prevashodno zahvaljujući interpretaciji tvrdokornog nacionaliste i arheologa, Jigaela Jadina, koji je od nje načinio obilježje identiteta mlađane izraelske države i pretvorio je u svojevrsno svetilište da su tu novi vojni regruti polagali ništa manje dramatičnu zakletvu.
Kako to rade Amerikanci
Poznato je da u S.A.D., vojska, mornarica, vazdušne snage, CIA i Ministarstvo odbrane pomažu sineastama u snimanju filmova. Ali da bi producenti dobili priliku da koriste obilje državnog materijala i pritom uštede hrpu novca, svoje scenarije prvo moraju da prepuste češlju državne/vojne cenzure.
Oliver Stoun je uoči snimanja Voda zamolio za pomoć u vidu ljudstva i opreme, ali čim je vojska zatražila da on detaljno izmijeni scenario, Stoun je to odbio zbog čega je njegov film skuplje koštao. Isto se dogodilo sa Apokalipsom sada, koji je, iz vojne vizure, proglašen kao "nerealan", a time i kao neupotrebljiv za bilo kakvu saradnju.
Novinar Dejvid L. Rob u knjizi Operacija Holivud zaključuje da je ponašanje američkih vojnih institucija u ovakvim slučajevima totalno neustavno - u stvari, da se tu odvija neki vid ucjene: "Ako ne uradite kako MI zahtijevamo, od nas nećete dobiti ništa." I to kažu kao da su oprema i novac kojim raspolažu bezuslovno njihovi, iako uopšte nije tako. Dakle, određenim producentima pomoć se namjerno uskraćuje, ali će zato objeručke biti pružena njihovoj konkurenciji. Tu nešto ne štima.
Naime, postoji sudski presedan iz 1995. g. (Rosenberger v. The University of Virginia) koji jasno nalaže: "U domenu privatnog govora ili izraza, vladini normativi ne smiju da favorizuju jednog govornika nad drugim."
Ali izuzev demokratskog kongresmena Melvina Prajsa, 1956, više niko iz tog razloga nije tužio Pentagon za 60 godina koliko vrši uticaj nad sedmom umjetnošću - počev još od Miki Maus kluba i serije Lesi kako bi djeci vojsku učinio primamljivijom. Reditelj Robert Oldrič jedan je od rijetkih filmadžija koji je javno negodovao protiv Pentagonovog pokušaja da iz njegovog Napada! (1956) odstrani scenu gdje američki vojnik ubija drugoga zbog kukavičluka.
Isto tako, Kongres, koji ima odgovornost nadzora, nijedanput do sada nije odlučio da provjeri da li je podmetanje propagande od strane najmoćnije vojske na svijetu u najmoćniji medij na svijetu od javnog interesa.
Pozitivna slika ispred autentičnosti
U svakom slučaju, vojska obično zahtijeva da bude po njihovom neovisno od toga šta kaže istorija, pa će nemalo puta ono što nazivamo istinom biti rokadirano fantazijom. U trileru Executive Decision vojska je pomogla producentima baš zato što film prikazuje njihov avion koji obavlja sasvim nemoguću funkciju, iako im u pravilniku piše da: "fiktivni likovi moraju da predstavljaju plauzibilnu interpretaciju vojnog života, njenih operacija i njene politike." Iz ovoga proističe da Pentagon više brine o pozitivnoj slici, nego o bilo kakvoj autentičnosti.
Ili, ako neko želi da prikaže lošeg vojnika, kao u Oficiru i džentlmenu, vojna institucija će zahtijevati da se to ukloni, jer ona ne priznaje da stvara takvo osoblje. U filmu Windtalkers traženo je da se odstrani scena sa regrutom koji iz usta mrtvih Japanaca nožem vadi zlatne zube uprkos tome što postoje arhivski snimci sa ovakvim prizorima. Šta bi tek Pentagon rekao za potencijalnu adaptaciju ekspozea Džejmsa Bakea, Other Losses (Drugi gubici, 1988), o zločinima američke vojske i zlostavljanju njemačkih ratnih zatvorenika?
Na isti način, u Istvudovom Američkom snajperisti generalno loš vojnik i istrajan lažov - uprkos svim upozorenjima - za film je preobraćen u paradigmu vojnika s pravom savješću.
Tom Kruz u akciji
Ruku na srce, vojne vlasti najvećma tragaju za prvorazrednim propagandnim materijalom koji bi privukao ljude da se prijave u vojsku.
Jedan od takvih filmova je Top Gun Tonija Skota. Prethodno je to bio Kaufmanov The Right Stuff, gdje su sve psovke morale da budu srezane zbog rejtinga, ne bi li bio pristupačan i mlađim naraštajima. Ali poslije Toma Kruza, mornarica je prosto bila zatrpana prijavama. No, i tada se morao uputiti jedan prigovor. S obzirom da mornarica nije odobravala veze između pilota i ženskog osoblja, producenti su lik koji igra Keli Mek Gilis morali da promijene u civila. I tek onda je Top Gun ispao sve što mornarica može da poželi.
Nastavak filma, ironično, nikada nije snimljen. Iako jeste postojao taj projekat, američku mornaricu je 1991. godine potresao skandal "tejlhuk". Više od 100 pijanih "top gan" pilota u vegaskom hotelu Hilton učestvovalo je u omalovažavanju i iživljavanju nad 80-ak žena. Najedanput Tom Kruz koji pije i koji spava sa svojom instruktorkom nije zvučao tako rafinirano.
U slučaju Black Hawk Down, vojska je zahtijevala da se iz filma izbriše ime/lik jednog od najhrabrijih vojnika u Mogadišu, pa je Džon Stebins postao fiktivni "Grajms". Razlog? U S.A.D., Stebins je silovao svoju maloljetnu ćerku i 1999. je osuđen na doživotnu robiju.
Primjećuje se da je američkoj vojsci bitno da se u filmovima sanira pretjerana upotreba psovki, jer bi vojnici trebali da budu prikazani kao uzori. Stoga, oni rijetko psuju i bezmalo nikada ne vrijeđaju. Ali, prema pisanju Njujork Tajmsa, samo je 2012. godine u istoj vojsci prijavljeno 3,374 seksualnih napada, dok Pentagon misli da ih je u stvari bilo i 26,000 (polovinu žrtava su navodno činili muškarci).
Marinci nikada ne gube
Američka vojska takođe nikada ne gubi. Svaki film gdje marinci spašavaju nekoga, Pentagonu pruža neizmjerno zadovoljstvo. Uvijek će biti dvaput više gledalaca koji će zdravo za gotovo uzeti ono što vide na filmu, nego onih koji neće.
Dobar pokušaj cenzure je triler Rodžera Donaldsona, Trinaest dana. Vojska je imala namjeru da izmijeni provjerene fakte (snimljene na Kenedijevim trakama) tokom Kubanske raketne krize, 1962. U scenariju je prikazano kako generalštab zagovara napad na Kubu. Takva odluka lako je mogla da dovede do rata sa Rusijom.
Pentagon je, prvo, insistirao da se umanji militarizam američkih generala, a onda je tražio da se odstrani i scena sa obaranjem izviđačkog aviona U2 nad Kubom, jer se to navodno nikada nije desilo. Čak ni kada su im producenti pokazali posthumnu medalju časti i Kenedijevo pismo upućeno supruzi poginulog pilota, predstavnici Pentagona su ostajali pri svome. Poslije su uvidjeli da ipak ne žele da pruže pomoć producentima ovog filma. Producenti su, zatim, utrošili dosta novca da bi bitnu scenu sa starim avionima snimili na Filipinima.
Dabome, postoje i filmovi s kojima je Pentagon u startu odbio da sarađuje, kao što su, između ostalih, Grimizna plima, Mars napada! i Narednik Bilko. Nasuprot njima pomenuću Raitmanovu komediju Stripes čiji je scenario detaljno prekrajan baš zato da bi se dobila vojna lokacija i materijal, u dogovoru što je garantovano podsjećao na apsurdni poslovni dil iz serije Nathan For You.
Petersenov triler Izbijanje nije dobio potporu Ministarstva odbrane zato što ono nije moglo da pređe preko činjenice da će gledaoci možda zaključiti da se vojska bavi proizvodnjom biološkog oružja.
Očigledno su previdjeli da su od septembra 1950.g. počeli da testiraju bakteriološko oružje na sopstvenom stanovništu, kao, recimo, u San Francisku - u "jednom od najvećih eksperimenata sa ljudima u istoriji... ali i u najvećem kršenju Nirnberškog zakona od njegovog začetka", prema riječima Rebeke Kreston u časopisu Discover.
U narednih 20 godina, kada su u 1970-im obznanjeni prvi tajni dokumenti, vojska je izvela 239 ni malo benignih testova za bakteriološke napade nad naseljenim područjima u Americi. Podrazumijeva se da je bilo i žrtava.
Slomljena strijela takođe nije dobila vojnu podršku. Ipak, vazdušne snage su im dale konsultante u zamjenu za uslugu da producenti umanje vezu negativca sa vojskom. Džon Travolta, negativac, zato je odmah morao da skine svoje ratne boje čim ukrade nuklearnu bombu - dok je Kristijan Slejter, pozitivac, do kraja filma nosio uniformu vazdušnih snaga.
Uprkos tome što su osobe s nižim kvocijentom inteligencije primane u vojsku i pješadiju ("Mek Namarin Projekat 10,000", iz 1966), Forest Gamp je proglašen kao faktualno netačan i beskoristan, uzgred pobravši još sijaset zamjerki od vojske - od "neumjesnog obraćanja vojnom licu" do potenciranja "neopravdanog seksualnog sadržaja".
CIA u Holivudu
U knjizi CIA u Holivudu, Triša Dženkins bilježi da je tzv. Agencija u Holivudu prilično kasno otvorila podružničku kancelariju, tek 1996. Prije toga je nudila svoje usluge filmskim radnicima, ali za razliku od vojske, ona je samo mogla da trguje savjetima, a ne imovinom.
Ipak, njen veteran crnih operacija, puk. Edvard Lensdejl, za koga se vjeruje da je poslužio Grejemu Grinu kao inspiracija za negativca Oldena Pajla u romanu Tihi Amerikanac, uticao je na reditelja Džozefa Mankijevica da za istoimeni film u potpunosti izokrene priču Grinovog djela o Vijetnamu, gdje su Amerikanci opisani kao nadobudni hladnokrvni imperijalisti opijeni demokratijom i kapitalizmom.
CIA je u Holivudu zapravo postala sveprisutna još od svojeg osnivanja poslije Drugog svjetskog rata. Plaćali su ljude u filmskim studijima koji su radili na tome da ljevičarskim projektima, kao što je Tačno u podne, onemoguće bolji prodor na tržište ili ka nagradama; ili da svojim mentorima dojavljuju o ljevičarskim inklinacijama pojedinih umjetnika.
Iako na prvi pogled ne zvuči tako, Holivud može da bude izrazito moćno mjesto za regrutovanje. Književnik i scenarista, Deril Ponisan, prijavio se u mornaricu 1962, poslije gledanja Cinemanove romanse Odavde do vječnosti. Onda je dočekao da adaptaciju njegove popularne knjige, The Last Detail (1971), a zatim i njegovog scenarija, Cindarella Liberty (1973), ne podrži vojska.
Ponisanov scenario Kontramjere - dvije godine poslije "tejlhuka" - o ubistvu na nuklearnom nosaču aviona koji ispituje prethodno kinjena istražiteljka, nije snimljen jer bitna saradnja sa mornaricom zbog takvog kalibra priče nikada nije ni mogla biti ostvarena.
Čak je i Tajna služba (Secret Service), nakon trilera Na liniji vatre, bila obasuta prijavama.
Na kraju, pojedini filmovi jednostavno ne bi bili snimljeni da nije bilo upliva Pentagona, većina njih prilično jalovih (poput Reneissance Man ili Behind Enemy Lines). Međutim, studio Paramaunt je bio voljan da odobri skupi projekat poput Lova na Crveni Oktobar samo ako ga prihvati mornarica. Nikako drugačije. I to je očigledno jedini slučaj gdje je državna služba imala daleko veći uticaj na projekat, a zbog čega je film, čudom, postao još bolji nego što je prvobitno trebao da bude.
Adaptacija je naišla na ekstenzivne zamjerke, ali ne po pitanju morala ili bilo čega slično, već na račun likova i određenih neplauzibilnosti i nedoređenosti u scenariju. Mornarica je reagovala tako što je počela da daje vrlo logične savjete producentima:
"...U scenariju je vrlo škrto predstavljeno opravdanje za prebjeg Sovjeta. Zatim je slabo razvijeno izuzetno profesionalno poštovanje između Mankuza (S.Glen) i Ramijusa (Š.Koneri). Ovo se vrlo lako može riješiti sa nešto dijaloga. Potom, uzrok smrti Ramijusove supruge nije dobro pojašnjen. Onda ne postoji objašnjenje zbog čega Sovjeti nemaju pouzdanja u Litvance. Završni dijalog vezan za Ramijusov prebjeg je nejasan i konfuzan..."
Reditelj je s razlogom prihvatio 95% ovih primjedbi. I očito je zbog toga Mek Tirnanova fetišistička fascinacija o borbenom metalu onako zadovoljavajuća.
To je, inače, prava rijetkost u sličnim i krajnje nepodesnim brakovima između Holivuda i državnih institucija.
“Dinastija” u Istočnom Berlinu
Uz infiltriranje i regrutovanje izvjesnog broja ljudi u Holivudu, CIA je radila na standardnim uslugama propagande.
Na primjer, "upumpavali" su brojne epizode Dinastije (1981-1989) u Istočni Berlin tokom Hladnog rata, ne bi li stanovništvu prodali luksuz koji kapitalizam može da im priušti. Konačno, s padom Berlinskog zida, 1989, pojavila se grupa u Kongresu na čelu sa senatorom Petom Mojnihanom. Ona se naglas zapitala da li su usluge CIA više uopšte i potrebne.
Dvije godine docnije, njen direktor, Robert Gejts, oformio je specijalnu grupu koja je trebala da promoviše "otvorenost" Agencije. Jer ona sebi više nije mogla da dozvoli filmove kao što su Tri Kondorova dana, JFK i Air America.
Zato su sami htjeli da se upuste u produciranje TV-serijala koji bi ih opravdali u očima gledalaca, i približili ih ljudima kao što je to FBI radio još od 1930-ih.
Serija Tajna dokumenta CIA-e trebala je da bude njihov Top Gun, samo što ona nije snimljena – ali zato jesu The Agency i Alias.
Od tada su administratori CIA počeli da šuruju sa glavešinama filmskih studija i da ih ubjeđuju kako bi bilo korisno da Agenciju prikazuju u širem i pozitivnijem svjetlu. Pa su penzionisani agenti manje ili više doprinijeli realizmu u projektima kao što su: Sneakers (1992), Enemy of the State (1998), Meet the Parents (2000), The Sum of All Fears (2002), The Bourne Identity (2003), The Recruit (2003), Syriana (2005), The Good Shepherd (2006), Rendition (2007), Charlie Wilson's War (2007), Salt (2007), Red (2010), Argo (2012), Zero Dark Thirty (2012), etc.
Iz nekog razloga, većina ovih filmova pomogli su da Agencija povrati poštovanje koje svako malo gubi poslije publikacija kao što je dobitnik Pulicera Ghost Wars (Anonimni ratovi, 2004) Stiva Kola.
Bonus video:
