Ukoliko sport posmatramo kao igru možemo da prihvatimo konstataciju teoretičara (npr. Harrisona), po kome je ova djelatnost jedan od najvažnijih kulturnih i političkih fenomena naše epohe.
Čarobna antička grčka civilizacija, ta „zora čovječanstva” (kako vole da kažu neki poznati helenisti) bila je, osim, prije svega, filozofije, a potom literature i muzike, takođe kolijevka i sporta u svom najčistijem obliku.
U antičkoj Grčkoj organizovale su se razne vjerske svečanosti, a u okviru njih održavana su i određenja takmičenja. Najpoznatije među njima bile su Drevne (antičke) Olimpijske igre, održavane u seoskom svetilištu Olimpija na Peloponezu. Kada je u pitanju porijeklo Olimpijskih igara, smatra se da ono, vjerovatno, datira u X ili IX vijeku prije nove ere, kada su bile dio vjerske svetkovine priređivane u čast boga Zevsa.
U prilog neraskidivosti relacija između sporta i politike najbolje govori primjer Olimpijskih igara kao najprestižnijeg i najvećeg sportskog takmičenja doba u kome živimo, a koje su u antičkoj Grčkoj održavane u čast i slavu bogova, što je bio razlog zaustavljana ratova i neprijateljstva. Legenda kaže da je Ifitos, kralj grčke države Elide, išao sveštenici i proročici Pitiji iz Delfa za savjet kako da zaustavi ratove, bolesti i druge nevolje koji su razdirali njegovu zemlju, te da ga je sveštenica savjetovala da osnuje igre koje bogovi poštuju.
Za vrijeme Olimpijskih igara uspostavljano je primirje, objavljivanjem svetog mira, koje je trajalo od njihovog objavljivanja do njihovog završetka, što je doprinosilo smirivanju unutrašnjih borbi koje su razarale gradove. Pobjednicima su dodjeljivana najveća priznanja, a sticali su i ogromni ugled, sličan istaknutim ratnicima ili vojskovođama.
Igrama su u početku prisustvovali isključivo oni koji su dijelili isti jezik i religijska uvjerenja, a kako su sâme igre postajale sve čuvenije, sve veći broj sportista je počeo da učestvuje, da bi 776. godina p.n.e. zvanično prihvaćena kao datum nastanka drevnih Olimpijskih igara, a 393. godina n.e. kao datum njihovog ukidanja od strane cara Teodosija I.
Istinska zasluga za uspostavljanje modernih Olimpijskih igara pripada baronu Pjeru de Kubertenu i nije nikakva slučajnost zbog čega je tendencija ka institucionalizaciji moderne Olimpijade bila tako izražena upravo u Francuskoj pred kraj devetnaestog vijeka. Naime, poraz Francuske u ratu protiv Pruske 1870. godine predstavljao je kolektivnu traumu, nakon čega je Francuska u periodu Treće republike pokušala da povrati osjećaj nacionalnog digniteta, u čemu je posebno značajnu ulogu trebalo da ima sport.
Na početku, izvorne sportke vrijednosti kao što su fer-plej, ljepota takmičenja i predstavljanje nacije, bile su široko prihvaćene na Olimpijskim igrama, a prve Igre održane 1896. godine, bile su i jedina apolitička i miroljubiva manifestacija mira, da bi se kasnije transformisale u duboko politizovanu arenu u kojoj se države nadmeću jedna protiv druge putem sporta.
Iako zamišljene kao sportska manifestacija oslobođena spoljnih uplitanja, sa ciljem boljeg razumijevanja i zbližavanja naroda, istorija pokazuje da su OI zlouptijebljene u razne nesportske svrhe. Prisustvo snažnog političkog naboja na modernim Olimpijskim igrama bilo je toliko snažno da se čini kako nijedne nijesu mogle da prođu bez političkih kontroverzi. U ranim godinama olimpijskog pokreta posebno značajno mjesto zauzelo je nacionalno pitanje. Ogromne imperije tog vremena, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Austrougarske i Ruskog carstva, obuhvatala su široka prostranstva naseljena različitim etničkim zajednicama.
Tako je Češka na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. godine odbila da nastupa pod zastavom Austrije (Austrija i Mađarska su nastupale odvojeno), zbog čega je ova zemlja samostalno učestvovala pod vlastitom zastavom i nazivom Bohemija; na Igrama u Sent Luisu 1904. godine Irci su odbili da nastupaju pod engleskom, a Finci pod ruskom zastavom. Na ovim Olimpijskim igrama bilo je zabranjeno učešće „obojenih sportista”, kao pripadnika „nižih rasa”.
Sponzor izvještavanja iz Rija
Bonus video:
