Pariz i Prag su mi dali najljepši poklon za moje rođendane od dvadeset treće do dvadeset osme godine: da krupna događanja posmatram iz ugla malog čovjeka. Možda nikad nisi bliži pravoj snazi, barem u stvaralaštvu, nego kad si mali i slab.
U Pragu se razgorio disidentski pokret, protest protiv represije da su država i režim jedini izvor prava čovjeka. Disidenti mijenjaju svijet oko sebe putem pozorišta i filma. Istorija se valja po pivnicama i privatnim stanovima kao stara koka, možeš je zahvatiti rukom ovako, gledaj sad, kao vedro vode iz korita.
U Parizu se ionako uvijek dešava nešto uzbudljivo, te sam tu, za ljetnjih ferija, zarađujući za život i studije, posmatrao kraj epohe tragičnog evropskog dvojstva iz ugla momka zainteresovanog za živu istoriju kao za sendvič ili toplu cipelu. Za džepnu istoriju ideja koju možeš kupiti u duvandžinici za pedeset kruna ili deset franaka.
To su, znate, ti paradoksi života.
U Pragu je tada bilo aktivno oko pedeset repertoarskih pozorišta, a kad se tome dodaju alternativne scene, podrumi, garaže, skroviti kućni teatri, svake večeri je dizano i spuštano na scenama u gradu oko sto zavjesa.
Cenzura pustoši savremeno stvaralaštvo ali klasika ostaje u sedlu: dešava se da iste večeri igra po pet komada Sofokla, Shakespearea ili Čehova. Indeks polaznika DAMU omogućava mi da jedno veče besplatno obiđem tri pozorišta sa istim naslovom na repertoaru. Jeo sam najjednostavniju od svih umjetnosti, umjetnost krvi, sadržanu u tome da živ čovjek nešto priča živom čovjeku.
Cenzura
Evald Schorm, filmski režiser svjetskog glasa, kom je u doba cenzure bilo dopušteno da režira samo jednočinke u alernativnim pozorištima, vukao je poslednje godine života. Napustiti predstavu nakon svega petnaestak minuta bilo je ravno skandalu, ali on nas je tome naučio - vidio si kako se svjetlo probija kroz vrata za evakuaciju, a taj koji napušta parter mogao je biti samo on!
“Mi malo jedemo, mlada gospodo, ali dobro varimo!”
Miloš Forman živi u SAD i otuda stiže samo jedan film, Amadeus, sniman u Pragu, u pozorištu rodonačelnika modernog češkog teatra Josefa Kajetána Tyla (tu je Mozart imao premijeru opere Don Giovanni 1796. g.). Njegov drug Otomar Krejča raducka u inostranstvu s pola snage. Josef Škvorecký objavljuje češke i poljske disidente u Kanadi.
Pavel Kohout, Milan Kundera, Ludvík Vaculík i tzv. “spoljni disidenti” igrani su u Italiji, Austriji, Njemačkoj skupa sa komadima tzv. “unutrašnjih disidenata” poput Václava Havela. Istorijski dokument ljudskih prava, Charta 77, g. 1986. ima 1.200 potpisnika (polovina pisci!) i svi su u dubokoj ilegali. Slast prituljene književne slave možeš okusiti u pivnici, na ulici, u andergraundu, u potkrovlju sa djevojkom koja skriva zabranjenu knjigu pod pupkom…
Vlade Zapadne Njemačke, pogotovo one u kojima sjedi vicekancelar Hans Dietrich Genscher, arhitekta njemačke spoljne politike od osamdesetih do ujedinjenja (neki kažu i grobar ex-Jugoslavije), inače nekoć bavarski ministar kulture (iskovao je zvijezdu mladog Reinera Fassbindera!) pomažu češki dissent. Predsjednik Mitterand i kancelari Willy Brandt i Helmut Köhl svjesni su šta bi to značilo pustiti da trune u zidu gospođe Evrope cigla zvana gospodin Prag.
Bohumil Hrabal eskivira hapšenje legendarnom izjavom:
“Ja nisam disident ni spoljni ni unutrašnji, ja sam disident ljudske beskonačnosti i vječnosti!”
Gospodin Havel je, nakon povratka iz zatvora, položio cvijeće na mjestu gdje se student Jan Palach protestno spalio protiv sovjetske okupacije. Obišli smo to mjesto da udahmeno miris cvijeća kojeg tamo više nije bilo.
Dramatičar je momentalno uhapšen, a danas centralni trg ispred Karlovog univerziteta, s katedrom filozofije koja nikad nije prekinula rad od svog osnivanja (1348. g.) nosi Palachovo ime.
To su, znate, ti paradoksi života.
Miroslav Macháček, kao i naš učitelj Schorm, životari svoj tihi kraj. Komadi su mu nekoć imali po dvjesta repriza a sada su na indeksu. Moji profesori Jan Císarž i Jaroslav Vostrý, žive legende češke kulture, pognuli su glavu i stvaraju učenike.
Otac čeških disidenata Jan Patočka, učenik Husserla i Heideggera, deceniju nakon smrti nigdje nije javno a svugdje ga ima tajno. Njemački i engleski izdavači objavljuju mu poslednji rad zloslutnog naslova Postevropsko doba. U suterenu pozorišta Rubin na desnoj obali Vltave pada nam pod ruku austrijsko izdanje njegovih Katzerische Essays (slavni zbornik Jeretički eseji).
Život teče dalje.
Hljeb crni i bijeli
U junu sam poranio u Francusku s namjerom da se vratim u septembru. No, pošto se život iz teškog pasiva u aktiv ne usklađuje lako sa realnošću, stvari su uzele drugi tok.
U Parizu, koji ljeti pocrni kao ciganska čapra, jer ga Parižani napuste a stranci nakrcaju, čim bih stigao metnuo bih na koljena živi dokaz prokletog evropskog dvojstva. Volim crni češki hljeb i uvijek kad odem iz Praga, tolike godine, dan-danas, uzmem dvije-tri kriške za sendvič (kao da mi škura kora produži vezu s porodicom!) i pojedem ih sjutradan gdje god bio.
Tako bih prvog dana na Jelisejskim poljima pojeo crni češki hljeb, a tek narednog zagrizao bijeli francuski baget.
Mog prvog poslodavca u ulici Saint-Denis, plećonju Pierricka, zatekao sam uveče okruženog svojim najamnicima i gajbama piva u susjednoj ulici Reini.
“Živ si”, uzviknuo je, “mislio sam da komunisti strijeljaju parazite!”
“Tražim posao, Pierre…”
“Idi u Francusku Akademiju na obali Sene, tamo ionako ne rade ništa do sviraju kurcu!”
Pierrick je bio južnjak, Akvitanac, prostodušni nacionalista okružen nadničarima. On je dopuštao da je Pariz glavni grad svijeta, ali ne i Francuske (La France profonde, iskonska Francuska koja je izbjegla dominantne ideologije i parisku hegemoniju).
“Neće me primiti, Pierre.”
On je izvadio novčanicu od sto franaka s koje mi se nasmješio Eugène Delacroix.
“Ujutro se javi njemu”, pokazao je brkajliju na gajbi, “radićemo potkrovlje u ulici Lombard.”
Koridor golišavih djevojaka Saint-Denis - ima raja na zemlji!
Njoj je dovoljan sekund da diskretnim obnaženjem prepona svoje tijelo učini skupljim, a tebi se ta vještina čini originalna kao da je nikad nisi vidio. Takav je zakon strasti. Strast uvijek ide korak ispred tebe.
Profurao sam s rancem kroz oganj ploti kuda me je prije dvije godine vodio Genadij Arkadijevič, ispičutura i knez, laka mu zemlja, dajući prednost literaturi nad bordelima:
“Poslednji ruski klasik Ivan Bunjin skapao je ovdje, sinko…”
Mrzjelo me je da siđem pod most na Seni i zamakao sam u ulicu Lombard, rašio vreću za spavanje u jednom portunu, turio knjigu za pod glavu, legao i zagrizao krišku škurog češkog hljeba pod blijedim noćnim nebom Pariza.
Bonus video:
