- Sve, apsolutno sve što pišete mora biti provjereno kroz Vaše biće, mora biti govor bića a ne jezika: ovaj samo brblja. Biće zna. „Iskrenost“ je probiti se u sebi do tog bića znanja, i otuda donijeti njegovu „istinu“, ma kakva ona bila, ma koliko bila protivna općem mnijenju. Nikad ne dopustiti „jeziku“ da govori umjesto Vas, da Vam šapće svoje stare istine, tako drage svijetu, zato jer su mu poznate. Nepoznato, novo, uznemiruje. Konformist se tome odupire, i u Vama i u svijetu, a jezik uslužno pruža ruku i kaže: prepusti se meni. Taj princip „provjere bića“, mora biti proveden na svim nivoima, dakle, ne samo u detalju nego i na razni priče, na razini svih slojeva teksta - inače opet sve propada, kaže, na početku razgovora za ART Vijesti, Marina Šur Puhlovski, svakako jedna od najzanimljivijih i najapartnijih hrvatskih autorica danas. Iza nje su brojne knjige - romani, zbirke priča i eseja. Izvan uobičajenih književno-čaršijskih igrica, ova spisateljica ispisuje autentičnu i uzbudljivu prozu.
Književni je talenat, dakle, neodvojiv od iskrenosti?
- Književni je talent ono što je oduvijek i bio: sposobnost za iskrenost koja će ga voditi k istini. Jasno, metafizičkoj istini - tko sam, što sam, kuda idem? - a ne moralnoj istini tipa: „Zašto me ostavio muž?“ Talentiran pisac je onaj koji zna da su moralna pitanja samo materijal književnosti, ne i njezin cilj. Svatko može naučiti sastaviti priču ili roman, ali to je obrtnički, a ne književni talent. Književni talent se ne stvara, on se rodi sa sposobnošću da vidi, da postavlja bitna pitanja. On vidi stvari koji drugi ne vide - u tome je talent. I zna reći ono što je vidio i domislio sam - a ne da samo ponavlja nešto što su rekli drugi, da kombinira već domišljeno. Talent svijet uvijek propitkuje iznova - i samo je njegova književnost živa. Međutim, talent je rijetkost, i nezgodan (jer vidi što ne bi trebao) pa su danas proglasili da ni talent ne postoji! Kao ni istina, kao ni iskrenost. Postoji samo mrtvi papir, pergama. Dobar za ono mrtvo u nama.
Smatrate važnom Flaubertovu izjavu: 'Madame Bovary, to sam ja!'? Je li on lik Madame Bovary donio iz ‘istine svoga bića’?
- Flaubertova izjava „Madame Bovary, to sam ja“ za književnost znači vječno podsjećanje na to što ova uopće jest - naime, sam autor. Kažem „vječno podsjećanje“, jer je pred više od pola stoljeća Roland Barthes objavio da je autor mrtav, a ono što je napisao nije njegovo djelo nego je - tekst. Lik i sadržaj svog romana Flaubert je našao u jednoj tadašnjoj aferi, ali je domišljanjem tog lika, njegovim stvaranjem iz svog svijeta, sam postao taj lik, postao je madame Bovary. Time je dohvatio njegovu metafizičku, a ne samo etičku dimenziju, zbog čega je taj roman živ danas kao i u vrijeme kad je napisan. Suvremeni pisac „teksta“, koji ne piše iz sebe, iz svog bića, nego kombinira riječi po obrtničkim pravilima, od slučaja madame Bovary napravio bi samo trač. On ne treba biti iskren, niti tragati za istinom, jer su te kategorije iz književnosti izbačene skupa s autorom, njegov jedini problem je tekući moral, njegova osobnost ne ulazi u knjigu, a pošto u „književnost jednog naroda ulazi samo osobnost pisca“ (kako reče Goethe) znači da će od današnje književnosti našim potomcima ostati samo - rupa. Što je sjajna situacija za stvaranje ljudskih robota, čemu teži današnji svijet. Autor je mrtav, ali, ako je on mrtav i čitatelj je mrtav - robot piše za robota.
Koliko ste dugo pisali Vaš najpoznatiji roman 'Nesanica', koji se čita kao da je napisan u jednoj jedinoj noći?
- Objavljenu verziju „Nesanice“ napisala sam za godinu, godinu i pol, uglavnom brzo. Ali prije toga napisala sam tristotinjak stranica jedne verzije koju sam bacila. Istina je da mi je za „Nesanicu“ - da je uhvatim - trebalo tridesetak godina. „Nesanica“ je izašla iz prve priče koju sam uopće napisala „Kam je nestala tegla od pekmeza?“, pisane tehnikom „toka svijesti“. Bilo je to 1973. Tu sam postavila svijet i temeljne likove. Kasnije sam o tim likovima napisala zasebne priče, da bi se svi opet susreli u „Nesanici“. Kad sam počela pisati konačnu verziju bio je to trenutak snažne inspiracije koja me do kraja nije napuštala. Zato se valjda čini kao da je roman napisan u jednoj noći. Taj sam roman, kao i sve drugo, pisala iz svog svijeta - nisam obrađivala temu. Zato mi je i najnezgodnije kad me netko pita „A koja je tema knjige?“ Odgovaram da je tema život sa svim svojim temama. Pa zar život ima samo jednu temu? Čak i moj roman „Ljubav“ ima mnoštvo tema, premda izgleda kao da je usredotočio na jednu. Samo izmišljene knjige su knjige s temom, to su današnji književni hibridi, sofisticirani šund. Toga je uvijek bilo, ali ne tako masovno. Jer još je Goethe ustvrdio: „Malo je onih koji imaju mašte za istinu realnog“. Treba se zamisliti nad tim riječima ključnim za književnost - sve što je Goethe rekao ključno je, on je znao sve što se uopće može znati. Zato su ga i sakrili u povijesti književnosti - kao nekog tamo dosadnjakovića kojeg je nemoguće čitati. A to uopće nije istina, njegov „Faust“ nije mrtva knjiga prošlosti, nego naša sadašnjost. Meni osobno otvorio je oči za mnoge probleme koje sam slutila - ali tek ih je Goethe doveo do jasnosti.
Zbirku eseja 'Književnost me iznevjerila' otvarate citatom 'Istina nije ugrožena dok se ne pojavi krivotvorina,' Buddha.
- Svojevremeno je Orson Welles u filmu „Istine i laži“ postavio tezu da je savršena slikarska krivotvorina isto što i original. Što je tu pogrešno viđeno? To da i u najsavršenijoj kopiji nema autora: on postoji samo u originalu. U krivotvorini je samo tehnika. Da krivotvoritelj zajedno s krivotvorenjem može upiti duh autora - onda bi i on mogao naslikati svoju genijalnu sliku. Ali on može samo u beskraj ponavljati jedno te isto. Kad se međutim, počne tvrditi da je kopija isto što i original - onda je put duha prema traženju istine zaustavljen, jer je u umjetnost puštena gomila krivotvoritelja koji ništa ne mogu stvoriti, samo recikliraju staro. I u većini su, glasni su, vjeruje im se. Oportunisti su - pa postaju omiljeni. Umjetnika - tragača za istinom - guraju na marginu, zatrpavaju ga. Na svijetu ostaje samo njihov glas - glas laži. Istina nestaje. Jer krivotvorenjem se, ponavljam, ne može doći do istine - već stoga jer se ova tamo ni ne traži. Zato je Budhha rekao da „Istina nije ugrožena dok se ne pojavi krivotvorina“. Danas živimo u vrijeme krivotvorina, kakva je „hibridna proza“, kako sam je nazvala u svojim esejima, gdje se tobože umjetničko spaja s trivijalnim - primjerice, u „ozbiljan“ roman uvodi se kriminalistička radnja - pri čemu ono „umjetničko“ nije sposobnost za uvid, sposobnost za istinu, nego obrazovanost, načitanost, pismenost, pamet, sve poduprto gomilom knjiga koje tvrde da je to dovoljno. A nije. Ništa ne može nadoknaditi nedostatak talenta. Ali tim putem, nevrijedno, niže, istisnulo je vrijedno, više, i sad se nad njim postavlja kao kanon. Više nitko ne zna što je uopće književnost pa se književnim krivotvoriteljima dodjeljuje čak i Nobelova nagrada. Dotle je došlo.’
Prvu priču objavili ste 1976, a prvu knjigu, roman „Trojanska kobila“, tek 1991., dakle, nakon petnaest godina. Kako to?
- Stavove o tome što književnost jest, a što nije, formirala sam još kao vrlo mlada, za studija komparativne književnosti i filozofije. To je bilo vrijeme kad je kod nas počeo prodirati postmodernistički „hibrid“, u vidu „borhesovaca“, pisaca „proze u trapericama“ i sl. Odmah sam se odvojila od svoje generacije. Tražila sam svoj „jezik“, a kad sam ga konačno našla - bilo je to toliko drugačije od tekuće proze mladih, da je izazvalo otpor. Nad mojim rukopisima trebalo se zamisliti, to nisu bili tekstovi - „lako ćemo, malo seksa i malo politike, i gotovi smo“. Petnaest godina mi ništa nisu htjeli objaviti. U tih petnaest godina „u ladici“ sam naslagala devet knjiga - romane, priče, zapise… Ali nisam se dala smesti. Nisam pomislila: „Mora da ja ne valjam“, ne. Spas od neprihvaćanja pronašla sam u promišljanju književnosti, tako da dio moje literature čine ta promišljanja, utvrđivanje vrijednosti, odvajanje žita od kukolja. Glavne teze sabrala sam u esejima „Književnost me iznevjerila“. Prvi roman objavila sam uoči izbijanja rata. Za rata niti sam što pisala, a kamoli objavljivala. Poslije rata, zahvaljujući pojavi malog izdavaštva i pojeftinjenu proizvodnje knjige, iz godine u godinu konačno sam objavila svih devet knjiga iz „ladice“, a napisala sam i nove - tako da sam do danas objavila ukupno 16 knjiga. Dvije su još neobjavljene, biti će uskoro. Kad sam prije više od četrdeset godina krenula tim putem bila sam sasvim usamljena, ‘Pale sam na svijetu’, danas, međutim, sve se više glasova diže protiv te književne laži koja nas je zatrpala, protiv zatiranja svih vrijednosti, njemački filozof Sloterdijk čak govori o „kraju povijesti“ - jer se kultura više nema na čemu graditi. Sretna sam da sam dobra zdravlja (da kucnem u drvo), pa sam i to dočekala. Moglo je i ne biti.
Nisam stvorena da radim
‘...Ljepilo na potplate mažu samo žene, ne i muškarci, gomila žena koje neprekidno govore, sve u isti glas, njihove menstruacije, binde, rupe na njihovim čarapama, njihovi muževi, ljubavnici, dječurlija, susjedi, dobra škola, napuštam je, odlučna da nikada neću raditi, ‘ni za što na svijetu’, ne samo u tvornici, ‘nigdje,’ zaklinjem se, ‘nikad nigdje’, nisam stvorena da radim, netko me prevario, da zvanje, ali potom stop, da pisanje, ali drugo ne, ne znam kako, ali stop, ne znam čime, ali stop, nikada plaća, ni penzija, ideali moje majke, sindikalni krumpir, zelje i svinjske polovice, izdaja koju će mi zamjerati do smrti, tko se brine za bilje pobrinut će se i za mene, tko se brine za ptice pobrinut će se i za mene, bajam kao Isus, iako drugačijim riječima, no važan je smisao, ne riječi, pa ću i progurati bez rada, barem onog zavedenog, bez radne knjižice, staža i svinjskih polovica do ovih pedeset sedam godina i do nigdje do kojeg bih stigla i da sam zaradila penziju, samo što si to onda ne bih željela priznati, nismo radili za nigdje nego za penziju, tvrdi roblje koje se naziva radništvom, jer to bolje zvuči...’
(Odlomak iz romana ‘Nesanica’ Marine Šur Puhlovski)
Bonus video:
