Flora

Njegoš se vratio na Cetinje sa svoga posljednjeg putovanja po Italiji gdje je, radi liječenja, boravio nekoliko mjeseci. Ali ni italijanska blaga klima ni čuveni bečki ljekari nijesu mogli ništa učiniti na poboljšanju njegovog zdravlja. Na Vladičino navaljivanje dr Škoda mu je kazao istinu o opasnoj bolesti. On nije želio da umre u tuđini, pa je žurio da se što prije vrati u Crnu Goru.

Stoički je bolest podnosio, mučio se i polako opraštao od ovoga svijeta, dok je onaj drugi i za njega bio velika misterija.

- Dimitrije! Zazva Vladika svoga sekretara. - Evo me. Zdravo svanuo, Gospodaru! - Bogami, teško ću ja više zdravo svanjivati! Sve mi se uzmutilo od bolova u prsima, kašlja i nesanice, pa ne znam ni koji je dan, ni koje je čislo, a godinu bih valjda pogodio, reče Vladika uz osmijeh koji se kao zračak sunca razli po njegovom licu. - Godina je 1851, dan je četvrtak a čislo je 11. oktombar po starome ili 23. po novome stilu, a sada je 8 ura i 15 minuta na mome venecijanskom satu. - Šta je to u vaseljeni - trenutak jedan, ili nešto između dva trena, no tamo nema vremena. Bog ne mjeri vrijeme.

Cijeli dan je bio kao u nekom zanosu. Neka tišina se slegla nad Cetinjem, ni ptica da se čuje. Onda je pala noć nigda ozvjezdanija. Primakli su ga do prozora da gleda nebo, što je od djetinjstva volio.

- Nema još moje zvijezde, Milakoviću. Ako se pojavi pretekao bih do proljeća. - A koja je vaša zvijezda, čestiti Vladiko. - Pasja zvijezda ili Sirijus, najsjajnija na našem nebu, a pojavljuje se krajem jeseni i tokom zime. I ona me je zaboravila. To je zvijezda moje sudbine, kao Vitlejemska.

Njegoš se u velikoj stolici svu noć mučio, nikako da nađe položaj. A kad je zaspao, poslije dugo vremena, spavao je mirno, samo bi se pokatkad čulo hripanje iz njegovih grudi.

Kad se probudio, sunce je po sobi rasipalo svoje sjajne zrake. Pogledao je prema prozoru i osmijehnuo se. Onda je ugledao buket cvijeća na uzglavlju svoga kreveta. U čudu se pitao otkud cvijeće u njegovoj sobi.

- Dimitrije! Milakoviću! - Treba li Vam što, Gospodaru? - oglasi se perjanik ispred vrata. - Zovi mi sekretara, čoče! - Evo me, Gospodaru! dotrča Milaković. - Otkud ova kitica cvijeća jutros ovđe na mome krevetu, ko je ovo donio? Je li me ti to već spremaš na onaj svijet, Dimitrije. - Ne dao Bog, čestiti Vladiko! Dvadeset godina Vas vjerno služim. I ja ovaj buket prvi put vidim. Niko nije dolazio, da ja znam. A evo, sve ćemo pitati je li neko nekoga vidio…

Dođoše perjanici, vojvoda Novica Cerović, Pero Tomov i Đorđije Savov, glavari koji su se tu bili zatekli, posluga…

Niko ništa nije ni čuo ni vidio. Kao da je neka tajanstvena sila donijela cvijeće u Vladičinu sobu.

- Ovo cvijeće kao da nije od ovoga svijeta, Gospodaru! Ovakvoga ne viđeh u svome životu. Sve mu je čudno i boja i oblik i miris, reče začuđeni Novica.

Kad se svi raziđoše, navališe sjećanja. Mučila ga je misterija buketa.

Sjećao se da je isti ili sličan buket dobio od tršćanske balerine Flore Fabri Bretin, koja ga je oduševila kao nijedna žena u životu, njega pustinjaka cetinjskog.

Njegoš je uz brojne počasti koje mu je priredio guverner Trsta prisustvovao baletskoj predstavi, u stvari romantičnoj operi Robert đavo, 20. januara 1844. godine naveče, u tršćanskom pozorištu Teatro Grande, u kojoj je Flora imala ulogu Helene.

- Sjedio sam u loži njegove svjetlosti, grofa Štadiona. Kad se ona pojavila nešto se desilo mimo moje volje. Bio sam kao opčinjen - oduševljen baletom, hipnotički očaran njenom igrom. Vrhunac voshištenija se zbio kada su nam se pogledi sreli. Ona me je viđela u publici i kao da je samo za mene igrala. To se ne uči, to je božji dar - i talenat i genijalnost. Kao da nije bila od ovoga svijeta, a možda i nije.

Neka sila me je podigla sa fotelje. Kad su nam se pogledi sreli kao da je munja kresnula, kao da su se zvijezde sudarile, kao da me je grom pogodio, tako da sam nekoliko trenutaka stajao skamenjen od ushićenja i netremice je gledao, samo što se nijesam srušio na sjedište. Ona je to viđela i osmijehom me pozdravila i ohrabrila.

Igrala je iznad ljudskih mogućnosti, kao boginja Flora, a ja sam, čoče, vladika, bio van sebe. Vrijeme kao da je stalo. Neki entuzijazam dizao me je prema nebu, prema idejama i idealu ženstvenosti, prema tajni postojanja i onome Platanovom vretenu oko koga se sve okreće, cijeli kosmos i mi u njemu. Flora je bila to vreteno.

Predstavljenije je dočaravalo pakao na moje oči, ali je Fora u roli Helene svojom pojavom sve to demonsko preobrazila u ljudsko, čak i nesrećnog Roberta je preobratila u osobu dostojnu raja. Ja sam, zahvaljujući njoj, bar za trenutak izašao iz sopstvenog pakla u duši i djejstvitelnosti.

Shvatio sam kolika je i kakva moć tvorenija, umjetnosti uopšte, poezije posebno, kad sve prožima muzika sa nebeskih orgulja, koja prati anđeoske horove.

Prvi put sam tako bio van sebe. I danas sam, kad se sjećanjem vratim na to veče, voshišten, iako sam na ždrijelu drugoga svijeta. Flora Fabri Bretin - kao da se božestveni genij u nju otjelotvorio. Dante je imao svoju Beatriču, a ja ne mogu imati svoju Floru, čak ni idealnu, jer vladikama to nije dopušteno, čak iako su poete, pogotovo u ovoj pustinji, u mom narodu đe je nježnost opasnija od gube…

Njegoš je bio van sebe. Po završenoj predstavi upoznali su ga sa Florom, koja je, takođe, i dok je igrala bila fascinirana njegovom pojavom, a i pogledi su im se ukrstili.

On joj je tada poklonio biserne brojanice, s srebrnim krstićem, a sjutradan joj je poslao cvijeće, na što mu je ona uzvratila lijepim buketom, sličnim ovome koji se obreo u njegovoj sobi. Njegoš je napisao i pjesmu Tri dana u Trijestu, u kojoj je šest stihova posvećenih gracioznoj tršćanskoj balerini Flori. Ona mu je ličila na zvijezdu, na čarobnicu koja „pogledom svojim očaranim pakao u raj može pretvoriti“.

Taj pogled je za njega bio sudbinski. Od tada je bio ispunjen nekim posebnim elektrizmom, neviđenim entuzijazmom. Za tri godine napisao je svoja najbolja djela. Onda ga je stigla bolest.

Ali ovoga jutra mučilo ga je čija je ruka, ako ne Božja, donijela buket. A mogla je samo ženska. A Njegoš je, kao i svaki čovjek, imao svoje tajne.

- Ako u ovoj misteriji ima ženskoga prsta, onda ona ne može biti bez Flore. Ona je čarobnica, ali ne kao Kirka, već sovršenstvo tvorenija. A Flora je boginja proljeća i cvijeća po jelinskom mitosu.

Neđe oko podne upade perjanik Vido u Vladičinu sobu.

- Radovan Piper se dao u potragu za tajanstvenom osobom koja je mogla donijeti tu čudnu kiticu cvijeća. Niko ništa ne zna. Niko nikoga nije vidio. Samo je pored desne kule od dvora nađen ovaj crveni svileni šal ili marama. Otkud se tu stvorio, samo Bog zna. - Znam ja, Vido!

Vladika je uzeo šal u ruke, pa ga je ćuteći dugo razgledao i odložio pored jastuka.

- Petkom ni vampiri ne izlaze iz grobova, pomisli vladika.

Uto ga prevari san i zaspa. U san mu je došla Flora u purpurnom plaštu i vodila ga kroz vrtove prepune cvijeća i lijepog drveća, kao u Venerinom vrtu na slici Primavera Sandra Botičelija koju je vidio u Firenci.

Kad se probudio bio je ozaren, ali je ćutao. Uveče mu se zdravlje pogoršalo, a stigle su i duge cetinjske kiše. Nije se moglo nikud.

U petak ujutru, u 10 sati 19/31. oktobra 1851. godine, u svojoj Biljardi, Njegoš je umro. Zbog rđavog vremena njegov zavjet da bude sahranjen u Kapeli na Lovćenu nije mogao biti ispunjen, ali i u strahu od dušmana i izdajnika, u kojima Crna Gora nikad nije oskudijevala, da mu ne ugrabe glavu.

Sahranjen je treći dan po smrti i sa njim onaj cvijet.

Silan narod se slio na Cetinje da isprati svoga Gospodara. Plakala je cijela Crna Gora.

U Rimu na predstavi, kažu, da se Flora istoga dana, iz čista mira, onesvijestila. Niko, ni ona, nije znao kako i zašto se to desilo.

Kad je mjesec dana kasnije u Trstu održan parastos u pravoslavnoj crkvi, u spomen preminulom crnogorskom vladici, Petru II Petroviću Njegošu, između brojnih viđenih ličnosti bili su i “nebom osijana“ Flora i njen muž Luiđi Bretin.

Nakon četiri godine od Vladičine smrti, početkom septembra 1855. knjaz Danilo je odlučio da ispuni zavjet i njegove zemne ostatke prenese na Lovćen, u Kapelu, koju je Vladika još za života sagradio i posvetio svome stricu Svetome Petru Cetinjskom.

Kako je stara skrinja bila izagnjila, naređeno je da se načini nova u koju je stavljena prvobitna. Knjaz Danilo je, iz radoznalosti ili pod uticajem neke više volje, tražio da se skrinja otvori „da vidi Vladiku kakav je“. No i pored odvraćanja da to ne čini, njegova se zapovijed morala izvršiti. Vladičino tijelo je bilo sagnjiljelo, osim desne ruke i onoga tajanstvenog cvijeta koji su po želji njegove majke Ivane položili pored mitre, poklona ruske carice prilikom zavladičenja u Petrovgradu. Stogodišnji otac Njegošev Tomo, uze sinovljevu ruku, poljubi je i vrati u kovčeg. I ona i onaj cvijet se istoga časa sladiše i pretvoriše u iskričavi srebrni prah.

- Sve je prah, pomisli starac. Samo je duša vječna, ako se i ona, pusta, u prah ne pretvara…

U toku noći izašla je zvijezda, najsjajnija na našem nebu, i Lovćen obasjala purpurom. Na Njegoševom grobu osvanula je svijeća sa plavim plamičkom koji se ne gasi.