“Šta ostade od lijepih trenutaka?/ Bljesak oka, kap mirisa,/ Uzdasi na reveru, dah na staklu,/ Trunka suze. I tuga pod noktom.”
Da li je Vera Časlavska, u danima kada je imala, kako napisa jedan češki novinar, „svijet pod nogama“ čitala stihove sunarodnika Jaroslava Sajferta?
Ne znamo.
Ali, ako ih čita danas, skoro četiri decenije nakon sportskog penzionisanja, onda nije teško zamisliti kako rukom dopisuje svoju istinu odgovarajući na pitanje iz prvog stiha: “Ponos. I Ljepota Igre.”
Rani radovi
Najslavnija čehoslovačka sportistkinja i, nakon Ruskinje Larise Latinjine, najtrofejnija gimnastičarka u istoriji Olimpijskih igara, rođena je u ratnom i okupiranom Pragu, proljećnih dana 1942. godine.
Urođene gracioznosti i elegancije pokreta, rano je počela da trenira umjetničko klizanje, ali je ubrzo privukla magija gimnastike, koja je u Čehoslovačkoj, kao jednoj od njenih kolijevki, bila visoko na listi sportskih prioriteta (što je potvrdilo i šest medalja osvojenih na Olimpijskim igrama u Londonu (1948), Helsinkiju (1952) i Melburnu (1956)).
Nije joj dugo trebalo da skrene pažnju na sebe.
Već 1958. godine kao najmlađa članica debitovala je za nacionalnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Moskvi.
U kakvom se tek društvu našla!
Pored nje, za Čehoslovačku su vježbale jedanaest godina starija Eva Bosakova, koja je u kolekciji imala dvije olimpijske i tri svjetske medalje, među njima i srebro u višeboju na planetarnom šampionatu u Rimu 1954. godine, Adolfina Tačova, Ana Marejkova, Ljudmila Švedova i Matilda Matuškova.
Vera je zadivljeno pratila nastupe petostruke šampionke Larise Latinjine, dok se na gimnastičkom nebu stidljivo prvi put ispisavalo njeno ime, kao dijela nacionalnog tima koji je osvojio srebrno odličje.
Djevojčurac je brzo rastao, razvijao se, sazrijevao...
Naredne godine na Evropskom šampionatu u Krakovu, vježbom na gredi zasjenila je ostale takmičarke i domogla se najsjajnije medalje, dok je u preskoku zavrijedila srebro.
Zvijezda je rođena!
Dani slasti...
„Vječni grad“ je 1960. godine ugostio XVIII Olimpijske igre. U antičkim Karakalinim termama, starim osamnaest vijekova, Sovjetski Savez je još jednom potvrdio dominaciju u ženskoj gimnastici, osvojivši petnaest od osamnaest medalja.
Debitantska trema pojavljivanja na najvećoj sportskoj sceni sputala je Veru Časlavsku i uticala da na gredi ne zasluži više od šestog mjesta, ali je svojim nastupom doprinijela timskom srebru.
Led je probijen – bila je to prva od njenih jedanaest olimpijskih medalja.
Lepršavi stil plavokose Čehinje nije prošao neprimjećen.
„Dok su se Ruskinje takmičile sa licem od kamena, izgledajući kao da se suočavaju sa prirodnom katastrofom, ona je vježbala sa lakoćom i jednostavnošću, i, više od svega, elegancijom“ – prisjećao se kasnije jedan novinar.
Nakon Igara, našla se na raskrsnici: na jednoj strani studije medicine, na drugoj gimnastika.
Izbor je bio savršen.
Na Evropskom prvenstvu u Lajpcigu (1961) i Svjetskom šampionatu u svom Pragu (1962) osvojila je pet medalja, postala planetarna vicešampionka u višeboju (bolja od nje bila je samo Latinjina), i u Tokio, na XIX Olimpijske igre, doputovala sa očima punim nade.
U prijestonici Japana od 18. do 23. oktobra, u dvorani Metropolitan Gimnazije Časlavska se našla za katedrom, premjestivši u učeničku klupu dvostruku uzastopnu olimpijsku pobjednicu u višeboju Latinjinu.
Po završetku četiri vježbanja, na semaforu je stajao zbirni učinak „Vera Časlavska 77,564, Larisa Latinjina 76, 998“.
Zlato u višeboju!
Pri tom, na gredi i u preskoku je bila najbolja, a svemu je dodala srebrnu medalju u timskoj konkurenciji.
Na Dalekom istoku, velika gimnastička kraljica je otišla u legendu ustupajući prijesto mladoj nasljednici...
Dvije godine kasnije u Dortmundu, u kome je održano Svjetsko prvenstvo, novi gimnastički poredak je ozvaničen – Vera je zagrlila zlata u višeboju i preskoku, vodila svoju reprezentaciju do prvog mjesta (konačno ispred SSSR-a!), i sve začinila srebrima u parteru i na gredi.
Sa nestrpljenjem je iščekivala XX Olimpijske igre u Meksiko sitiju 1968. godine. Ali, geopolitička previranja uplela su svoje prste.
Slobodoumna, odlučna i beskompromisna podržala je Praško proljeće, pokret koji se zalagao za reforme u Komunističkoj partiji, liberalizaciju i „socijalizam s ljudskim likom“.
Potpisala je i znameniti manifest Dvije hiljade riječi, platformu pokreta.
Tenkovi Varšavskog pakta su u avgustu zaposjeli Prag i ponovo navukli gvozdenu zavjesu nad Čehoslovačkom, a sovjetska okupacija je Časlavsku prinudila na poluilegalni život.
Povukla se u planinski gradić Šumperk.
„Trenirala sam u šumi, visila na granama drveća ili vježbala na livadi ispred kolibe“ – uz osmjeh je govorila kasnije.
U posljednji čas dobila je dozvolu da se priključi reprezentaciji i da krene za Meksiko. Uslovi u kojima se pripremala su samo ojačali njenu volju i odlučnost.
Krajem oktobra svijet je prisustvovao jednoj od najveličanstvenih sportskih izvedbi u modernim vremenima.
Čudesan osjećaj za ritam, elegancija vježbi koje su u isto vrijeme spajale suptilnu ženstvenost, radost života i matematičku preciznost ostavljali su bez daha posmatrače.
Od četiri discipline, u tri je bila nenadmašna (preskok, dvovisinski razboj i parter), što joj je uz srebro na gredi donijelo status olimpijske šampionke u višeboju, sa najvećim ukupnim brojem poena koje je do tada neka gimnastičarka osvojila.
Njena vježba na parteru uz taktove meksičkog nacionalnog plesa Jarabe Tapatio obezbjedila joj je neslućenu popularnost i slavu prve zvijezde Igara u Meksiku.
Igra i Sloboda idu ruku pod ruku - na gušenje začetaka demokratije u svojoj domovini, uzvratila je prkosom.
Za vrijeme ceremonije dodjele medalja nakon takmičenja na gredi, dok je svirana sovjetska himna u čast pobjednice Natalije Kučinskaje, nije se okrenula ka zastavama, već na drugu stranu, pognuvši glavu...
Samo dan po završetku takmičenja, rekla je sudbonosno „da“ svojoj mladalačkoj ljubavi, Jozefu Odložilu, atletičaru, osvajaču srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju u trci na 1500 metara.
„Zakazali smo vjenčanje u maloj kapeli u olimpijskom selu. Ipak, toliko sam bila popularna da su svečanost preselili u veliku katedralu Zokalo. Meksikanci su potpuno ludi! Našem vjenčanju prisustvovalo je stotinjak hiljada ljudi.“
...i gorčine
Po povratka iz raja, u Čehoslovačkoj je čekao pakao.
Režim, koji je instalirao SSSR, od nje je tražio da povuče svoj potpis sa Manifesta.
Odgovor je bio kratak i odlučan: „Ne“.
Ironija sudbine: jedno „da“ i jedno „ne“ su joj tamnim bojama naslikali život.
Građanska hrabrost skupo ju je koštala.
Oduzet joj je pasoš i bila je primorana da se povuče iz sporta. Ne samo to: praktično je izbrisana iz javnog života.
U sopstvenoj domovini postala je stranac, persona non grata.
Nije joj dozvoljeno da radi kao trener u nacionalnom gimnastičkom savezu, pa je, u borbi za nasušnu egzistenciju, pet godina morala da čisti barake pod lažnim imenom.
Kućna atmosfera nije joj nudila utjehu. Ispostavilo se da je njen suprug Jozef pravi kućni despot, alkoholičar. Prašina zaborava je polako prikrivala njeno ime, dok...
Huan Antonio Samaran, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, vratio je u život.
Godine 1984. posjetio je Čehoslovačku i tražio je da mu se obezbjedi susret sa olimpijskim legendama Emilom Zatopekom i Verom Časlavskom.
„Zatopek je bolestan, dok Časlavska ima porodičnih problema“ – glasio je zvaničan odgovor.
Samaran nije odustajao.
Naredne godine, vratio se u Prag i ovoga puta želja mu je ispunjena.
Nakon njegove intervencije, Veri su otškrinuta vrata sportskih foruma. Dobila je mjesto u Evropskom gimnastičkom savezu, sudila na Svjetskom prvenstvu 1986. godine, dvije godine kasnije trenirala reprezentaciju Čehoslovačke koja se pripremala za Olimpijske igre u Seulu...
„Praćke i strijele sudbe obijesne“
Komunizam je u Čehoslovačkoj uz tresak pao u novembru 1989. godine.
Nove generacije prihvatile su Veru Časlavsku kao herionu jednog doba, kao neprikosnoveni moralni autoritet.
Nuđene su joj brojne funkcije (Ministarstvo sporta, ambasadorsko mjesto u Japanu, u kome je, tokom godina pogroma, uspjela da objavi knjigu memoara, fotelja gradonačelnice Praga), a ona je odabrala da bude predsjednik nacionalnog Olimpijskog komiteta.
No, sudbina se opet potrudila da joj ukrade spokoj.
Njen sin Martin, u tragičnom incidentu 1993. godine, tokom porodične svađe nehotično je ubio oca Jozefa Odložila, od koga se Vera u međuvremenu razvela...
Bol je nadjačao osjećaj dužnosti. Velika šampionka bila je prinuđena da se još jednom povuče pred životom, zaćutavši, dugo se boreći sa depresijom.
„Bila sam očajna. Nisam bila u stanju ni da se javim na telefon, ni da otvorim vrata kada neko pokuca, čak i ako su to moja djeca. Nisam imala sna. Taj užasni život dugo je trajao“.
Predugo.
Tek povremeno, njeno ime bi se pomenulo - 1997. godine Martina je pomilovao predsjednik Vaclav Havel, čiji je Vera bila dugogodišnji savjetnik; godinu kasnije uvrštena je u gimnastičku Kuću slavnih u Oklahomi, da bi je potom češki novinari i sportski stručnjaci u izboru za najboljeg olimpijca Čehoslovačke svih vremena stavili na drugo mjesto, odmah iza Emila Zatopeka...
Životni sokovi ipak su nadvladali gorčinu. Nakon desetak godina samoizolacije, sredinom prve decenije XXI vijeka vratila se u javni život Češke republike.
Njen život postao je podloga dokumentarnog filma „Vera 68“, dok je biografija „Život na Olimpu“ iz pera Pavela Kosatika postala bestseler.
Aktivna je u javnom životu Češke, posvećena olimpizmu, njen glas se sa posebno pažnjom sluša, njeni stavovi uvažavaju...
„Imali ste život prepun teških odluka. Da li biste šta izmjenili?“ – pitali su je nedavno tokom intervjua.
„U svojoj mladosti plivala sam protiv glavne struje, ali nisam mogla izmjeniti tok rijeke. Svi smo mi, ipak, igračke sudbine“.
Prisjetimo se, međutim, hamletovske dileme „Je l' ljepše u duši trpijeti/ praćke i strijele sudbe obijesne,/ ili na oružje protiv mora bijeda dići se?“
Svojom životnom pričom, 74-godišnja Pražanka nam nudi nedvosmislen odgovor..
Bonus video:
