Nort Bronko Strit br. 3250, Las Vegas.
Nedaleko od rasipajućeg i šljaštećeg luksuza MGM Granda, Plaze, Kazina Rojal, mamaca za turiste i kockare uvjerene da baš njih čeka dolarska sreća u nekom od planetarno poznatih kazina, smješteno je skromno zdanje Škole gimnastike Vitalij Ščerbo.
„Naša misija je da polaznike pripremimo za buduća životna iskustva i izazove, tako što ćemo im psihofizičkim vježbanjem uliti ponos, samopouzdanje i samopoštovanje“ - moto je škole, direktno suprotstavljen svemu onome što Las Vegas u simobličkoj ravni označava.
Znatiželjnike i učenike dočekuje direktor i vlasnik, debeljuškasti, oniži, plavokosi čovjek srednjih godina, teškog istočnoevropskog akcenta i sporih pokreta.
Samo zlatni sjaj u očima odaje da je nekada bio Veliki. Najveći od svih...
Godine dokazivanja: „Znao sam da sam najbolji!“
Vitalij Venediktovič Ščerbo, najbolji gimnastičar svih vremena, rođen je sredinom januara 1972. u Minsku.
Sitan, ali dinamitan, rekli bi za njega u Crnoj Gori, neoubuzdanom energijom zadavao je stalnu glavobolju svojim roditeljima.
Jednog jutra, gospođa Ščerbo je živahnog i nestašnog sedmogodišnjaka uzela za ruku, odvela ga u lokalnu gimnastičku školu, kako bi njegov nekontrolisani temperament bio kanalisan i - svijetu sporta učinila ogromnu uslugu.
Godine su prolazile, a po mnogo čemu neprevaziđeni sovjetski sportski sistem oblikovao je postepeno Vitalijev raskošni talenat.
Prvi put šira javnost za njega je čula 1990. godine na Evropskom prvenstvu u Lozani, kada je debitantski nastup na velikim takmičenjima ukrasio sa tri zlatne medalje (parter, preskok i razboj).
U gimnastičkoj dvorani je Ščerbo je bio uzoran, ali van nje...
„Imali smo izuzetno naporne treninge i nametan nam je spartanski režim života“ – prisjećao se tih vremena sovjetski gimnastički reprezentativac Aleks Kolivanov.
„Na pripremama smo morali da budemo u krevetu već u 23 časa. Međutim, čim bi trener povikao da ugasimo svijetla mi bismo se iskradali iz soba, istraživali grad, pili i družili se sa djevojkama.“
I ne zvuči baš kao primjeran recept za stvaranje šampiona.
Ono što je Ščerba odvajalo od ostalih pored talenta bio je ekstrovertni karakter.
Njegov nekadašnji trener Leonid Arkaev i dan-danas na pomen Vitalijevog imena koluta očima. „Bio je zaljubljen u sebe. Volio je da se divi sebi iz različitih uglova.“
Želja za dokazivanjem vukla ga je naprijed.
U septembru 1991. na Svjetskom prvenstvu u Indijanopolisu osvojio je čak pet medalja, ali samo jednu zlatnu i to u ekipnoj konkurenciji.
Rezultati su ga rasrdili.
„Bio sam bijesan na sebe. Znao sam da sam najbolji, ali to nisam pokazao. Obećao sam sebi da ću svaku grešku ispraviti naredne godine na Olimpijskim igrama u Barseloni.“
Presudni dragi kamen u kruni kojom će biti ovjenčan gimnastički kralj stigao je pred kraj godine, kada je upoznao Moskovljanku Irinu, sportsku akrobatkinju.
Tri sedmice kasnije je zaprosio.
Smirio se, uozbiljio, posvetio onome što je najbolje znao...
U pozadini, valjala su se velika istorijska dešavanja, a Sovjetski Savez postao je dio istorije.
Pred odlazak na Olimpijske igre u Barseloni, u julu 1992. godine, Ščerbo je majci obećao da će osvojiti tri zlata.
Barselona 1992: Zlatnih šest
Nije održao obećanje.
U opremi reprezentacije Zajednice Nezavisnih Država domogao se šest zlatnih odličja, kao prvi i do danas jedini gimnastičar kome je to uspjelo.
Sa Azerbejdžancem Valerijem Belenkim, Ukrajincima Igorom Korobčinskim, Aleksejem Voropaevim i Rustamom Šaripovim, te Rusom Grigorijem Misutinim, na ruševinama države koja više nije postojala odao je počast jednom vremenu koje se više neće vratiti...
„Bile su to naše posljednje medalje kao ujedinjenog tima, ali i moja prva olimpijska odličja“ – govorio je kasnije Bjelorus.
„Bilo je nevjerovatno. Najviše mi je značilo osvajanje zlata u višeboju, jer ono je značilo da ću zauvijek ostati upisan u istoriji. Postoji mnogo svjetskih prvaka koji su davno zaboravljeni. Olimpijski šampioni se nikada ne zaboravljaju.“
Precizan, skoncentrisan, posvećen, nadahnut, inventivan – rječnik je ostajao nemoćan da opiše ono što je 20-godišnjak iz Minska demonstrirao u San Žordi dvorani u katalonskoj prijestonici između 26. jula i 2. avgusta.
Redom je uzimao zlata u preskoku, na razboju, karikama i konju sa hvataljkama, naravno i u višeboju, na sve nadovezavši timsko zlato.
„Mislim da ovaj momak nije napravio niti jednu jedinu grešku tokom ovih dana“ – ushićeno je napisala jedna sportska novinarka koja je imala sreću da uživo prati nastupe bjeloruskog virtuoza.
Rekord Marka Špica, osvajača sedam zlatnih medalja u Minhenu 1972. godine, ostao je netaknut, ali je po jednom Vitalij neprevaziđen – 2. avgusta, u samo jednom jedinom takmičarskom danu, postao je četvorostruki olimpijski šampion...
Atalanta 1996: Bronze zlatnog sjaja
Došla je slava, novac, ali i problemi.
Rodni Minsk u turbulentnim vremenima postkomunističke tranzicije više nije bio sigurno mjesto za život.
Njegov stan je opljačkan, ukradena su mu dva automobila, pa su se Vitalij, Irina i mala kći Krsitina iz straha za bezbjednost preselili u mirnu Pensilvaniju.
U periodu između dvaju olimpijskih igara Ščerbo nije posustajao, svoju kolekciju upotpunivši sa čak osamnaest medalja sa svjetskih šampionata (jedanaest zlatnih, četiri srebrne i tri bronzane).
Ali, poput Šekspirovog junaka „postao je igračka sudbine“.
Trinaestog dana decembra predolimpijske 1995. godine, cijeli njegov svijet se razbio u paramparčad.
Vozeći porodični BMW Irina je doživjela težak saobraćajni udes.
Sa brojnim prelomima, povredama slezine i jetre, nesrećna žena je pala u komu, dok su ljekari sumnjičavo vrtjeli glavama, dajući joj jedan odsto šanse da preživi.
Gledajući kako se njegovi snovi obrušavaju, Vitalij je posegnuo za starim receptom iz svoje domovine, družeći se dan-noć sa votkom, fizički propadajući pred očima prijatelja.
Cijelog života je imao osjećaj da kontroliše stvari, da toliko toga zavisi od njega, a sada je bio potpuno nemoćan...
Čuda je pravio u gimnastičkoj dvorani, čudo se desilo i u životu.
Nakon trideset dana, Irina se probudila i postepeno počela da se oporavlja, zahtjevajući od svog supruga da se vrati vježbanju.
Vitalij je oživio i počeo sa treninzima, istina osam kilograma teži.
Ipak, nije bilo dovoljno vremena da se vrati u staru formu.
Nastupajući za Bjelorusiju na Olimpijskim igrama u Atalanti, dodatno opterećen posljedicama operacije ramena, prisvojio je četiri bronze (višeboj, preskok, razboj, vratilo), što ga je, rođenog pobjednika, isfrustrilalo.
Međutim, nije dobro raspoznavao boje – za sportski svijet, njegove bronze su sijale zlatnim sjajem.
Pokušao je da se vrati na pobjedničke staze naredne godine, ali je tokom priprema za Svjetsko prvenstvo slomio ruku u motociklističkom udesu. Njegov sportski časovnik otkucao je posljednje sekunde...
Vitalij Ščerbo danas živi u Las Vegasu i podučava gimnastici neke nove klince...
Bonus video:
