Stari Jevreji su imali dva pažnje dostojna pogrebna običaja.
Jedan je da se rabin nagne nad raku i uputi pokojniku poslednje riječi:
„Znaj da si mrtav!“
Drugi je da se pogrebna kola nikad ne vrate istim putem, jer sa tog puta nema povratka.
Isto je i sa kulturama, samo što u njima ne umire život, nego miris i šmek.
Gdje je danas kultura komunizma?
Dokle je stigao evropski roman? Šta je s tom velikom umjetničkom formom, kadrom da ljudsku sudbinu propituje iz ugla komedije i tragedije u isto vrijeme i na više nivoa? Šta može jedan pisac ponuditi u romanu, zasnovanom na iskustvu stečenom dok je evropski prostor bio podijeljen ne sjekirom - ugrubo, nego skalpelom - precizno, između Istoka i Zapada, na svršetku hladnog rata?
Lično iskustvo je kao fenjer - služi samo onome ko ga nosi u ruci.
No, ja odista mislim da je roman taj žanr - ako ijedan drugi - da proširi lično iskustvo na univerzalno i raspe svjetlo dalje i dublje.
Sa fenjerom je, kao u ljubavi, najvažnije upaliti fitilj u pravom trenutku. Ako nije tako, ako se njih dvoje upoznaju prerano ili prekasno, to stvara samo bol u mraku. Fenjer ne pomaže. Ja sam svoj fenjer evropskog romana upalio i nosio do granice dva svijeta povučene preko sred Evrope. S jedne strane ležao je komunizam, gdje sam živio i studirao, sa centrom u Pragu; sa druge prostor gdje sam zarađivao za ljetnjih ferija, sa centrom u Parizu. Bio sam mrav sa fenjerom, sa svjetlećom dušom u kositrenoj ljusci, zaljuljanoj da leluja između dva velika mravinjaka.
Tada sam otkrio svijet malih stvari u auri mog fenjera.
Uzbuđuje me da posmatram stvari iz ugla malog čovjeka. Pariz, sa hljebom crnim i bijelim, koji sam u njemu jeo, bio je najbolji ugao za siromašnog momka u poslednjim godinama hladnog rata. Pariz je bio moj fenjer.
Prohujale kulture
Kultura komunizma izgubila je svoj miris sa padom tog režima, pošto se vrhovni rabin, gnjevni narod, nagnuo nad raku zvanu Berlinski zid i okrenuo pogrebna kola u drugom pravcu. Bio sam na pogrebu i u Berlinu i u Pragu; nijednom se nisam vratio istim putem.
U berlinskom metrou sam platio cijenu, usred gužve i haosa, sa trećinom ranog rukopisa Zrela Herta. Izgubio sam ga i letio kao muva gore-dolje, osjećajući miris prvih poglavlja Herte, zovući je u mislima Hertica (kratki roman o krizi braka u doba komunizma), ali to je bila varka.
Miris rukopisa već je bio negdje drugdje. Pao je komunizam. Činilo se da je moj rani roman promijenio svoju kulturu za pet minuta.
Međutim, u avgustu 1986, dok još nisam nosio u srcu ni Berlin ni Hertu, o pogrebnim kolima komunizma i o povratku drugim putem mogao sam samo sanjati. Na moja pleća nalegla je teška zemaljska proza. Trebalo je zaraditi za život i studije. Našao sam posao u Bulonjskoj šumi kakav se, valjda, ne može naći nigdje drugo na svijetu. Msje Purvis i madam Ella, moji novi poslodavci, čitavog života bili su bulonjski slastičar i slastičarka.
On je bio regrutovan momčetom negdje krajem I-og svjetskog rata za popunu brigada u borbi s Njemcima; ona je djevojčetom bila bolničarka u nekoj poljskoj bolnici u Normandiji; nakon rata on je imao prvi brak i ona je imala prvi brak; nisu rodili djecu ni u tim prvim brakovima ni u svom, kasnije, i msje Purvis je, ljut na dva susjeda, raspusna automehaničara, znao jetko reći:
“Ponekad mislim da je bolje.”
Madam se razboljela pod stare dane i ostala nepokretna u kolicima koje bi gospodin ujutro izgurao na terasu, a oko podne vratio tamo negdje iza žaluzina, da bi uveče uslišio njenu piskavu molbu i opet je izgurao pod zrak zalazećeg sunca. Bulonjska slastičarka, sada već težak ljekopija, ječala je od bolova:
“Dođi, smrti, po mene!”
Msje Purvis je tog ljeta odlučio da isprazni podrum stare slastičarnice i mehane od hiljada praznih vinskih boca firmiranog porijekla koje su zajedno s njim ispratile “jebeno dvadeseto stoljeće”, kako je on zvao svoje doba. Cilj je bio da suteren izda u zakup blizancima za automehaničarsku radnju i uštedi za operaciju stare gospođe.
Na tom putu sam se našao ja, i on mi je 1. avgusta (volio je akuratnost) uručio pancirne rukavice da ruke ne isječem staklom.
“Ima da obrišeš hiljade vinskih boca, sačuvaš hiljade etiketa!”
Bulonjska bakalnica
Istorija književnosti obično prećutkuje ovakve događaje, ali ja ću se kratko osvrnuti na njih.
Veliki francuski pisac Louis-Ferdinand Céline, ratni veteran (kao msje Purvis), ljekar, romansijer, esejista, u onom drugom ratu fašista, zatvorenik, ranih šezdesetih, na samrti, u kućnom pritvoru, odbačen od Francuske i cijela svijeta - pao mi je pod ruku u suterenu bakalnice tačno četvrt stoljeća poslije smrti. I to možda s najboljim djelom, Voyage au bout de la nuit.
“Ko ti kaže da je bio izdajnik laže kao pas!” - moj poslodavac je digao kažiprst pod golu logorsku sijalicu koju je objesio da vidim u mraku. Bacio je na dlan staro Gallimardovo izdanje ovjenčano nagradom Renaudot i pogladio truli omot sa uzdahom namijenjenim kako autoru, tako blizancima u mehaničarskoj radnji, ali u različitim semiotičkim pravcima: “Oh, Francuska!...”
Dva brata su imala jednu, zajedničku, djevojku.
Prvih dana mi je izgledalo da ona pripada samo jednome, umjereno krezuboj kreaturi imenom Reule, ali sam ubrzo promijenio mišljenje. On je bio življi izjutra, dok drugi, Burcet, od milošte Bir, ne cugne malo jače. Tada bi rezervni brat postao posesivniji i Raina, mislim da se tako zvala, ako ne Laina, đavo bi znao, brzo bi promijenila stranu.
I suknju. Bila je tetovirana po mišicama i grudima kao njeni ljubavnici.
Nosila im je pivo, kuvala kafu i spremala jelo a ja sam je kradom posmatrao kroz rešetke. Podrum je bio pun zemlje, memljiv i mračan, i ja sam, odmarajući se povremeno sa Célinom u rukama, bacao pogled na ženu za dva brata i razmišljao o prohujalim kulturama fašizma i komunizma.
“Laže ko ti kaže!... Louis-Ferdinand Céline je bio heroj Francuske!”, pojavio bi se gazda s paketićem šunke i sira. “Ipak, bolje ga čitaj noću, sinko!”
“Dragi, jesi li odnio momku ručak?”, pisnula bi stara gospođa s terase.
“Ne, no čekam tebe…”
Gvirnuo sam u pravcu radnje za autogeno zavarivanje. Djevojka se približila, zadigla suknju i kleknula naspram podrumske rešetke, da mi poželi prijatno.
Iza njenih tetoviranih ramena cerekali su se blizanci, zajednički ljubavnici, Reule i Bir, a ja sam noću, u fantaziji о francuskim plotskim navikama, zamišljao kako oni sisaju svoju vučicu kao mitski momci Romul i Rem.
Bonus video:
