Centar za kulturu Tivat ove godine obilježava 125 godina od utemeljenja prvog muzičkog sastava - orkestra profesora Antona Žeželjića, osnovanog daleke 1891. godine.
Orkestar, nastao u tada manje-više ruralnom Tivtu koji je uz upravo osnovani Pomorski arsenal Ratne mornarice Austro-Ugarske, tek počinjao dobijati prve urbane konture, bio je od izuzetnog značaj za muzičko prosvećivanje Tivćana i kasniji razvoj organizovane muzičke djelatnosti u tom gradu.
Aktuelni predsjednik Glazbeno-prosvjetnog društva „Tivat“ - Gradske muzike osnovane 1909. godine Boris Lanceroti i član GPD i producent u Centru za kulturu Tivat Neven Staničić, najzaslužniji su za sakupljenje oskudnih ali vrlo vrijednih detalja o uslovima pod kojima se krajem 19. stoljeća u Tivtu počela razvijati organizovana muzičke djelatnost.
Svi ti podaci kao osobu najzaslužniju za popularizaciju javnog muziciranja u Tivtu, ukazuju na profesora Žeželjića koji je 1890, bio učitelj u Osnovnoj školi.
O samom Žeželjiću nema puno drugih podataka osim da je rođen u Risnu 1869, i da je umro 1957. u Zagrebu, te da je bio strastveni violinista, svirajući na violini izrađenoj 1881. godine u Češkoj, a koja se i danas čuva u porodici njegovog unuka Antona, koji živi na Prčanju.
„Po svemu sudeći, Žeželjić je od samog početka svog učiteljevanja u Tivtu dijelio svoje muzičke sklonosti i sviranje na violini, kako sa učenicima, tako i sa starijim mještanima. To se pokazalo veoma produktivnim i inspirativnim za cijelu zajednicu jer već 1891. godine Žeželjiću uspijeva da zajedno sa mještanima, formira orkestar koji je brojao jedanaest mladića. Bio je to impresivan rezultat koji je u Tivtu prihvaćen sa oduževljenjem“, kaže Staničić.
O kakvom je zapravo poduhvatu riječ, pokazuje činjenica da su Tivat krajem 19. vijeka činila četiri zaseoka na jugozapadnim padinama Vrmca - Peani, Đurđevo brdo, Donji kantun (današnji Tripovići) i Točilo (današnji Petkovići), dok su se u priobalnom područlju nalazile tzv. kontije - ljetnjikovci i imanja kotorskih, peraških i prčanjskih plemića sa tek ponekom kućicom za kmetove koji su radili na tim posjedima.
U tadašnjem ruralnom Tivtu čiji su stanovnici većinom i dalje živjeli od maslinarstva, vinogradarstva i ribarstva i u kojem je zanatstvo u novom Arsenalu bilo tek u povojima, „desila“ se muzika za koju je najzaslužniji Žeželjić.
Njemu i njegovoj supruzi Ani Luković-Žeželjić valja zahvaliti i za prvu tivatsku Muzičku školu, čije postojanje pedantna austro-ugarska državna statistika bilježi 1900. godine kada je Tivat imao 977 kuća i 3.701 stanovnika.
Muzička škola nalazila se u okviru tadašnje Pučke (Osnovne) škole koja je bila smještena u kući Jaka Goluba, u Donjem kantunu. Škola je imala muško i žensko odjeljenje čije su učenike supružnici Žeželjić učili osnovama muzike, pjevanja i sviranja na instrumentima.
Prvi tivatski orkestar, pored njegovog osnivača, činili su i Šime K. Krstović, Mato B. Sindik, Krsto M. Petković, Đuro G. Petković, Đuro P. Staničić, Ivo Petković, Ilija K. Staničić, Anto P. Staničić, Jozo I. Petković, Ilija Sindik i Šime K. Staničić.
Pod uticajem pionira organizovanog tivatskog muziciranja, profesora Žeželjića, već 1906. nastaje novi, Tamburaški orkestar „Starčević“. Prestankom rada Tamburaškog orkestra „Starčević“, nije prestao i entuzijazam Tivćana za muziku koji dobija nove, mnogo ozbiljnije organizacione forme jer Šime Krstović i Ilija Sindik kreću u avanturu osnivanja gradske limene glazbe, za šta su, uz nesebičnu pomoć Filipa Tripovog Vuksanovića, tada dobili i podršku Opštinskog vijeća Tivta i komandog kadra 91. puka austro-ugarske vojske koji je tada bio stacioniranu Tivtu i imao svoju pukovsku vojnu muziku.
Na razmeđi dva vijeka u Tivtu su djelovali i Glazbeno društvo „Sloga“ osnovano 1897. na čijem je čelu bio takođe Šime Krstović, kao i Hrvatsko glazbeno-prosvjetno društvo „Starčević“ kojem je predsjednik bio konte Petar Luković i brojalo je 47 članova. U arhivi tivatskog Centra za kulturu sačuvana je pozivnica „Tamburaša hrvatskog glazbeno-prosvjetnog društva Starčević“ na „Sjajnu zabavu sa maskiranim plesom za 19. veljače 1912“, ali se ne zna više detalja o daljoj sudbini tog, kao i prije pomenutog Glazbenog društva „Sloga“.
Šime rizikovao i spasao instrumente
Osim što je kao veoma agilan muzičar bio zaslužan za osnivanje nekoliko orkestra i same Gradske muzike Tivta, Šime Staničić Šimeta, ostao je zapamćen i kao neko ko je spasao instrumente GPD Tivat od zle sudbine da budu pretopljeni za izradu municije, krajem Prvog svjetskog rata.
Naime, austrougarske vlasti su zbog hroničnog nedostatka pojedinih ruda, krajem rata naredili civilnom stanovništvu da državi predaju sve predmete od bronze i drugih obojenih metala, računajući posuđe, čak i crkvena zvona, za izradu čaura za municiju. Staničić je, oglušujući se o mogućnost da bude najstrože kažnjen, zapakovao sve instrumente Gradske muzike i sakrio ih na šufit (potkrovlje) svoje kuće.
Bonus video:
