Aktivistički odnos prema svijetu i životu jedna je od najbitnijih odlika crnogorske poezije. Nesumnjivo da je na to uticala sudbina Crne Gore, zemlje uvijek na putu zavojevačima, a vječito nepokorne i u borbi za odbranu slobode. Crnogorska poezija je time, prirodno, trpjela, asimilirala i odražavala uticaj te posebne socijalno-istorijske etičke situacije i tradicije. To je za dugo omeđilo i stijesnilo njenu tematiku ali i suštinski odredilo njenu angažovanost. Uvijek nepomirljivo suočen sa stvarnošću, crnogorski narod je i kroz svoju poeziju progovorio otporom, zalažući se za život i borbu “kojoj kraja biti neće”, odlučan da se mora izdržati makar se sizifovski penjalo, makar i sa tajnom “što je čovjek” - ali sa isključivim zahtjevom, - “da se mora biti čovjek”! U tom smislu, ljudski snažno i duboko sublimirajući, a poetski visoko izražavajući duhovne vrijednosti crnogorskog narodnog bića - Petar II Petrović Njegoš je i budućim pjesničkim generacijama u Crnoj Gori ostavio bogato nasljeđe.
Velikog djela nema bez velikih žrtava. Pojavu genijalnog Njegoša, crnogorska poezija je morala da plati. Isuviše blizu njegove luče i vatre, pjesnici druge polovine XIX vijeka kao da su u njoj i izgorjeli. Paradoksalno ali istinito: Njegoševo djelo, sposobno da nadahne druge, ispilo je poetske izvore sebi najbližih - crnogorskih pjesnika. Tek će pjesnici koji su u crnogorsku poeziju zakoračili poslije Prvog svjetskog rata, naći snage da raskinu sa guslarsko-desetarčkim opjevavanjem konkretnih događaja i udare temelje modernoj crnogorskoj poeziji. Risto Ratković, Mirko Banjević, Radovan Zogović, Stefan Mitrović, Janko Đonović i drugi - zbog svog političkog angažovanja za socijalno i nacionalno oslobođenje, za čovjeka i njegovo pravo - uslovno prozvani socijalni- snažno su poetski i sadržajno obogatili crnogorsku književnost. Želeći da mijenjaju društvo, mijenjali su i poeziju. Uspostavljajući vezu sa zdravom tradicijom (onom u eliotovskom smislu), sa izvornom narodnom leksikom i metaforikom, sa svojim vremenom, stvarali su djela specifične jezičko-slojevite strukture i trajne vrijednosti.
Posiljeratno vrijeme obnove obavezivalo je na nastavljanje ratne tematike i literature. Pa ipak, to je i vrijeme obnove u crnogorskoj poeziji, istinskog zrijevanja već pominjanih pjesnika, ali i poetske potvrde novih: Dušana Kostića, Radonje Vešovića, Aleksandra Ivanovića i drugih…
Pjesnici u Crnoj Gori su od davnina imali i neprestano učvršćivali istaknuto mjesto u društvu. Narod ih je uvijek i s razlogom cijenio, vjerovao im, pamtio njihove poruke, prihvatao ih. Jer pjesnici su u Crnoj Gori uvijek bili s narodom ili pred njim, pjevali, živjeli i borili se duboko svjesni svoje uloge i dužnosti. Ljudskim, progresivnim i slobodarskim angažmanom, a prije svega pjesničkim djelom, činili su čast i narodu i poeziji. Zato, biti pjesnik u Crnoj Gori uvijek je značilo i obavezu da se ljudski uspravno, hrabro i dostojanstveno živi, zbori i govori, kako to (o)poručuje i Jevrem Brković:
“Biti suncu pred očima, kad sve pišti, čak i drača, kad je sudnja ura svima, uspravi se i koračaj”.
Jevrem Brković je najznačajniji i najplodniji savremeni crnogorski književnik. Napisao je preko devedeset knjiga poezije, romana, drama, polemika, pripovijetki, eseja. Oko sebe i svog djela neprestano je pobuđivao i uvećavao interesovanje čitalaca i kritičara. Pogotovu mu je to uspijevalo u Crnoj Gori, u kojoj je izrastao u pravu instituciju. Zbog etičko-ideološkog angažmana i uticaja, Brković je na sebe navlačio kontroverzne ocjene i sudove, ali nikada i nikome ni od njegovih najžešćih oponenata nije palo na um da mu na bilo koji način ospore književno djelo što je i najbolja potvrda njegovog značaja i vrijednosti. Bilo da je u pitanju gusta, metaforikom nabijena proza Monigrena, krležijanski britke poruke Glosarija, njegoševska upitanost nad sudbinom čovjeka i naroda Brđanske zemlje i Duklje, pamfleti ili eseji, Brkovićevo djelo, a pogotovu poezija, izazivali su najveću pažnju i radoznalost.
Ipak, iako se rijetko o kome kao o njemu pisalo, ispisale stotine stranica (o čemu svjedoče i dva zbornika kritika „Otkrivanje crnogorske Atlantide“ i „Drama dukljanskog prostora“), izuzimajući dvije studije - Ivana Salečića i Duška Arežine - riječ je o kritičkim prikazima, impresijama, tekstovima ili bilješkama, novinskim člancima, ogledima u časopisima i književnim publikacijama - bez, kako to ističe priređivač Drame dukljanskog prostora Blagota Drašković ulaženja „u suštinu književnog djela, u njegovu motivsku i estetsku struktralnost, u piščev postupak i suštinsku psihoanalitičku literarnu polivalentnost“. Što su Brkovićev opus i pojedinačna djela „izbjegla“ adekvatne i studiozne analize, vrednovanja, tretman, okrugle stolove i simpozijume - njihova je i „krivica i zasluga“. Jer, treba imati znanja, snage, obrazovanja i smjelosti da bi se ušlo u Brkovićev alhemijski lavirint i poetsku laboratoriju i izaći iz njih. Na to će njegovo djelo (izgleda) još morati da čeka. Do tada, kao i prije i poslije, Brković će ostati najčitaniji crnogorski pjesnik. Ono je, kao i njegova Duklja kojoj su „Pod zemljom trgovi i bazilike/Nad zemljom samo ime, slava i prokletstvo“. Mnogo je arheoloških slojeva, agora koje valja otkriti, hramova, tajni, palimpsesta, zapisa i tragova u kamenu, u memoriji, i mitovima.
„Meni je riječ sve i sve mi je u riječi“
Iako je svakom knjigom proširivao tematske krugove svoje poezije i donosio nešto novo, Brković je neprestano potvrđivao da je pjesnik Brđanske zemlje, Crne Gore, odnosno Duklje. Gotovo svaka njegova knjiga je poema Crnoj Gori, poetska metafora Brda i Brđanske zemlje, stvarne i moguće, mitske i istorijske, vječite, prepoznatljive u svijesti i mašti, u prostoru i vremenu.
"Iz kamenite sam zemlje mitske..." - kaže Brković.
U toj mitskoj, koliko i realnoj Brđanskoj zemlji, Brkovićevi Kamenštaci žive u skladu sa naucima iz Domaćeg vaspitanja. Okrenuti prošlosti, oni i u smrt odlaze "s budućnošću ispod glave". Oni i žive tako da bi i poslije smrti "imali svoju goru i brdo", "brda koja svijetle" i koja i svojom toponimikom prerastaju u simbole, u trajne biljege neprekinutosti života. Svojom tajanstvenom melodikom vječito ostaju u sluhu, doživljavaju se čulima i nose zagonetni dah legendi i pradavnih vjerovanja. U Brđanskoj zemlji "mrtvi će se jedino naživjeti", kaže pjesnik, otkrivajući tim jednostavnim stihom svu dramatiku, sudbinu i urote, zla vremena, nesreće, pogibije, diobe i stradanja Crne Gore.
U njoj su samo mrtvi bez rana, samo su oni spokojni, nadmoćni i sigurni, oslobođeni svega što nas čini malima i slabima... Obogaćeni vjekovnim iskustvom i životima prethodnika - oni su jedino vječni. Ovakvi i slični stihovi i pjesme, često protkani suptilnom ironijom, demantuju naš prvi (i pogrešni) utisak da je pjesnikov odnos prema Brđanskoj zemlji, Crnoj Gori, Duklji, prožet idealizmom i romantizmom. Njegova okrenutost prošlosti uslovljena je životom Kamenštaka, ona mu je neophodna da upoređujući sadašnjost s njom, izrazi svoj pjesnički bunt protiv sve veće otuđenosti današnjeg čovjeka, njegovog moralnog pada, sebičnosti, uskosti, kukavičluka. Obraćajući joj se kao Velikom Primjeru života, pjesnik je istovremeno i razara. Zapravo - budućnost je ta kojoj se jedino kao njegoševskom rešetu koje će pročistiti sve račune i svesti na prave mjere - pjesnik obraća! A prošlost, svekolika istorija Brda, Crne Gore i Duklje je tu da mu posvjedoči - da su do budućnosti stigle samo one vrijednosti koje su to zaslužile, koje su u sebi imale snage da izdrže sve izazove vremena i nevremena, kao i one ličnosti koje, svjesne:
"Da nemaju na zemlji ništa svoje / do grob taj i šaku kostiju u njemu" - čine sve da budu Primjer. Primjer ili kako se postaje Primjer, može da posluži i Brkovićeva pjesma "Srećne rane", pogodna i za ukazivanje na njegov "pjesnički postupak". Izatkana na bogatom fonu tužbalice, ova pjesma neočekivanim obrtom postaje nadahnuta apoteoza života u Crnoj Gori.
Pjesnik, narod i pjesma su se poistovjetili. Snažnim, bogatim i jezgrovitim jezikom, duboko ukorijenjenim u tkivo, u žile i biće naroda, iz jeke i leksike tužbalice i vjekova - pjesnik izvlači poruke nade, otpora i vjere, pokazujući magične, ekspresione i emocionalne mogućnosti jezika kao i neuništivosti naroda.
„U svom poetskom traganju, Jevrem Brković je spoznao jednu od rijetkih privilegija pjesnika - da oni sami stvaraju svoje prethodnike...“ zapisao je Pavle Goranović.
Poput bezimenog, epskog, svevremenog narodnog rapsoda, i Brković sve zna i vidi, razumije, u dosluhu je sa zemljom i vodom, ticama i zmijama, mrtvima i živima. Crna Gora i njeni ljudi osnovni su motiv ove poezije.
"Ne kuni u đecu i Crnu Goru, Njoj i slamka jedna može da prelije, Tu se smrt uvukla i svaku su zoru, Ispunile kletve, jauci, davije...
Iz nje život skube samo inat goli, Voljeti se ne da, satire ko kuga, Od nje se razboliš, ne priznaje boli, Smrt je u toj zemlji jedina zasluga..."
U Brđanskoj zemlji, u Crnoj Gori, sve dobija značaj metafore. I sama Brda i Kule postaju svjetleći simboli kroz vrijeme. Sa njih se vidi daleko - u prošlost i budućnost. Zahvaljujući pjesnikovoj imaginaciji i nadahnuću kojim sve čega se dotakne pretače u pjesmu, i zavičajno Đurđevo brdo iz nadmoćno ulazi u poeziju i život:
"Svakog dana izlazili smo na brdo da vidimo što čine naši po svijetu..."
Zavičaj obavezuje da se uspravno i ponosno živi i opstaje na svakom mjestu i u svakoj prilici. U svijetu - pogotovo! U zavičaju je uvijek više imena nego brda. Ako se hoće svoje ime brdu, gori, lazu ili vodi - mora se zaslužiti! I zavičaju se mora vraćati, često, a jednom, na kraju i - zauvijek. Vraćanje zavičaju jeste vraćanje sebi, nepomućenim izvorima, dukljanskim predanjima, tvrdim i bijelim Kulama, kamenim i stamenim, ali i zidanim kostima predaka i potomaka, uvijek otvorenim za prijatelja, gosta i nevoljnika, punim đece, života i smrti, pod čijim šljemenom se rađa i mre ali se nikad ne samuje. Zavičaj se mora čuvati i braniti i riječima, jer:
“Ako ti ne kažeš ostaće nekazano, Te riječi boje zrelog voća i neba, U poeziji nikada više neće biti. Vidiš li, Stasavaju opasni pjesnici bez zavičaja.“
Iako izuzetno plodan stvaralac, Brković bira teme o kojima pjeva; svakoj pjesmi se daje kao da mu je oporuka, kao da poslije nje više neće pisati. Zato mnoge njegove pjesme, iako predstavljaju kariku poeme o Crnoj Gori i Duklji, i izdvojene zrače izuzetnošću umjetničkog ostvarenja. Vjera u moć poezije, svojstvena crnogorskim pjesnicima, najizrazitija je kod Jevrema Brkovića. On će to i pokazati i pjesmom „Dubrovniče oprosti“ i drugim pjesmama nastalim kao pobuna i otpor ubilačko - pljačkaškim pohodima na Konavle, na prvi put u njenoj istoriji uvlačenje Crne Gore u sramni i sramotni rat - zbog čega su ga „bradati rušitelji i palikuće“ osudili na smrt a što su aminovali njihovi predvodnici. Izbjegao je zamku (kasnije i atentat), ilegalno prešao albansku granicu i sljedeći sedam godina proveo u izgnanstvu.
I mada je doživio da u ”šezdesetoj prognan pjesnik bude / Što još može samo ovdje na Balkanu”; da nasilno i bezdušno bude odvojen od svojih i svoga, od doma i domaje, Brković nije zaboravio ko je i odakle je.
“Ono što traje uvijek je ono što se obnavlja”- Gaston Bašlar.
“Brković je - konstatuje Arežina - “prvi crnogorski pjesnik koji se odvažio ući u prapočetke svoga nacionalnoga bića, u dukljanske korijene, u dukljanstvo kao istinsku crnogorsku utemeljenost. On je Duklju, dukljanstvo - povijest i fikciju o povijesti - učinio velikom temom crnogorske književnosti. Njega su Duklja i dukljanstvo, mrtvi i zaboravljeni gradovi Prapratna i Lontodokla, velike ličnosti dukljanske povijesti: Arhont Petar, Sveti Vladimir Dukljanski i njegova Kosara, knez Vojislav, kraljevi Mihailo i Bodin, kraljica Jakvinta i njena sudbina, dukljansko pomorje, uzmorje i primorje, neprekidni ratovi i kobni rođački sukobi, Zla raška struja, Dobre Nade Muževi, Lelestva i dukljanski Svetopis u Lovćenu skriven, pojedinačne i kolektivne sudbine Dukljana - toliko zgrabili i opčinili, ušli u njegov krvotok i od njega učinili prvog dukljanskog pisca u crnogorskoj književnosti, zapravo velikog Zatočenika Duklje i dukljanstva.”
“Sve što sam imao da kažem Kazao sam Sad mogu mirno Niz polje pelinovo u magli”.
Povratkom u Crnu Goru, najprije dočekan kako i dolikuje velikanu, pjesničkom bardu, Brković je najsigurnije utočište naći u svojoj poeziji jer “Crnogorci vole samo prognane i mrtve pjesnike”. Rezultira će to novim knjigama. Nažalost, među njima i pjesmama posvećenim njegovoj stopanici, Kaći, iznenadno i prerano preminuloj supruzi. Ako u tome ima utjehe, onda je ona u činjenici da je ciklusom “Cio sam u tvojoj smrti”, Brković ispisao svoje najlirskije, najintimnije i najbolje pjesme.
„Ti, u nekom metafizičkom magnovenju Znaš đe odlaziš, Ali ja, draga moja, Ne znam đe se sa tvoga groba vraćam!“ „Što ću sa ovoliko tišine u sebi i oko sebe, Sa ovoliko samštine?“
Obraćajući joj se, pokušavajući da stiša emocije i ne prizna njenu otsutnost - on s njom uspostavlja gotovo religijski odnos, ispovijedajući joj se - vraća je u život i pjesmu. . . . Otvorena pred čovjekom i vremenom, pred suštinskim pitanjima ljudske egzistencije, iskrena, duboko doživljena i proživljena, Brkovićeva poezija lako nalazi čitaoce i poklonike, ali i pobuđuje mnoga pitanja na koja odgovore tražimo u sebi.
I kad je buntovan i prkosan, i kad je sjetan i nostalgičan, uznemiren ili uvrijeđen, i kad pati i kad pamti, on je svoj, autentičan, snovidac i čitač tmine, svjedok i tumač dukljanske drame koju evo živi(m), i kad je uvjeren u svoju apostolsku, kulturološku i društvenu ulogu - i još više - samouvjeren u nadmoć, premoć i svemoć svog umjetničkog djela, on je Crnogorac, zaljubljenik i zatočenik Brđanske zemlje, zahvaljujući kojoj je i pjesnik, njen, monigrenski, najcrnogorskiji.
"Ovo je zemlja gdje mrtvi najduže žive”
Brda - to su pjesnikov i naš "prvi svemir", zavičaj sa svojim ljudskim i etičkim principima, zahtjevima i vrijednostima utemeljenim na vjekovnoj borbi crnogorskog naroda za odbranu slobode i slobodnog čovjeka. Brda i Brđanska zemlja imaju svoje mjere i visine koje se nikad ne smiju iznevjeriti - ako se hoće u život i pjesmu, u pamćenje, u smrt, ako se hoće, a mora se - biti čovjek!
"Ovo je zemlja gdje mrtvi najduže žive" - kaže pjesnik, svjestan da se to mora zaslužiti uspravnim životom, hrabrim suočavanjem sa svim iskušenjima koje nam život nameće. To je prvi nauk iz Domaćeg vaspitanja u Brđanskoj zemlji. Gradeći svoj stav i pogled na svijet na Primjerima Brda i Brđanske zemlje, Brković i svoju poetiku formira u duhu crnogorske tradicije.
Narativna faktura stiha, njegova starinska melodija i ritam, izvjesna patetičnost svojstvena čovjeku Brda koju je i pjesnik ponio u genima - slivaju se u modernu metaforiku koja iznenađuje bogatstvom i slojevitošću asocijacija. Istorija je tu kao poetska reminscencija, dok su pjesme namjerno naglašene epskom intonacijom i porukom - da i time ukazu na dugovječnost, na sveprisutnost u vremenu i svijesti, u narodu.
Vjerovanje u moć i ulogu pjesme
Generacija pjesnika koji se javljaju poslije pedesetih godina načinila je krupan zaokret ka suptilnijim, sadržajno-bogatijim, misaonijim i modernijim poetskim strujanjima. U tom periodu vidan je uticaj moderne poezije drugih evropskih naroda što pomaže da se uspostavi drukčiji odnos sa tradicionalnom poetikom. Među pjesnicima ove generacije (Sreten Perović, Blažo Šćepanović, Žarko Đurović, Milo Kralj, Vojislav Vulanović, Branko Banjević) posebno mjesto pripada Jevremu Brkoviću, stvaraocu čije djelo sublimira i odražava bitne odlike crnogorske poezije, “poetske elemente” koji je, pored sličnosti sa poezijom drugih jugoslovenskih naroda, čine specifičnom, autentičnom i samosvojnom.
Pored aktivizma i angažovanosti, tu je i korjenita, organska vezanost za riječ, za najodgovorniji odnos prema njoj, prema onome što se želi iskazati. Riječ je ovdje estetska ali i etička kategorija – konstatuje Milorad Stojović. To jedinstvo estetike i etike rodilo je i izvjesnu “muškost” crnogorske poezije. Ono što su mnogi zapazili i istakli kao posebnost crnogorske poezije, svakako je – jezik, bogata leksika, jezgrovit i svjež izraz a posebno – duboko vjerovanje u moć i ulogu pjesme. To nije slučajno.
Bonus video:
