Tvoja zemlja je tvoj hljeb. Boja hljeba. Ovu paradoksalnu istinu shvatio sam ne dok sam bio sit, nego gladan.
Bijeli hljeb sam zarađivao ljeti u jednoj zemlji, Francuskoj, a u drugoj, Čehoslovačkoj, jeo sam ga crnog, od jeseni do proljeća. Od one treće zemlje, sa škurim hljebom, miješanim od pšenice i raži, Jugoslavije, odjednom sam počeo da zebem da će se izmetnuti u stoglavu aždaju. Zemlja koja te othrani zna da okrene ploču i zaprijeti gladomorom.
Počivao sam stopalima na tlu tri zemlje. Nijedna nije bila sasvim moja.
Lišće u Bulonjskoj šumi počelo je da žuti. Isjekao sam šaku u podrumu msje Purvisa staklom starih vinskih boca, krtim od ležanja u zemlji, ali sam stisnuo zube da svršim posao. Osjetio sam instikt prelaska sa bijelog na crni hljeb. Izvadio sam iz zemlje i kreča, obrisao, arhivirao hiljade praznih vinskih boca sa toliko etiketa da bi se mogla napraviti izložba o vinima 20. vijeka.
Iz one treće zemlje, drage i bolne u srcu, “gdje su rogovi jelena već čitav jelen”, što bi rekao njen pjesnik Edvard Kocbek, stizale su samo loše vijesti. Dva najveća naroda, odgovorna za njenu budućnost, po kojima i jezik njen ime nosi, otkopala su ratne sjekire i prešla na krvoločni ton.
“Države su sebične”, očinski mi je skrenuo pažnju msje Purvis, isplaćujući 4.000 franaka u apoenima po 200. “Možeš skapati od gladi kao pas.”
Novčanica od dvjesta franaka je najdivnija banknota ikada napravljena na ovom svijetu. S nje te posmatra najinteligentnije lice prve polovice 18. stoljeća, baron Montesquieu, sa intelektualnim ponosom i pesimizmom, tako suprotnim prirodi novca, ispred vodenog žiga krupnog kao glava filozofa i okruglog kao mjesec.
Blizanci iz automehaničarske radnje nanjušili su šuštanje Montesquieua i poslali svoju zajedničku djevojku u kratkoj suknji kod mene, s ponudom koja se ne odbija, ali je msje Purvis zaklonio vrata podruma:
“Ne, preko mog praga!”
Zebnja
Tu si naučio svašta, pa i to da riječ tolérance potiče od grofa Montesquieua, kog je žena varala a on zatvorio oči, povukao se u svoj zamak i pisao traktate. Ženskoj nevjeri dugujemo Persijska pisma, navodno, Esej o ukusu i, svakako, Duh zakona. No, to se desilo samo jednom u istoriji, sijevao je stari gospodin pogledom put djevojke, ostali slučajevi su obične kamenjarke i kurve.
Za riječi strepnja, strah, očaj i zebnja znao sam i prije Praga i Pariza. Morao sam prerano u životu naći desetine sinonima ovih riječi, a imam i svoj vlastiti, fala Bogu, ne treba mi tumač.
Porte de Clignancourt, dok se još nije dizao u blizini ovaj novi Stadion Francuske (na kom se desio teroristički masakr 13. novembra 2015), bio je na glasu najvećeg buvljaka na svijetu. Stigao sam uveče, pošto sam popodne proveo na jednoj japanskoj izložbi u muzeju Guimet, i do zatvaranja, kasno noću, već bio gotov: odjeća, čizme, ruksak, knjige, sve što ti treba za godinu života; sve polovno, ali toplo i nježno, kao da kupuješ svoje živo srce koje tuče dajući smisao svijesti i nadi.
Posljednjim metroom produžio sam na Porte de la Villette, u kraj koji od rimskog doba služi za izlaz iz Pariza prema nizozemskim zemljama. Legao sam u travu treći put u poslednje tri godine, ukraj proširenja za auto-stop i zaspao kao zaklan. Pred zoru sam ustao i uradio ono što ne može nijedna životinja kad napušta topli log - pomolio se Bogu znajući šta me čeka.
Njemačka, u septembru žuta kao zlatnik, dvadeset kila na plećima, bol u ramenu, laktu i stisnutoj šaci od držanja ruke s palcem uvis, promjena dvadeset automobila za dan i noć do češke granice... Na svakoj krivini - zebnja.
Zebnjom nazivam ono stanje između tuge i straha kad krv u srcu naginje strahu.
Zebnja (skoro strah) zbog gubitka kratkih a teško stečenih francuskih veza; strah (bivša zebnja) da možda više nikad neću vidjeti Pariz; zebnja da tamo negdje, preko Rajne, čeka hladni Prag sa zarđalim skelama oko svake druge, od svojih hiljadu crkava, jer za komunističku ideologiju više nema para, nema ko da kreči crkve, a oni koji jašu ideologiju neće pustiti vlast bez krvi; zebnja (intelekt i krv naginju strahu) da je rani roman, rukopis u rancu, Ubistvo A. G. W. i gonjenje, katastrofalna proza i da će me odvući u propast…
Cenzura
Msje Purvis je izvadio iz podruma poslednji broj Le Temps modernes za 1945. g. - dremuckao sam popodne u kolima jednog Njemca s kojim nije bilo priče i prizvao u sjećanje jetko gruvanje starog gospodina. - “Čitaj, momče!… taj mali govnar!...”
Pokazao je tekst Louis-Ferdinanda Célinea pun užasa:
“Taj mali govnar me izluđuje!...”
“Evo šta je pisao taj mali balegar dok sam ja ležao u zatvoru pod prijetnjom vješala…”
“On je oslobodio Pariz na biciklu. Truckao se on u teatru, po kafanama, užasima epohe, ratom, mučenjima, u okovima, ognju…”
“U mom dupetu, gdje on prebiva, ne možemo tražiti od Ž. P. S.-a da sve vidi, ali on je ipak predvidio samoću i mrak u mom čmaru…!”
Bio je to Célineov okasnjeli odgovor na napad koji je potpisao Jean-Paule Sartre povodom antisemitizma (Réflexions sur la question juive), optužujući Célinea da je podržavao socijalističke teze nacista:
“Taj čovjek strahuje od svake samoće, samoće genija i samoće ubojice”, kaže Sartre.
“Gle Shakespearea, gimnazijalče!”, grmi na njega Céline, “tri četvrtine sviranja, jedna četvrtina krvi…!”
Strah (ranije samo zebnja) od unutrašnjih podjela u Evropi pustio je korijen u meni, nažalost, zauvijek, ali se nisam odrekao poklonjenih knjižica od msje Purvisa ni u strahu od cenzure. Uprkos rigoroznoj češkoj cenzuri na granici u Hebu (obavljala je posao i za Sovjete), prenio sam ne samo antikvitete iz podruma već i podlist Libérationa, anketu pisaca iz čitavog svijeta pod naslovom Zašto pišete (Pourquoi écrivez-vous?), među kojima Kundera i Josef Škvorecký, što cenzura nije praštala, i poklonio ga Bohumilu Hrabalu.
Gromade kao što su John Updike, Isaak Singer, Czeslaw Milosz dobile su svega po dva-tri retka a gospodin Hrabal, jedini od svjetskih pisaca, čitavu novinsku stranicu!
“Nezasluženo, ali će poslužiti da se pokrijem Libérationom”, našalio se on u svom stilu u pivnici Zlatni tigar. Međutim, mi za stolom dobro smo znali da u Francuskoj postoji pozitivna energija prema disidentskoj književnsti Istočne Evrope, da ništa nije slučajno i čeka se pravi čas da bukne plamen. Učinili su mu poštu ne što ga žale, nego što ga cijene.
Uvjerenje a ne sažaljenje - tako sam i ja, u ranu jesen 1986, iz ugla minornog romanopisca, razumio francusku političku filozofiju.
Bonus video:
