Ljeto 1982. godine.
U bioskopu u Slejtfordu, usnulom predgrađu škotske prijestonice Edinburga, šestogodišnji Kris Hoj netremice je gledao Spilbergov E.T, filmskom magijom dočaranu priču o ljepoti i snazi prijateljstva.
„Scene sa BMX biciklima su bile fantastične. Nakon gledanja filma, gnjavio sam oca da me povede na biciklističku stazu. Tu je bilo mnogo djece koja su se ludo zabavljala. I, to je bilo to: navukao sam se na bicikl.“
Kao da je u stihovima Đorđa Balaševića „vrteli se točkovi mog bicikla, gde god je stao taj rulet beše premija“ sažet sportski put „letećeg Škota“.
Točkovi njegovog bicikla zaustavili su se trideset ljeta kasnije.
Pozlaćeni.
Jedan odsto talenat – devedeset i devet odsto karakter
Mogao je biti solidan ragbista: u srednjoškolskom timu važio je za najboljeg.
Mogao je biti dobar veslač: sa 15 godina osvojio je srebro na prvenstvu Velike Britanije u dvojcu bez kormilara.
Od sedme do četrnaeste godine takmičio se na BMX-u i u svom uzrastu bio među boljima na Ostrvu.
Bližeći se punoljetstvu morao je sve te raznovrsne sportske afinitete svesti na jedan.
„Bio je to težak izbor, jer sam volio i ragbi i veslanje. Ipak, shvatio sam da najozbiljnije pristupam biciklizmu.“
Kao 18-godišnjak, 1994. godine, postao je član BK Edinburg. Opredjelio se za dvoranski biciklizam. Prvi rezultati nisu bili osobito ohrabrujući.
„Većina velikih sportista još kao djeca dominaraju među vršnjacima. Ne i on“ – rekao je Džejson Kvili, Krisov bliski prijatelj, olimpijski šampion iz Sidneja 2000.
„Kao mladi takmičar uopšte nije odskakao.“
Sport ne izgrađuje toliko karakter, koliko ga otkriva.
A u karakteru Krisa Hoja upisani su sistematičnost, upornost, posvećenost, samodisciplina...
Materijal od koga se prave šampioni.
Prvi pravi uspjeh slavio je u timskom sprintu, nastupajući sa Kvilijem i Kregom Meklinom za britansku reprezentaciju, drugoplasiranu na Svjetskom prvenstvu u Berlinu 1999.
Već iskusan, edinburški trio je na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. uzeo srebro.
Biciklistički vitez
Uspjeh nadahnjuje nove uspjehe.
U narednom olimpijskom ciklusu uzdigao se do statusa jednog od najboljih sprintera planete.
U avgustu 2004. godine u Atinu je doputovao kao dvostruki svjetski šampion u trci na kilometar.
Pritisak ga nije sputao: domogao se zlatnog olimpijskog odličja, prvog u karijeri.
Boravak na vrhu nije zadovoljio njegove ambicije.
Težnja ka neprestanom usavršavanju, pomjeranju vlastitih granica tjerala ga je naprijed.
Nakon Atine proširio je svoj repertoar, pokazujući i taktičku vještinu u keirinu (disciplina u kojoj takmičari šest i po krugova prate motor postepeno povećavajući brzinu, a zatim dva i po kruga sprintaju).
Na Olimpijskim igrama u Pekingu bio je u životnoj formi.
Najbrži u sprintu i keirinu, popeo se na tron i sa reprezentacijom u timskom sprintu i postao prvi britanski olimpijac u istoriji sa tri zlata osvojena na jednim olimpijskim igrama.
Uslijedile su počasti: BBC ga je proglasio sportskom ličnošću godine (ispred Luisa Hamiltona, koji je te godine osvojio šampionat Formule jedan), a kraljica Elizabeta Druga proizvela ga je u viteza.
Četiri godine kasnije, u Londonu, bio je ponosni barjaktar na ceremoniji otvaranja, predvodeći britansku sportsku armiju u kojoj se nalazilo više od 500 takmičara.
Na povjerenju se zahvalio sa dvije zlatne medalje, u keirinu i timskom sprintu.
Time je postao najtrofejniji britanski olimpijac u istoriji, prestigavši veslača Stiva Redgrejva.
Osam mjeseci kasnije, u aprilu 2013. godine okupio je novinare.
„Osjećam da sam u karijeri osvojio sve što sam mogao i da nemam više šta da dam“ – rekao je objavljujući odlazak u mirovinu.
A dao je mnogo. Šestostruki olimpijski i jedanaestostruki svjetski šampion. Čovjek po kome je nazvan biciklistički hipodrom u Glazgovu. Kris Hoj, leteći Škot.
Zavisnik od brzine
U aprilu 2014. Kris Hoj je objavio da se vraća sportu.
Ne, ipak, onom koji ga je proslavio, već - automobilizmu! Tako je to sa adrenalinskim zavisnicima od brzine...
Kao član Nisanovog tima nastupao je u britanskom šampionatu, u kategoriji GT3, i u ukupnom plasmanu zauzeo 20. mjesto među 69 takmičara.
Nije bilo loše za 38-godišnjeg debitanta.
„Možda u ovom trenutku to zvuči smiješno, ali je moj cilj da 2016. godine vozim na legendardnoj trci 24 sata Le Mana. Ko zna da li je to uopšte moguće, ali je to moj san.“
A Kris Hoj zna kako se snovi pretvaraju u javu.
U junu 2016. sa kolegama Englezom Majklom Munimanom i Italijanom Andreom Picitolijem vozi je 24 sata Le Mana u Nisanovom timu. Zauzeli su 17. mjesto od 60 posada.
Bonus video:
