Šta je ono što svi vučemo kao riznicu sjećanja i nekakve “korijene” iz naših, manje-više istih balkanskih porodica, kakve su te naše porodice koje su i osnovne građevine društvenog poretka, jesu li nama porodice vječiti alibi za sve naše životne neuspjehe, možemo li iskreno da razgolitimo svoje roditelje i da uistinu vidimo ko su oni kao ličnosti, kakvi su ljudi…O tome i o mnogo čemu još uvjerljivo nam govori Oliver Frljić u porodičnoj drami “Mrzim istinu”, koja je preksinoć sa festivala Grad teatar ispraćena ovacijama.
Jedan od najangažovanijih i najprovokativnijih reditelja u regionu, čije predstave posljednjih godina dobijaju priznanja i na značajnim evropskim scenama i festivalima, kroz sopstveno iskustvo i samoanalizu govori o porodici i kao obliku samokažnjavanja svake vrste, o porodici kao obliku kontrole i perfidnih emocionalnih tortura i manipulacija…Sva ta sjećanja na roditeljski dom koji je napustio u 16. godini, Frljić nam daje kao uznemirujući, duhovit, sarkastičan, autoirinijski i kritički autobiografski zapis koji je oduševio publiku.
Markantna, savršena igra Frljićevog ansambla učinila je da svako od nas, gledajući ovu predstavu, prepoznaje sopstveni roditeljski dom, društvene i moralne stereotipe koje njeguju gotovo sve porodice na Balkanu, kao i razdor koji se 90-ih godina dogodio u etnički mješovitim porodicama.
U liku samog Olivera Frljića, koji je u predstavi i akter i narator, vidjeli smo sjajnog Filipa Križana. Ovog izuzetnog hrvatskog glumca naša publika poznaje po briljantnoj ulozi Mocarta u jednoj od najboljih koprodukcija Grad teatra u posljednjih deset i više godina - “Amadeusu” u režiji Dore Ruždjak- Podolski, koji je 2014. napravljen sa GDK “Gavela” iz Zagreba i Hartefakt fondom iz Beograda.
“Radujem se što sam ponovo na festivalu Grad teatar, i to u godini u kojoj obilježava jubilej, pred publikom koja zna da nagradi glumce. To se pokazalo i na ovom izvođenju predstave 'Mrzim istinu'”, kaže Križan, ističući da je u pravljenju lika Olivera Frljića dobio apsolutnu slobodu od njega.
“Ni mi koji igramo predstavu ne znamo šta je autentično Frljićevo sjećanje, šta je ono što se njemu u rodteljskom domu odista događalo, a šta je fikcija, jer je ovo ipak teatar. U svakom slučaju riječ je o psihodrami u kojoj svako od nas može pronaći sopstvena sjećanja i iskustva, jer je ta identifikacija otac - majka- sin uvijek snažna i bliska”, objašnjava glumac.
Po riječima Rakana Rushaidata koji bravurozno igra Dragana Frljića, Oliverovog oca, ova predstava dala je mnogo prostora za improvizaciju.
“Kad smo počeli da radimo 'Mrzim istinu' imali smo i pravilo da smo mi glumci ujedno i dramaturzi, što znači da nikada nismo znali kako ćemo završiti predstavu. A kad smo krenuli na gostovanja, pogotovu po inostranstvu, onda smo morali da pravimo titlove sa četiri - pet verzija predstave koje nam odgovaraju. Sada se, otprilike, držimo toga. Zanimljivoje da su i ljudi 'napolju' slično reagoovali na priču o ovim našim balkanskim prorodicama, iako smo mi za njih pomalo egzotika. Ali, sve porodice na svijetu u mnogo čemu ipak imaju nešto zajedničko”, kaže Rushaidat.
Ivana Roščić, čiji smo se veliki dar mogli da vidimo u predstavama koje su prethodnih godina gostovale na Grad teatru: “Fine, mrtve djevojke” Dalibora Matanića i “Aleksandra Zec” Olivera Frljića, kaže da je lik Frljićeve majke Slađane za nju od početka bio veliki izazov i uzbuđenje.
“Nisam se mogla identifikovati sa likom Slađane ni u kom smislu, ali sam baveći se našim mentalitetom, pogotovo naših žena, dobila taj materijal koji mi je bio potreban. Ova predstava postavlja mnogo pitanja, i u njoj se može pronaći mnogo dogovora, a ti odgovori su često i tišina publike. Svuda gdje smo je igrali, u regionu, inostranstvu, ljudi su reagovali na jednak način - s veseljem, tugom, sa šokom, ljepotom, identifikacijom, bez obzira što njihove familije mogu biti apsolutno drugačije. Ali, uvijek se pronađe nešto što nam je u stomaku”, smatra Roščićeva.
I Iva Visković, koja igra Marinu, sestru Olivera Frljića, takođe je istakla značaj ove predstave, jer ona otvara i kazališno pitanje šta je ono čime se danas treba baviti u teatru.
Izložba “10-30-70” ULCG
Nakon izložbe Pera Nikčevića, kojom je otvoren Likovni program 30. festival Grad teatar, u crkvi Santa Marija večeras u 21 sat počinje novi likovni događaj pod metaforičnim naslovom “10-30-70”.
Riječ je o velikoj izložbikoja predstavlja jedan od mogućih reprezentativnih uzoraka stvaralaštva članova ovog esnafa, od svog osnivanja do današnjih dana. Publika će biti u prilici da vidi djela velikana kao što su Miodrag-Dado Đurić, Petar Lubarda, Milo Milunović, Vojo Stanić, Filo Filipović, Drago Đurović, Risto Stijović, Uroš Tošković, Đeljoš Đokaj, Smajo Karailo. Tu je i stvaralaštvo Toma Pavićevića, Milije Pavićevića, Milivoja Babovića, Ilije Burića, Krsta Andrijaševića, Miloša Vuškovića, Ksenije Tošić-Vujović, Gojka Berkuljana, Cvetka Lainovića, Ivanke-Vane Pelević.
Bonus video:
