Dugotrajni aplauzi i ovacije publike koja je do posljednjeg mjesta ispunila malu kamernu scenu u atrijumu ljetnjikovca Buća-Luković ispratili su premijerno izvođenje pozorišne predstave “Tre sorelle“ urađene u koprodukciji Centra za kulturu Tivat i Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja. Predstava koja je u suštini bila završni ispit za šest mladih studenata glume i jednog produkcije FDU, a koju je režirao student druge godine režije Zoran Rakočević, u magičnom ambijentu srednjovjekovnog ljetnjikovca i sa maestralnim tekstom Stevana Koprivice, mnogo je više ličila na “ozbiljan i pravi“, jaki teatar, nego na završni ispit mladih snaga na “daskama koje život znače”. Uz podršku svog profesora Branka Ilića, šefova katedre Branislava Mićunovića i Janka Ljumovića, te savjete glumice Dubravke Drakić, i uz tehničko-produkcijsku podršku Centra za kulturu Tivat, stvorena je predstava koja ima snagu, moć komunikacije sa publikom i svevremenost poruka koje nosi, jednaku onoj koje je imao kultni Koprivicin “Bokeški D-mol”.
To ne čudi kada se zna da su “Tre sorelle“, postavljene kao anticipacija događaja u odnosu na svima poznatu bokešku legendu o tri sestre koje su godinama bezuspješno čekale na povratak sa mora jednog čovjeka u koga su sve tri bile zaljubljene, u suštini možda i najjači i najkvalitetniji teklst od svih pet iz “bokeške faze” Stevana Koprivice.
Ova “priča o ljubavi i demonima”, dekadenciji i strasti, malograđanstvu, pravim i lažnim autoritetima, sputavanju životnih želja, potreba i htjenja, nametanju stega religije, lažnog morala i pogrešnih opšteuvriježenih stavova, na živote običnih ljudi koji se na suštinski na kraju tragičan način pokušavaju od njih osloboditi, sjajna je umjetnička tvorevina. Igrom slučaja, 15 godina nakon što je tekst nastao s anamjerom da originalno bude izveden na sceni tivatskog Centra za kulturu i nakon njegovog više manje nezapaženog “pozorišno-produkcijskog putovanja” na relaciji Kotor. Beograd- Podgorica, “Tre sorelle” vratile su se u Tivat i u punom sjaju i moći zasjale preksinoć na sceni atrijuma Buća-Luković. Strast i skrušenost, tuga i radost, nadanja i razočarenja , muka i užitak - svi kontaposti života sublimirani su u ova dva sata teatarske magije, u predstavu koja taj isti život i njegova mjerila konstanto preispituje i daje višeznačna tumačenja.
Impresivno je kako je mladi reditelj Rakočević postavio predstavu do maksimuma iskoristivši scensko-dizajnerske mogućnosti koje za radnju ovakvog komada smještenog na srednjovjekovnom Prčanju, pružaju atrijum, kula, zgrade i kapelica u tivatskom ljetnjikovcu Buća-Luković. Teatarskoj magiji doprinijeli su i diskretna muzika orkestra koji je pratio predstavu u sastavu Nevila Klakor, Anda Bushi i Anastazija Aleksić i efektan dizajn svjetla kojim je Radomir Stamenković dočarao mnogo toga - od bokeške nevjere i tmice, do sjaja nedjeljne mise i tajnovitosti ispovjesti svešteniku.
Glumački andsambl je bio više nego dobar - u izuzetno zahtjevnoj ulozi Nere, najstarije seste koja je žrtva porodičnih okolnosti pa na sebe preuzima ulogu domaćice kuće gdje živi sa ne baš sposobnim i konformistički nastrojenim bratim i dvije mlađe sestre, bukvalno je blistala Marija Đurić. Način na koji je ona dočarala razočaranu mladu, ali ženu “čije je vrijeme prošlo”, koja žudi za porodom i sopstvenim čovjekom, a osuđena je da živi maltene životom opatice i asketski održava “čast i poštenje” sebe i svojih sestara, te ono što je preostalo od ugleda njihove nekada moćne vlastelinske kuće što je odavno preživjela svoje najbolje dane, Mariju Đurić definitivno čini budućom velikom crnogorskom glumicom. Talenat koji se vidi iz gotovo svakog aspekta njenog nastupa, moć glume kojom se ona transformiše iz “skrušene opatice” u strastvenu podatnu ženu koja zvjerski brani svoj plijen, za tako mladu glumicu je zaista impresivan.
Vrlo upečatljiva u interpretaciji uloge najmlađe, vragolaste i najotvorenije sestre Roze, je Marija Labudović kojoj ta rola ipak nije tako teška i izazovna kao ona što je tumači Đurićeva, ali je Labudovićeva ipak uspjela oživjeti jednu vrlo interesantnu i dojmljivu rolu. Korektna u ulozi srednje sestre Bjanke je Jelena Đukić, dok je Omar Bajramspahić u ulozi njihovog brata, pomalo “truntavog” i više nesposobnog nego odlučnog Marka, napravio veoma dobro glumačko ostvarenje. Uz Đurićevu, prava zvijezda predstave je Pavle Popović u ulozi Joja, “ludana sa kojim se svi spradju” i čovjeka kojeg preziru i tjeraju zato što on u svojoj navodnoj ludosti, svima, ali baš svima, u lice kaže istinu, a koja je zadnje što ti ljudi žele čuti.
Popovićeva energičnost, šarm i uvjerljivost u ulozi mjesnog blesana koji, poput svojih sposobnijih sumještana, silno želi otići iz Prčanja na more i oženiti se nekom lijepom djevojkom, pokazatelj su njegovog talenta, a završna scena sa njegovim monologom, kada Jojo u mornarskoj uniformi sjedi u koritu sa vodom i u uprazno vesla na kopnu, dok durbinom posmatra okolinu, možda je i najupečatljivija u cijeloj predstavi i po snazi poruka, nadilazi čak i onu “eksploziju strasti” u erotičnoj seksualnoj sceni kada tri sestre “napadaju” neznanca, kapetana Damjana što je iznenada ušao u njihove učmale živote u njima probudio do tada nepoznate ili duboko potiskivane nagone, emocije i strasti.
Upravo je dijabolično-provokatorsko-prosvjetiteljska uloga Damjana najteža u cijeloj predstavi, a mladi Vule Marković, iako se bez sumnje jako trudi, ne djeluje kao najsretniji izbor da “oživi” čovjeka koji bi trebao biti mješavina fatalnog mačo mena, vrhunskog intelektualca, elegantnog zavodnika i faustovskog trgovca dušama. No, uloga koja djeluje kao da je po mjeri pisana za samog Al Paćina, ipak je monumentalno težak prvi korak za jednog mladog glumca, freškog sa akademije, a koji je ipak, u granicama ovakvih okolnosti odradio zanatski solidan posao.
Pisac i profesor zadovoljni izvedbom studenata
“Više sam nego zadovoljan i kao piscu, godi mi da gledam ovakvu predstavu. Ovo su mladi ljudi, jako mladi ljudi, a tekst je nastao prije 15 godina. Ovi mladi ljudi su dokazali da taj tekst nije prošlo vrijeme. Oni su zakoračili u pozorište sa radošću i ovo se ne može posmatrati samo kao diplomski rad. Ovo je ozbiljna pozorišna predstava. I to mi kao piscu imponuje“, kazao je nakon premijere, autor teksta Stevan Koprivica koji je i profesor dramaturgije na FDU Cetinje.
Njegov kolega, glumac i profesor Branko Ilić istakao je da je ova inscenacija komada “Tre sorelle” - “zajedničko viđenje”.
“Radili su ga student glume i produkcije u saradnji sa studentom režije Zoranom Rakočevićem. I to je njihov rad prije svega, a mi smo im samo pomagali da se lakše snađu. Dobro su igrali, baš dobro, odlično, s obzirom da je i ispit, i tenzija, i da je bilo malo straha”, prokomentarisao je Ilić.
Bonus video:
