(Kriza karaktera - službenik tajne službe Bijele kuće otkriva svoje iskustvo iz prve ruke o Hilari, Bilu i kako oni gazduju - Crisis of Identity: A White House Secret Service Officer Discloses His Firsthand Experience with Hillary, Bill, and How They Operate; Garry Byrne; Center Street, Hatchette Book Group, New York, 2016; 300 str.)
Prilikom diskutovanja o prirodi moći, politički akademici je najčešće tretiraju, čak i kad se negativno izjašnjavaju o njoj, sa izrazitim poštovanjem. Oni su često u nemogućnosti da određene situacije prosto sagledaju kao obične ljude koji su se do guše uvalili u probleme, shodno tome se ponašajući nerazborito i neobuzdano, kao što se ljudi u tim okolnostima obično i ponašaju. Pompa i raskoš moći često znaju da nas obmanu i političarima da na taj način nadjenu kvalitete koji zapravo ne postoje. Lišeni uobičajenih ornamenata, političari su pretežno konvencionalni ljudi, podložni nedostacima i afektima - kao vi i ja.
Otkako je nadasve krvožedno neoliberalno krilo američke demokratske stranke, na čelu sa državnim sekretarom Hilari Klinton, dospjelo nadomak kandidature za predsjednika, prirodno je što će se sada neko vrijeme kritike na njen račun množiti u lokalnim knjižarama. No, šta će one imati da nam kažu o Klintonovima, a što bi njihovi neoprezni glasači zbilja trebali da znaju?
Jedna vrsta izbora se možda može napraviti s memoarom čovjeka koji je često bio posljednja linija odbrane u njihovom obezbjeđenju tokom prvog mandata u Bijeloj kući (1993-97), Gerijem Birnom.
Sudeći po podnaslovu, njegove stranice obznaniće brojne "skandale" kojima je Birn lično prisustvovao. A zapravo su te stranice umnogome šture. ("Da ste mi 1995. rekli da će jedna ljubavnica politički ubiti Klintonove, nasmijao bih vam se u lice. Izgledalo je da su oni i njihovi ljudi umiješani u bezbroj problema, ali te stvari nikada do kraja nisu isplivale na površinu, stvari koje su i danas povjerljive ili su ćušnute ispod tepiha. A ja vam neću opisivati te stvari, jer znam da su i dalje povjerljive.").
Više od polovine knjige otići će na Birnovu karijeru i skandal sa Monikom Luinski, gdje je autor bio primoran da se pojavi kao glavni svjedok. No, za čovjeka koji tvrdi da nema nikakvu političku agendu protiv Klintonovih, on baš zna da ostavi utisak ozlojeđenog militarističkog republikanca. To je donekle i shvatljivo, jer se taj sveamerički patriota najedanput zatekao usred skandala (demokratske stranke) koji njegovoj karijeri nipošto nije trebao.
Zbog toga Birn, koji osjeća da Klintonovi ni malo nisu poštovali njegovo zvanje, kao ni protokole Bijele kuće, odmah počinje sa kritikovanjem Klintonove spoljne politike, kao što je recimo bila situacija u Somaliji, ali i drugih Bilovih političkih odluka. Birnu je, izgleda, najlakše da predsjednika Klintona uporedi sa svojim prvim šefom, Džordžom Bušom Starijim. On i njegova supruga bili su vrlo ljubazni prema agentima Tajne službe, tako da to samo po sebi podrazumijeva da je i vanjska politika Buša Starijeg bila ništa manje pouzdana.
Nije tajna da je Klinton, i pored potpisane izjave, lagao na sudu, i da su, osim toga, on i njegova supruga, Hilari, bili upleteni u nekoliko malverzacija prije nego što su došli u Bijelu kuću. Uostalom, odličan film Majka Nikolsa, Primary Colors (1998), rađen je na osnovu Klintonove prve predsjedničke kampanje.
Za svaki slučaj, evo imena nekih od skandala: "vajtvoter", "travelgejt", "fajlgejt", "trupergejt", i dr. Birn ništa ne zaboravlja da spomene, međutim, to su mahom opštepoznate sitnice. Ne zaboravimo ni par optužbi za silovanje i seksualno maltretiranje, kao ni Hilarinog asistenta i prijatelja, advokata Vinsa Fostera, koji je u jednom parku u Virdžiniji, 1993, (navodno) izvršio samoubistvo...
Bolje reći, sve do slučaja sa Monikom Luinski, Klintonovo negiranje svake optužbe dolazilo je poput papinog blagoslova: niko mu/im nije mogao ništa. I umjesto da Geri Birn slaže na sudu, kao što su svi drugi radili, on je, i pored toga što je nevoljno pomogao da se određeni dokazi oko Klintonovog nevjerstva zataškaju, ipak odlučio da kaže istinu.
Birn u svojoj knjizi očito ne laže, ali sveopšte pretjerivanje i bockanje bez ikakvih opipljivih dokaza sumnjam da će kauterizovati tu i dalje bolnu ranu. Nesporno ćete škakljivije pojedinosti o Klintonu naći u knjizi Džoa Esterhaza o američkim predsjednicima i njihovim ljubavnicama, Američka rapsodija. Birn u Klintonovoj Bijeloj kući ima ozbiljnih problema sa hipicima i gejevima koji su iznenada zapljusnuli taj velelepni bastion američke demokratije i krenuli da nagrđuju drevni inventar. S tim je i osoblje postalo manje obazrivo, a tepisi su stalno bili flekavi od prosutih sokova.
Sjetite se da su Klintona nazvali "prvim crnim predsjednikom". Poslije Buša Starijeg, starog direktora CIA-e, nije ni čudo što je izgledao kao senzacija. Isto je mislio i Esterhaz. On je u 80-im napisao famozni nesnimljeni scenario Sacred Cows upravo o toj nedosanjanoj fascinaciji da napokon dočeka jednog predsjednika koji svjesno NE ŽELI da govori neistinu, sve dok nije shvatio da je i njegov Klinton notorni lažov.
Kriza karaktera je bez sumnje napisana da bi glasači bili upozoreni na vulkanski temperament očigledno labilne osobe kao što je Hilari Klinton, a koju Birn nikada, izuzev u foto-prilikama ili u društvu bogatih donatora, nije primijetio da se drži za ruke sa svojim suprugom. Nju u Bijeloj kući nikada nije vidio da se odmara ili opušta. Sve što je njoj bilo potrebno jeste da ne zatiče nikoga po hodnicima kada prelazi iz jednog krila u drugo.
Shodno tome, ako Klintonova postane predsjednica, ona će da nastavi sa urnisanjem Bijele kuće i agenata Tajne službe, a što je za Birna očito nedopustivo. Jer ona sigurno neće ni pomišljati na jačanje američke vojne sile, pošto izgleda da je to Birnova najveća bojazan.
Naime, Hilari je često u napadima bijesa lomila skupe tuđe stvari i pravila Bilu masnice po licu. Drugi put je Biblijom gađala Birnovog kolegu i pogodila ga u potiljak. Takođe je naočigled svih redovno prijetila i izdirala se na vlastite ljude, nikada ne isključujući "strah i trepet" metodu vođenja posla, etc.
Stvarno je šteta što Birn ne pominje političku satiru Ričarda Kondona, Posljednja adikcija. U tom romanu, Prva Dama ima svoj narko-kartel. To je Birnu prigodno moglo da posluži kao oblik nenametljive intra-literarne aluzije, s obzirom da su Klintonovi, poslije Bijele kuće, kupili palatu u Čapakvi za skoro dva miliona dolara. Srećom po Ameriku, poslije njih je u Bijelu kuću došao sin Buša Starijeg.
Kako god bilo, ovdje nećemo dobiti više od svakidašnjeg rekla-kazala memoara o ne baš sasvim uzornim ljudima, ali Birn valjda računa da se broji svaki pokušaj. Ako neko predosjeti da će Kriza karaktera baratati podacima nalik onima iz Heršove knjige o Kenediju, Mračna strana Kamelota, uopšte nije tako.
U Heršovom Kamelotu Kenedijevi agenti Tajne službe prisjećaju se predsjednikovih seksualnih eskapada i nemarnosti. (Navodno su neki od njih predsjedniku doslovno pomagali tokom koitusa sa ženama - to je Herš obznanio Goru Vidalu, ali naposljetku taj fakat nije ubacio u svoju knjigu.) Na drugim mjestima čuveni novinar ukazuje da je vrlo moguće da je Kenedijev otac, uz pomoć mafije, kupio izbore svojem sinu.
Ako pitate Birna, koji tu i tamo zna da zazvuči kao smiješno zatucani konzervativac, u američkoj politici sve je funkcionisalo - izuzev ere Klintonovih, koju on ni danas ne može da prenebregne. "Samo se sjetite njihove Bijele kuće", podsjeća autor svako malo, jer ona njemu stoji na istoj logičkoj crti sa "9/11". Teško mu je da prihvati kako časna Amerika uopšte može da zaboravi Klintonove, a sada im se polako vraća u punom zamahu. Nedostatak bilo kakvog sarkazma čini da se ovaj otužni memoar na mahove u nevjerici čita kao nešto iz Starog Zavjeta.
Bonus video:
