U XXI vijeku ljudi se slivaju u gradove, ali time se ne završavaju putevi savremenih migracija. I grad ima svoje utvrđene kapacitete. Njegove mogućnosti nijesu bezgranične, čak ni kada se horizontalno širenje zamijeni vertikalnim, neboderskim. Iako bi mnogi voljeli da naseljavaju jezgro, stalni upliv stanovništva dovodi do neke vrste raspršene centralizacije: ljudi se, dakle, i dalje nastanjuju u gradovima, samo što su prinuđeni da se zadovolje njegovim perifernim djelovima. Jezgro ostaje nepromijenjeno, dok se svuda okolo kao u koncentričnim krugovima šire blokovi, kvartovi i prigradska naselja, sa manjim ili većim uspjehom oponašajući epicentar. A to više nije samo stvar transformacije reljefa. Glavni proces razliva se u bezbroj potprocesa; svaki od njih uslovljen je sudarom različitih biografija. Zato i svako novo naselje postaje pozornica jedinstvenih međuljudskih preplitanja, a umjetnost ima moć da neposrednije od nauke zađe u njihovu srž − da nam razotkrije stvarnost koja je daleko od prijatne, koja nas okružuje, a za koju smo često slijepi.
Pisac Srđan Tešin u svojoj posljednjoj knjizi postavio je uveličavajuće staklo iznad dijela grada koji se zove Mars. On zaista funkcioniše kao posebna planeta, svijet za sebe, pa uvid u odnose koji tamo vladaju može obezbijediti građu za interesantna sociološka ispitivanja. Onespokojavajuća, uistinu, jer slika koju dobijamo poprilično je sumorna. Da bismo shvatili zašto je to tako, sliku prvo moramo posmatrati kao cjelinu. Poput istoimene planete koja kruži oko Sunca, Mars (zajedno sa drugim prigradskim satelitima) gravitira oko gradskog središta; životno je upućen na njega, ali u isto vrijeme razvija svoju autentičnu klimu. Na nju utiče mnogo toga, od arhitekture do pedigrea Marsovaca. Čitaočev subjektivni osjećaj je zagušljivost. U realnosti čak i najružniji vidik može pokazati svoje drugo, ljepše lice - na papiru, pak, nema lažiranja, pogotovu ako književnik kao glavno načelo odabere istinu, ma koliko neprijatna bila.
Struktura djela je račvasta. Knjiga „Priče s Marsa“ sastoji se od dvadesetak kraćih proznih tekstova. Oni se bave raznolikim, uglavnom nesrećnim likovima i sudbinama, ali zajedničko mjesto radnje navodi nas da ih ne odvajamo jedne od drugih, da ih posmatramo kao poglavlja istovjetnog romana čiji je glavni lik naseobina po imenu Mars. Svaka od njih podijeljena je u nekoliko segmenata. Ovakav sklop odlično odgovara narativnoj metodi za koju se Tešin opredijelio: beskompromisno slikanje i najtežih prizora, od kojih svaki zaslužuje zaseban prostor. Idući od jedne do druge glave čini nam se da koračamo spiralnim stepeništem kod kojeg ne znamo šta nas čeka već iza sljedećeg stepenika. Otud ona neizvjesnost koja raspaljuje maštu. Priče istovremeno karakteriše sažetost jezika i isticanje detalja, što ima dvostruki značaj: prvo, pisac izbjegava da se bavi prosuđivanjima sa strane koja bi u ovako koncipiranom djelu bila samo teret, i drugo - čitaoci imaju privilegiju da na osnovu ponuđenog materijala sve vrijeme sami sklapaju mozaik mogućih scenarija. Zato se „Priče s Marsa“ čitaju i kao niz dobro ukomponovanih crnih hronika.
Zaista, upoznajući se sa izopačenim karakterima i nesvakidašnjim životnim pričama sabijenim na stotinak stranica, čije razrješenje autor vješto drži pod ključem sve do posljednjih redova, od početka sam imao neobičan, podvojen utisak: da je, s jedne strane, preda mnom zapis izvjestioca s neke druge planete, a da, opet, u svemu tome ima nečeg neodoljivo bliskog Zemljanima. Marsovska svjedočanstva djeluju podjednako i naša i tuđinska, kao da nastanjujemo prostorni i vremenski procjep u kojem sve negativno što nas se tiče ostaje na nivou informacije - kao da smo oguglali na značenja. Otud i piščeva potreba da se drži predočavanja, da ne zalazi u moralno vrednovanje i time umrtvljuje ritam ove zgusnute proze. Pun pogodak je u rješenju „dati likovima slobodu“. Drugim riječima, prepustiti im da samostalno određuju tok radnje. Svaka od priča s Marsa ima svoj unutrašnji pogon, svoj perpetuum mobile, pa je izlišno bilo kakvo dodatno pojašnjavanje. I mada žive na istom tlu, likovi su tragični na svoj način - zbog toga je atmosfera tako tjeskobna od prve do posljednje stranice, nalik onoj iz „Proklete avlije“. Bitna je razlika što su Marsovci dobrovoljni zatočenici svojih sudbina. Vođeni glađu za makar i kratkotrajnim doživljajem sreće, oni ostaju čak i bez prividnih oslonaca. Iskakanje iz okvira uglavnom se završava tragično. Imitacija života naplaćuje se i najmanjom greškom, odnosno pokušajem varke. Na kaznu ne ostaju imuni ni viši ni niži društveni slojevi. Hirurgu prijeti kazna do petnaest godina zatvora zato što je odlučio da se relaksira nakon neuspješnog zahvata - iz stomaka preminulog krijumčara droge, takozvane „mule“, ukrao je kokain; kada je uhapšen već je bio pod djejstvom narkotika. Kućepazitelj Samačkog hotela na Marsu nadrljao je zbog želje da stanovnike ove sumorne građevine učini srećnijim: provaljivao im je u stanove i pomjerao namještaj u skladu s Feng Shui logikom, želeći da privuče pozitivnu životnu silu Chi. Hapšenje ga je suočilo s gorkom dilemom: „Da li je u ovoj državi kažnjivo kada nekome želiš sreću protiv njegove volje?“. Tu je i priča o trinaestogodišnjem delinkventu čija nasilna razbibriga jednom pođe naopako, ali i o četvoronošcu čiju ljubav prema vlasnici nijesu mogli da shvate ni njeni najbliži. Zanimljiv je i primjer mikro-proze koji nosi znakovit broj 13.
„Otac pijandura, udavio se u kanalu iza livnice železa i tempera, majka ološ, petkom izlazi u lokalni radnički klub i tuca se iza trafo-stanice sa Ciganima iz Karton Sitija, sestra ima četvoro dece od četiri nepoznata oca, deda, dobrovoljac, nestao kod Vukovara, baku raskomadala mašina za pravljenje crepa, stric se ubio iz ručno napravljenog pištolja, a ja, ja sam počeo da dajem dupe za novce i da se bubam nekim albanskim horsom pomešanim s poljskim tabletama za trkačke konje, imam trinaest godina, više ne znam koje mi je kršteno ime, na Marsu me svi zovu Mali Zeleni. Da li bi hteo da mi budeš otac makar samo jedan dan?“
Naravno, značaj Tešinovih priča nije samo u estetici. Kod njih se jasno uočava i stvarnosna dimenzija. Držeći se načela nenametljivosti, ostajući privržen vjernom prikazivanju anomalija novoga doba, autor spontano dostiže ono što se naziva „umjetničkom angažovanošću“. On tako svom djelu dodaje kritičku notu, koja ga samo čini vrijednijim. Pisati o realnim problemima a ne biti oštar u izrazu isto je što i iskrivljavati istinu. Nekome priče mogu biti isuviše realistične, pa i napadne; no, one motivaciju crpu iz naše svakodnevice. Proizvod su vremena kojem svi podjednako pripadamo. Nad nekima od njih nemoguće je duboko se ne zamisliti. Priča „Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?“ (uvrštena u „Antologiju najbolje evropske priče 2016“) podsjeća da u potrazi za novcem pojedinci razvijaju zadivljujuće morbidne vještine: recimo, kriju smrt starijih članova porodice kako bi nastavili da primaju njihove penzije. „Žrtva“ ukazuje na problem maloljetničkog nasilja, a „Put“ svjedoči da se najopasnije klopke kriju iza najprimamljivijih obećanja - zbog želje da se „iščupa iz marsovske birtije“, djevojka će i na sumnjivog neznanca gledati kao na božije proviđenje, spasioca. Ovo je paradoks svojstven svim pričama. Sužavanje svijesti svim likovima otupljuje čula. Umjesto da se pružaju ka izlazu iz agonije, čuvajući se prilika „na prvu loptu“, nervi se iskrivljuju i okreću protiv tijela koja ih nose. Zato su Marsovci, u stvari, sami sebi najveći neprijatelji.
Nakon svega, moglo bi se zaključiti da su naša betonirana staništa poprimila osobine živih bića, i to sadističke. Da su se okrenula protiv nas, kao u filmovima naučne fantastike. Grad je odgovoran za sva ludila savremenog čovjeka glasilo bi opravdanje za greške pred kojima ostajemo nijemi. Ipak, prije će biti da je nova sredina samo okidač za ogoljavanje čovjekove prirode. Prigradska naselja su tu u posebno nepovoljnom položaju, jer još uvijek tapkaju između kultivisanog i divljačkog, centra i periferije. Kvartovi poput Marsa su urbani hermafroditi u čijoj izopštenosti nalazimo ostatke megalomanskih ljudskih težnji. Tešinov okular otkriva nam evolutivni ćorsokak civilizacije. Njegove „Priče“ su šamar koji otrežnjava, koji tjera da s oprezom oslobađamo vlastite nagone.
Bonus video:
