U romanu “Oskar i Lusinda”, dvostrukog bukerovca Pitera Kerija, jedna čudna ekspedicija nosi staklenu crkvu još neistraženim krajevima Australije. Radnja je smještena u 19. vijek, i u osnovi riječ je o ljubavnoj priči, što i sam naslov sugeriše. Ali, nas sada zanima ta staklena crkva, i jedna neobična životna koincidencija. Naime, izvjesna čitateljka je jednog, ne tako davnog ljeta, čitala ovaj roman paralelno sa sličnim fantazmagoričnim događanjem usred njenog grada. Dok je staklena crkva putovala divljinama “down under” zemlje, ona je, sjedeći na svom balkonu, gledala kako nekakva limena konstrukcija u vidu crkve promiče vazduhom. Nošena jednim helikopterom, konstrukcija se polako uzdizala ka obroncima Rumije. Čitateljka je tada pomišljala na nevjerovatnu povezanost književnosti i života, na životne slučajnosti koje to zapravo nijesu, na izuzetnost datog trenutka koji će zasigurno pamtiti, jer ne prave se crkve ni od stakla, ni od lima, a još manje hodaju ili lete poput ptica, i to istovremeno. S druge strane, mislila je o moćnoj instituciji koja se zove Crkva, i o državi, tada oličenoj u Vojsci Srbije i Crne Gore, koja ovako specijalne akcije pomaže, finansira i omogućava. Iz ovoga je slijedio već poznati zaključak da je u životu, kao i u književnosti - sve moguće.
Naravno, sad već znate da je riječ o Baru, gradu koji ste do tada znali po luci, po pruzi, po brojnim mogućnostima razvoja, pogotovo prostornim. Bar ste svih narednih godina mogli znati i po kriminalnim klanovima, po ubistvima, po nelegalnoj gradnji, trovanjima pasa, ali i po beskrajno lijepom prostranom šetalištu, širokim sportskim terenima, po suncu koje u njemu stanuje dvije trećine dana u godini.
Međutim, ono po čemu Bar takođe možete prepoznati posljednjih godina, jesu novoizgrađeni vjerski objekti megalomanskih razmjera, pa se tako, sem onom limenom crkvicom na Rumiji, ovaj grad može pohvaliti (da li) i grandioznom džamijom u Starom Baru, i velikom konkatedralom na ulazu iz pravca Ulcinja, i ogromnim pravoslavnim hramom na koji se nailazi iz pravca Budve, i koji na ulazu pozdravlja pridošle, kičasto šljašteći u zlatnoj i metalik vizantijsko plavoj. Nećemo ovdje pričati o neskromnosti, pretjeranoj raskoši, niti o rasipništvu Crkve u siromašna i nesigurna vremena, dakle o onome što je direktno suprotno biti svake religije. O tome možda neki drugi put.
Pričaćemo o najnovijem događanju, obilježavanju hiljadugodišnjice smrti kneza Vladimira, koje se najavljuje već mjesecima, za koje se odavno prikupljaju dobrovoljni prilozi, koje se javnosti predstavlja kao potpuno legitimno i normalno, iako i laici, samo ako žele da se informišu, moraju znati, da nije ni legitimno ni normalno, jer je u pitanju ličnost koja je živjela u vrijeme prije raskola hrišćanstva na Istočnu i Zapadnu crkvu, pa ne može biti riječi o isključivo pravoslavnom svecu. Nosioci ove politike zaista zaslužuju pohvale - rade pametno, vizionarski, na duge staze, i vješto koriste višedecenijsko zaglupljivanje ovog naroda. Manipulisanje neprosvijećenim pukom nešto je na čemu sinhrono rade i država i crkva, i zato nije čudo što jedna drugu pomažu. Tako je knez Vladimir za vjeki vjekov postao samo srpski svetac, a Bar, sudeći po spektakularnosti građevine koja stoji na njegovom ulazu, veliki srpski pravoslavni centar na obali Jadrana! Koordinate su postavljene: vertikalno - preko objekta na vrhu Rumije, i horizontalno - preko hrama na obali mora. Teritorija je obilježena. Kakva luka, brodovi, moreplovci, kakva otvorenost, multietnički, multikonfesionalni sklad, kakvi bakrači!
Ipak, ovaj tekst vjerovatno ne bi ni nastao, jer sve je ovo i poznato i očekivano, i već ispričano, da nije bilo tog čina bogosluženja na Barskom trikonhosu, tačnije na ostacima ranohrišćanske crkve u centru Bara, koji datiraju iz 6. vijeka, iz vremena cara Justinijana. Ovo je zapravo vrhunac beskrupuloznosti organizacije koja tako gramzivo prisvaja opšte kulturno blago ovog grada. Ko je i kako dozvolio ovo? Da li je neko ovdje bio pitan? Zar o ovome nijesu bili obaviješeni lokalni i državni organi? Ko su uopšte nadležni koji su morali odobriti ovako nešto? Doduše, vrlo je moguće da nijesu nikog ni pitali, svakako rade kako im se prohtije, shvataju da ih niko niti smije niti želi osujetiti u bilo čemu, jer, izbori će brzo, kalkuliše vlast, neka ovo nemalo biračko tijelo bude zadovoljno, neka misli da se stvari mijenjaju u njihovu korist, jer upravo među njima treba pridobiti dosta glasača… Stoga - ne talasati. Neka sve teče glatko… Zar je važno što se prepravlja istorija?! Prepravlja se i ova najnovija, pa što ne bi i ona stara, kojoj se u trag svakako ne može ući… Polja manipulacije bar na terenu davne prošlosti zaista su nepregledna.
I kako sad, nakon što je limeni objekat u vidu crkve već odavno sletio na Rumiju, i zauvijek označio kraj zajedničkog hodočašća pripadnika sve tri vjere na Trojičin dan do vrha Rumije, kako govoriti o multietničkom i multikonfesionalnom skladu?
Kako blaženog Vladimira, kojeg i Pop Dukljanin predstavlja kao svetog, smatrati zaštitnikom Bara i svih njegovih građana, kad se na sva zvona objavljuje da je on svojina samo jednog dijela žitelja ovog grada?
I kako na koncu objašnjavati djeci da Trikonhos nije ni katolički ni pravoslavni, već hrišćanski spomenik kulture, i da mi svi, bez obzira koje smo vjere ili nacije, i bez obzira da li smo uopšte vjernici ili nijesmo, baštinimo tu istoriju i kulturu, i ponosimo se njome?
Nedužni grad trpi i ćuti, i postaje ono što smo mi riješili od njega da napravimo - tačka u kojoj se ljudi, da li je moguće, utrkuju čija je vjerska građevina veća, i koja će se vjera, preko svojih visokih kupola, minareta i zvonika, više uspeti ka Bogu! Oh, „čudnih li vremena, čudnih li običaja!“ (Ciceron)
I tako... Umjesto da se okrećemo širokim morskim i ljudskim vidicima, mi se zatvaramo u svoje ograde, u svoje bogomolje, mi se molimo svojim bogovima. A zaboravljamo da je u suštini svake religije upravo ono što gubimo - ljubav, sloga, i zajedništvo, i da je Bog, ukoliko vjerujemo da postoji, samo jedan, ma kako ga mi, unutar svojih staklenih, metalnih ili kamenih zidina, zvali. I sve drugo je laž i obmana. Na kraju sve se svede na ono što lijepo reče poznati roker - “bez duše si niko, bez duše si ništa - kupuješ, prodaješ, oduzimaš i dodaješ“. I ništa više ni manje od toga.
Bonus video:
