"Nojeva barka", autora dr Branislava Radulovića, je knjiga koja daje putokaze za izgradnju drugačije, bolje Crne Gore i pravednije društvene zajednice. Ona svjedoči o tome da se Crna Gora nikada ne predaje, da je dovoljno žilava i kuražna, da prkosi čak i kada se čini da je na koljenima, da ne skreće pogled pred moćnicima. To je pogled pobjednika uvjerenog do srži u superiornost svoje ideje.
Crna Gora je u najtežim vremenima, u naizgled bezizlaznim situacijama, vaskrsavala i podizala se iz pepela zahvaljujući svojim sinovima koji nijesu bili samo vitezovi. Oni su vidjeli dalje i bili su neumorni u borbi za Crnu Goru, jer su osjećali dužnost da uzvrate zemlji kojoj pripadaju.
Zamislimo što bi bilo sa Crnom Gorom da nije bilo Petra I. Onom Crnom Gorom koja se davila u rijekama krvne osvete? Rijetki su oni koji bi u takvim zlim vremenima ostali toliko uporni da spašavaju Crnu Goru i mire manite glave, da tako strpljivo, marljivo i odlučno probijaju put spasa.
Daleko od toga da su današnja vremena i blizu onim iz epohe Petra I, ali neosporno je da naša zajednica posrće i da se njen građanski supstrat grčevito bori za vazduh. Da ne padne u duboku komu, Crnoj Gori pomažu ovovremeni njeni sinovi (i kćeri), koji joj svojom upornošću, marljivošću i mudrošću vraćaju svoj dug. Oni se bez uzmicanja bore za humano društvo socijalne pravde u kojem vlast nije gospodar građanima, nego njihov sluga i tako, emancipatorskom misijom, ugrađuju svoj kamen u temelje vječne Crne Gore.
Opsesija moći
Jedan od najistaknutijih i najmarljivijih je dr Branislav Radulović, zbog čije “Nojeve barke” ćemo svi duboko da se zamislimo.
Knjiga obiluje upečatljivim, slikovitim i argumentovanim porukama, poput sljedeće: "Čitav ljudski rod obilježila je borba za moć. Moć nad drugim ljudima, narodima, državama, novcem... Pohlepa pojedinca ili kolektiva donosila je ratove, krv i stradanja, ali nikada nije pobijedila. Trajala je obično koliko i tiranin. Ljudski rod se vraćao sebi i ponovo iznova obnavljao svoje osnovno svojstvo - humanost.
Tako su se Rimljani poklonili hrišćanima, čovječanstvo Đordanu Brunu, Vili Brant pobijenim Jevrejima, Crnogorci dobili još jednu ikonu u osmijehu prkosnog Ljuba Ćupića, a oni što su huškali radnike “Željezare” da vilama jurišaju na prve mitinge za suverenu Crnu Goru pokloniše se njenoj slobodi. Zato je opsesija moći vrlo opasna.
Tada se gubi kontrola i ne znaju granice. Kada se prelaze granice ruše se međe tuđih prava i počinje nasilje. A stati nasilju (tirjanstvu) "nogom za vrat" u amanet Crnogorcima ostavio je Njegoš kao "dužnost najsvetiju".
Građanska emancipacija
Kada je u julu 2011. godine objavljeno prvo izdanje "Nojeve barke" bilo mi je zadovoljstvo da napišem predgovor za ovu knjigu. Danas, nakon pet godina, stojim iza svake napisane riječi, a za ovu priliku ću izdvojiti samo dvije rečenice: "Nakon svakog razgovora sa Branislavom Radulovićem uvjek izrazito detaljnog i intrigantnog suočim se sa istim pitanjem - da li i oni kojima je to osnovni posao sa sličnim žarom, dobronamjerno, promišljaju budućnost ove države.
Da znam da je tako spokojstvo bi nadjačalo nemir i sumnju da nam država, na čiju se obnovu čekalo 88 godina, počiva na staklenim nogama, a društvena zajednica, koja tek reba da se gradi, rastače zbog pohlepe, lakomislenosti i osionosti".
“U društvu ne smiju da vladaju zakoni zvjerinjaka u kojem predator nosi sve. Država se ne smije graditi na podanicima…“, tako misli autor ove knjige i naravno, otvara novi prostor za razmišljanje. Podanici koji su nagrađeni za poslušnost privilegijama, koje realno ne zaslužuju, gledaće na sve načine da ih zadrže i bez dileme će, da neko ponudi više, promijeniti gospodara. Nažalost, kada smo na taj način “mijenjali gospodara” 1918. i 1989. godine ostajali smo bez države.
Crnoj Gori, zato treba politička emancipacija pojedinca, a to znači stvaranje slobodnog građanina kojem država služi i koji se osjeća kao uvaženi član društvene zajednice i tada će on tu zajednicu da brani.
Da bi pojedinac bio slobodan on mora imati izvjesnost sigurnosti i osjećaj da živi u pravednom društvu jednakih šansi u kojem se vrednuje znanje i trud, a ne poslušnost.
U suprotnom, ako građanin živi u stalnom strahu za egzistenciju, ako je proganjan zato što nije poslušan, on će rado učestvovati u razaranju sistema koji ga je ponižavao, a vrlo vjerovatno i "ideologije" na kojoj je takav sistem počivao. Ovdje dolazimo do ključnog odgovora na pitanje što treba učiniti da bi Crna Gora zaista bila vječna.
Bonus video:
