Mladi, daroviti crnogorski filmski i pozorišni reditelj Danilo Marunović , koji je u regionu postao poznat po svojim angažovanim dokumentarcima, ali i sopstvenim građanskim aktivizmom, predstavio se na jubilarnom Grad teatru režijom drame “Crvena” Džona Logana, premijernom festivalskom produkcijom koju je publika ispratila ovacijama.
Marunovićeva inscenacija priče o genijalnom slikaru Marku Rotku, jednom od posljednjih boraca za vrhunsku umjetnost, ključnom predstavniku apstraktnih ekspresionista koji su se pojavili u Njujorku nakon Drugog svjestkog rata, Rusu jevrejskog porijekla Markusu Jakovljeviču Rotkoviču, čija je porodica zbog progona emigrirala u Ameriku 1913, može se smatrati i nastavkom “linije” njegovog umjetničkog, ali i ličnog angažmana. Loganova drama “hvata” Marka Rotka u trenutku kad njegovo vrijeme prolazi i on je negdje svjestan toga, kad nadilazi novi pravac koji brzo i lako osvaja svijet, populistički Pop Art, pa publika postaje “sudija” velike rasprave o samom shvatanju i razumjevanju umjetnosti koju on vodi sa svojim mladim pomoćnikom Kenom, rasprave o umjetničkom egu, o sujeti i prolaznosti umjetnika, o pitanjima moralnosti i amoralnosti u umjetnosti, o tome da li je umjetnost biznis, treba li umjetnik da razmišlja i o svojoj materijalnoj egzistenciji, ne samo o stvaranju...
“Marka Rotka smatram jednim od najvećih heroja u borbi za koncept velike umjetnosti, za koncept umjetnosti koja je bitna, koja postavlja pitanja, koja je kritična, provokativna, potentna, koja ima snagu da natjera ljude na razmišljanje, i da mijenja stvari. Zato je priča o njemu upravo danas toliko važna da je vidimo, jer živimo u svijetu ogrezlom u kiču, jeftinom populizmu, u korupciji, nemoralu i malograđanskoj ugodnosti, u kojem pozorište služi samo da bi ljudi došli na premijeru, odgledali krasan komad, fino se proveli i otišli kući bez ikakve zapitanosti. Ovdje je riječ o umjetnosti koja se obračunava, koja je nekakva oštrica, koja je meni bliska, koja me zanima, za koju sma se opredijelio da ću se baviti u svojoj karijeri.
Zato je priča o Marku Rotku 'obračun' sa savremenom Budvom, savremenom Crnom Gorom, sa svim tim izazovima sa kojima se suočavamo i mi, i Grad teatar, koji okuplja grupu 'malih Gala' koji se bore sa duhovnim i društvenim kičom koji nam je nametnut, a s kojim je, naizgled, nemoguće izboriti se. Ali, jako je važno da ta borba postoji”, kaže Marunović .
Drama “Crvena” kao kontratežu Marku Rotku postavlja mladog slikara, njegovog pomoćnika, i oni u ovoj priči predstavljaju dvije krajnosti, a predstava daje i definitivan zaključak da se za vrhunsku umjetnost i za prave moralne životne vrijednosti svi moramo jednako boriti. Je li to i sam smisao čovjekovog postojanja?
“Mladi slikar pripada novom, revolucionarnom i snažnom umjetničkom pokretu Pop Art. I kao što je Rotkova generacija 'pregazila' kubizam, tako će trijumfovati i ta generacija Pop Arta, sa novim radikalnim konceptom koji ne podrazumijeva veliku umjetnost, već pravac koji nekim stereotipima savremene civilizacije umjetnost stavlja u sasvim novi kontekst i nosi potpuno novu ambiciju. Mnogo manju, mnogo atraktivniju i mnogo dostupniju za mase. Pop Art je umjetnost koja nije elitna, već populistička, a vjerujem da spoj Rotka i njegovog pomoćnika, mladog slikara Kena, te dvije krajnosti, nude i odgovore kako se i na koji način danas treba boriti ne samo za prave umjetničke vrijednosti, već i za one društvene. Borba za to jeste smisao čovjekovog postojanja. Ne smijemo da kapituliramo u odnosu na prostotu, kič, na urušavanje civilizacijskih vrijednosti, na duhovnu zagađenost, na odsustvo morala. Ne smijemo da pristanemo na takav ambijent, to je zadatak svakog čovjeka ovdje, a pogotovu neke generacije kojoj i sam pripadam.”
Vaša predstava završava se video radom, na kojem su simboli današnjih korporacijskih “mitova“ - od “koka kole“, “mekdonaldsa“..., do “fešn vikova“ i drugih populističkih globalnih fetiša. Da li je vaša namjera bila da ovom socijalnom dimenzijom i “dodatno“ osavremenite ovu priču?
“Ovaj komad upravo govori o tome da treba razmišljati šire, da treba imati izazov, da treba stremiti nečemu, da se treba boriti, a ne ostajati po strani, i svi moji raniji projekti uvijek su bili društveno angažovani, interaktivni. Moram da priznam, nažalost, jednu realnost, a to je da su pozorišni projekti koje sam radio bili manje uticajni od filmskih. To je zato što pozorište gubi svoju značaj, a gubi ga zato što se, čini mi se, nedovoljno brzo mijenja u odnosu na vrijeme. Za mene je teatar upravo to - najbrža, najfreškija, najtačnija i najubitačnija optika komentara savremenog društva. Teatar, prosto, mora da nađe način da preživi u vrijeme orgija drugih medija, senzacija, zavisnosti od uzbuđenja, od uspjeha, od potrošačke psihologije, od novca, brzine vremena. Teatar kao da nije našao dobar ritam da svom snagom koju ima, a ima ogromnu snagu, uskoči u ovo novo doba. Zato svaki moj novi pozorišni komad upravo to ima na umu - da izađe iz nekih pozorišnih konvencija i uđe u nešto što može biti budućnost teatra.”
Obračun sa svim stereotipima moderne civilizacije
Na Gradu teatru 2014. vidjeli smo režiju vaše drame “Koza ili Ko je Silvija”. I taj izbor teksta je vaša borba protiv društvenih stereotipa, konzervativizma, malograđanskih klišea, ali na planu onog duboko intimnog, čovjekovog ljubavnog života?
“Ova drama Dejvida Olbija jedan je od najintrigantnijih tekstova ikada napisanih, a to je bila moja diplomska predstava, kojom sam završio specijalističke studije. Olbi se u njoj žestoko obračunava sa svim onim što su stereotipi moderne civilizacije, pa i sa samim Brodvejom kao jednim od tih simbola, iako je upravo po narudžbini produceneta Brodveja napisao komad 'Koza ili Ko je Silvija“. To je i jedan od najboljih primjera angažmana u pozorištu.”
Bonus video:
