I used to live/ in a cloud now I live/ in a crow Michael Dickman, Where We Live
Rodna kuća Rista Stijovića (1894-1974) - proslavljenog crnogorskog i srpskog umjetnika, vajara, akademika SANU - nalazi se u Podgorici, u Staroj varoši, na potezu od Sat-kule ka Tećiji, u (bivšoj) Džeher mahali (i bivšoj Ulici Braće Zlatičanina - danas Kralja Nikole). Kuća je trenutno u žalosnom stanju - u sramotno žalosnom stanju, treba naglasiti - što nama - nama Podgoričanima, u prvom redu - nikako ne služi na čast.
O obnovi (i proširenju) te kuće se govori godinama. Pala su mnoga obećanja - pogotovo predizborna - ali nikada se ništa konkretno nije desilo. Niko Martinović je svojevremeno - ima tome nekih četiri-pet-šest godina - sa pozicije direktora JU Muzeji i galerije Podgorice govorio o projektnoj dokumentaciji za obnovu te kuće - o projektnoj dokumentaciji koja je, navodno, bila uredno kompletirana i predata Glavnom gradu na daljnju proceduru - ali se ništa nije desilo - pa je i ta priča pala u zaborav.
Kako bilo, novo-novcato idejno rješenje Memorijalnog kompleksa oko rodne kuće Rista Stijovića prezentirano je predstavnicima medija i zainteresovanoj javnosti u prošli ponedeljak - 27. juna - u zgradi JU Muzeji i galerije PG. Prisustvovao sam toj prezentaciji - i moram priznati da sam bio iznenađen rješenjem - i to vrlo prijatno. To rješenje je zapravo nadmašilo sva moja očekivanja - pogotovo u svijetlu činjenice da je ovdje riječ o intervenciji relativno skromnih razmjera u iznimno zahtjevnom kontekstu - gdje bi bilo kakva nedorečenost - ili neki nedovoljno promišljen potez - lako mogao da rezultira nečim što bi bilo neprimjereno visokoj razini Stijovićevog opusa.
Ovdje, u suštini, imamo situaciju da se segment problema koji se, primarno, tiče fizičkog konteksta Stare varoši - vrlo jasno manifestuje na opštem kulturološkom planu - i Podgorice i Crne Gore - a zatim i kroz čitav niz socioloških, identitetskih, političko-ideoloških i drugih važnih pitanja. Ako se desi da ovo rješenje bude realizovano, a nadajmo se da će se upravo to desiti - imaćemo savršen argument u svim budućim razmatranjima arhitektonsko-urbanističkog problema revitalizacije Stare varoši - a ujedno bismo imali i paradigmu koja bi, vrlo vjerovatno, u budućnosti poslužila koncipiranju novih pristupa - ali, nadajmo se, u istoj principijelnoj ravni - što bi svakako bilo od velike važnosti.
Dakle, idejnim rješenjem je predviđena obnova originalnog kamenog objekta - kuće Rista Stijovića - uz samu ulicu (prizemni objekat, površine 48 m2), te dogradnja novog objekta u dvorištu (podrum i dvije nadzemne etaže - 154 m2 u osnovi, po etaži - gdje će biti izloženi radovi iz Legata Rista Stijovića), kao i uređenje avlije (ukupna površina parcele je 784 m2 - s tim da je u dijelu parcele koji nije pod objektima takođe predviđeno izlaganje radova) i sanacija kamenih zidova starih kuća po obodima parcele.
Autor idejnog rješenja je arhitekt Aleksa Dajović, ispred konzorcijuma na čelu kojega je Civil Engineer D.O.O. iz Podgorice. Očigledno je da se Dajović posljednjih mjeseci vrlo intenzivno bavio idejnim rješenjem - a znam i da se nije ustezao da konsultuje kolege do čijeg mišljenja drži - što nije čest slučaj u ovdašnjoj praksi - pogotovo ako uzmemo u obzir, sa jedne strane, da aktuelna situacija nalaže da se projekti isporučuju kao na traci - bez udubljivanja u problem, bez istraživanja, analiza i konsultacija - a sa druge strane činjenicu da arhitekti sa ovih prostora nisu baš skloni da traže, a pogotovo nisu spremni da uvaže mišljenje kolega - niti su kolege sklone da nude i daju tu vrstu pomoći i podrške.
Uz priznanje arhitekti Dajoviću, moram dodati da sam ugodno iznenađen i krajnje pozitivnom reakcijom i oficijelnom podrškom koju je gospođa Nela Savković Vukčević - sekretarka Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada - dala idejnom rješenju koje je predložio arhitekt Dajović - kao i pozitivnim reakcijama nadležnih iz JU Muzeji i Galerije Podgorice - uz obaveznu napomenu da se složeni i vrlo osjetljivi arhitektonsko-urbanistički problemi - poput ovoga - ne bi smjeli rješavati standardnim postupkom "javne nabavke šopingom za nabavku usluga izrade idejnog rješenja i glavnog projekta" - gdje je presudan kriterijum najniža ponuđena cijena - već otvorenim arhitektonsko-urbanističkim konkursom - s tim da bi autoru (ili autorima) prvonagrađenog konkursnog rješenja moralo biti garantovano ekskluzivno pravo na potpisivanje ugovora o izradi tehničke dokumentacije, uz honorar koji bi bio propisan pravilnikom oficijelne strukovne organizacije - tipa: Savez arhitekata Crne Gore.
Neću ovom prilikom o nesumnjivim i nesagledivim prednostima konkursa, kao načina da se dođe do rješenja u ovakvim slučajevima - pogotovo u odnosu na standardnu javnu nabavku - reći ću samo da smo ovoga puta baš imali sreće - i to samo zahvaljujući činjenici da se ovim problemom bavio arhitekt svjestan njegovih dimenzija.
I prije nego što pređem na analizu Dajovićevog idejnog rješenja - par riječi o Ristu Stijoviću, da bi slika bila što kompletnija.
Dakle, Risto Stijović je bio rođeni vajar - da se razumijemo - ali nikada, od samih početaka pa do kraja svoje plodne i vrlo uspješne karijere - nije imao ni ruku, a ni osjećaj za fini detalj. U kontekstu akademske tradicije, odnosno akademskog realizma koji je njegovan na Umetničko-zanatskoj školi u Beogradu - gdje je Stijović 1912. godine otpočeo školovanje - takva (ne)predodređenost je smatrana za fatalnu. Đorđe Jovanović - nesuđeni arhitekt i prvi srpski akademski vajar, direktor pomenute škole, a ujedno i prvi Stijovićev profesor vajanja - nije polagao nikakve nade u svog učenika iz Podgorice.
Desilo se, međutim, da je 1913. godine Umetničko-zanatsku školu posjetio Ivan Meštrović - kojom prilikom je izloženo nekoliko najboljih učeničkih radova. Nijedan od tih radova Meštović nije udostojio ni ozbiljnijeg pogleda, a kamoli komentara - ali jeste zastao pored Stijovića, koji je u tom trenutku predano radio na jednoj od svojih skulptura - "grubih i sirovih, nevještih i primitivnih", po mišljenju profesora - nesvjestan Meštrovićevog prisustva.
Uslijedio je poziv Stijoviću, od strane Meštrovića - da posjećuje njegov improvizovani beogradski atelje - gdje se polako rađao "Pobednik", spomenička skulptura u slavu pobjede Srbije nad Otomanskom imperijom u Balkanskim ratovima.
Meštrović je, dakle, prvi primijetio Stijovićev nesumnjivi talenat i vrlo osoben stil. Meštrović je Stijoviću dao i dobar savjet, koji je u neku ruku odredio njegovu karijeru: "Radi i gledaj, ali slušaj samo sebe".
U jesen 1917. godine, kada je Risto Stijović stigao u Pariz - u namjeri da konačno "postane vajar" - Rodenove teorije su polako umirale pod pritiskom ideja tzv. "nezavisnih" umjetnika - poput Majola, Brankušija, Lipšica, Zadkina, Arhipenka - koji su baš u to vrijeme utirali put nečemu što će i Stijovićeve jedinstvene skulpture deifinitivno odrediti kao modernističke. Nije išlo glatko, naravno - sukob Stijovića sa akademskim establišmentom Pariza bio je vrlo intenzivan i traumatičan - i pratio ga je iz škole u školu - sve do trenutka kada je smogao snage da izađe sa prvim svojim radom na veliku scenu...
Nastavak u sljedećem broju.
Bonus video:
