Mogla je biti balerina.
I postala bi „primabalerina asoluta“, nije teško naslutiti. Sa takvom gracioznošću, urođenom elegancijom, ritmičkim senzibilitetom, stilom...
Ko zna kojim stazama bi je život odveo da na ljeto 1947. godine baletska škola u ukrajinskom Hersonu nije ostala bez koreografa.
Dvanaestogodišnja mala balerina Larisa Diri, koja je do tada sanjala o svjetlima scene Boljšoj teatra, bila je prinuđena da svoju energiju i ljubav usmjeri ka nečem drugom i okrenula se gimnastici.
Umjesto da postane Odeta, labuđa princeza iz Labudovog jezera, postala je - gimnastička princeza.
Sovjetska sportska heriona za sva vremena. Niko prije, ni poslije nje nije osvojio toliko olimpijskih odličja – čak osamnaest!
Larisa Semjonovna Latinjina (djevojačko prezime Diri) rođena je na jugu Ukrajine, u gradu Hersonu 27. decembra 1934. godine.
Drugi svjetski rat nepovratno joj je odnio roditelje. Ne i čeličnu volju.
„Jednostavno, uvijek sam nosila u sebi osjećaj da ću biti najbolja u svemu što radim, bilo da trčim sa dječacima na ulici ili se posvetim nauci. Pri tom, smisao nije bio u pobjeđivanju. Smisao je bio u pružanju svog maksimuma“ – pribilježila je mnogo kasnije.
Imala je 12 godina kada je počela da trenira gimnastiku.
Po sopstvenom priznanju nije voljela da vježba i provodi sate i sate u dvorani: žudila je za takmičenjima, za nastupima.
Prvi veći uspjeh postigla je četiri godine kasnije, kada je postala državni školski šampion.
Život i sportska karijera izmjenili su joj se u potpunosti nakon okončanja srednje škole 1953. godine.
Preselila se u Kijev i ozbiljno posvetila gimnastici. Naredne godine na Svjetskom prvenstvu u Rimu bila je dio osmočlanog sovjetskog tima, vježbajući na parteru.
„Bio je to izvanredan akrobatski nastup, sa mnogo baletskih elemenata, sa čudesnim osjećajem za muziku i ritam“ – bio je zadivljen njemački gimnastičar Adalbert Dikhat, kao da je znao da pred sobom ima nekadašnju malu balerinu.
Stigla je prva timska planetarna kruna u istoriji Sovjetskog Saveza. Prvo od 25 velikih zlata u kolekciji Latinjine...
Melburn 1956: Ljepotom očarala gimnastički svijet
U decembru 1956. godine sa moćnom sovjetskom sportskom armijom, krenula je u pohod na Melburn.
Svijet će spasiti ljepota – pisao je Dostojevski.
Njegova sunarodnica je ljepotom očarala gimnastički svijet.
Za četiri dana, između 4. i 7. decembra, Latinjana je zaslužila šest medalja: četiri zlata, srebro i bronzu.
„Kada sam postala svjetska šampionka bila sam izuzetno srećna. Međutim, kada sam osvojila zlato u Melburnu shvatila sam da od te sreće ima još veća, a to je kada se nađete na olimpijskom pobjedničkom postolju“ – ushićeno je uporedila.
Ipak, nije bila najupješniji učesnik Igara.
Nije bila čak ni najuspješnija gimnastičarka – u podjeli odličja Mađarici Agnjes Kelati pripala su četiri zlata i dva srebra.
Bilo je u tome neke više, kosmičke pravde.
Samo mjesec ranije, Rusi su u krvi ugušili mađarsku revoluciju...
No, Melburn je predstavljao apsolutni trijumf sovjetskog sporta – prvi put u istoriji Igara SSSR se našao na čelu kolone osvajača medalja.
Po povratku u Moskvu sportisti su dočekani kao bogovi.
Ostalo je upamćeno da je Latinjina tokom državničkog prijema u Kremlju, govoreći o motivaciji, prostodušno primjetila:
„Bojali smo se da će, ako ne uspijemo, Nikita Hruščov na stadionima posijati kukuruz.“
Čast je čast, a vlast je vlast...
Rim 1960: Povratak otpisane
Uslijedile su godine dominacije.
Naredno kontinentalno (Bukurešt 1957) i planetarno prvenstvo (Moskva 1958) učinila je monotonim – od dvanaest kompleta medalja, njoj je pripalo deset zlata i srebro.
Poseban podvig ostvarila je na SP, na kome je nastupala u petom mjesecu trudnoće.
„Ove medalje sam osvojila sa mamom“ – pričala je kasnije uz osmjeh njena ćerka Tatjana, pokazujući odličja iz Moskve.
Predolimpijska, 1959. godina, bila je praktično izgubljena za takmičenja.
Mnogi su mislili da su dani slave daleko iza nje, a lidersku poziciju u sovjetskoj reprezentaciji preuzela je Polina Astahova.
Velikoj sceni Latinjina se vratila u Rimu, na Olimpijskim igrama.
I to na način na koji je samo ona znala.
Tri zlata, među njima i ono najsjajnije u višeboju, dva srebra i bronza – bila je prva gimnastičarka olimpijskog Rima.
Tokio 1964: Labuđi ples
Takmičarski entuzijazam je nije napuštao.
Iako u poodmaklim gimnastičarskim godinama, sa Svjetskog prvenstvu u Pragu 1962. godine vratila se sa tri zlata i postala tek treća takmičarka koja je slavila na tri šampionata zaredom. Zaputila se u Tokio 1964. godine svjesna da su to njene posljednje Olimpijske igre.
Ekipno zlatno, naravno, nije moglo doći u pitanje.
Jedno je, međutim, nastupati sa moćnom gimnastičkom armijom iza sebe.
Pravo iskušenje bio je nastup u njenoj omiljenoj disciplini parteru, gdje je bila sama protiv svih. I pobjedila je. I sebe i druge.
Dvije decenije kasnije, Reks Belami, znameniti novinar londonskog Tajmsa, i dalje je bio pod utiskom njene vježbe.
„Larisa Latinjina je tako lijepo izrazila mladost, ljepotu i radost življenja da smo po završetku vježbe svi u dvorani ustali, aplaudirali i plakali.“
Bio je to Larisin labuđi ples...
Više od pola vijeka kasnije, 81-godišnja Latinjna živi na svojoj dači, 100 kilometara udaljenoj od Moskve. U obližnjem gradu Obninsku radi gimnastička škola koja nosi njeno ime.
Bonus video:
