Romanom “Republika Ćopić” Vuleta Žurića, slavni pisac Branko Ćopić nekako je postao sopstveni junak. Žurić je progovorio tečnim ćopićevskim jezikom i tako obilježio 100 godina od rođenja najdražeg pisca naših naroda i narodnosti.
“Republika Ćopić” nije plagijat, niti je Žurić pokušao da kopira svog kolegu. On je odličan đak koji je dobio peticu iz ovog jezika i kojim govori toliko dobro da uspijeva da prevari čitaoca da na trenutak čita autobiografiju, ili još preciznije Ćopićev roman o samom sebi.
“Ja sam kad dijete bio jedan od onih koji nije volio da čita. Teškom mukom sam kao đak čitao 'Orlovi rano lete' jer je kod mene u tom trenutku vladavala ljubav prema stripu. Onda je došao rat i ja sam čitao 'Gluvi barut'. Tada sam shvatio da je on tako važan pisac, kao i Ivo Andrić i nije mi bilo jasno zbog čega mi ne znamo da je on toliko važan za našu kulturu. On saopštava gorke životne istine na šaljiv i lagodan način. Probao sam da nađem sve tekstove i uspio da se inficiram njegovim jezikom”, odgovorio je Žurić na pitanje kako je progovorio ćopićevskim jezikom.
Tokom razgovora na Sajmu knjiga u Podgorici, povučena je paralela između Gogolja i Ćopića, kao pisaca ozbiljno nije doživljavala ni kritika ni ozbiljna književnost, upravo zbog načina na koji su pisali.
“Gogolj je jedan od najvažnijih pisaca upravo za Ćopića. I kao što je Dostojevski rekao da smo svi izašli iz Gogoljevog šinjela, tako smo možda svi mi, ja, izašli iz Ćopoćevog gunja. Ćopić je takav način pisao o stvarima i običnim ljudima, pa bi nas to možda i prevarilo, ali on nije neko ko je samo slušao što narod priča pa prenosio, onda bi bio običan folklorista ili prizemni humorista... U njemu je satkan talenat i umjetnička ljubopitljivost. Kad uzmemo činjenicu da je prije škole naučio da je prva pročitana knjiga bilo skraćeno izdanje 'Don Kihota'... kada neko krene u svijet od Servantesa i najvećeg romana koje je svjetska književnost dala, a onda otkrije i Gogolja - sve je jasno. Lako se pada u zamku da Ćopić navodno nije moderni pisac. On nije volio moderniste kao učesnike u kulturnom životu, ali je jedan od naših najmodernijih pisaca je osjećao da ima obavezu da miješa fakte i fikciju...On je to uradio na takav način da kada mislimo da je nešto izmislio, a onda pročitamo odlomke iz njegovog života shvatimo da je to zapravo realnost a onda se ide u magijski realizam Markesa”, rekao je Žurić.
Još jedan umjetnik koji je zapostavljen na ovaj način je Živko Nikolić. On je koristio druga izražajna sredstva, ali je opisivao ljudsku sudbinu na sličan način.
“On je bio umjetnik koji je takođe voljen od naroda, čak se i njegove replike koriste u svakodnevnom razgovoru. Kao da je ušao u duh naroda na stražnja vrata i pogledao narodskim očima - ali sa spremom gotovog umjetnika koji zna da je umjetnost najvažnija forma. To je radio i Ćopić”, kaže Žurić.
“Reublika Ćopić” počinje scenom u kojoj baba nosi malog Branka kroz smetove pod Grmečom, kako bi ga krstila u crkvi, a za kuma je dobio Snješka Bijelića kojeg je u časovima dokolice napravio pop. Na povratku iz crkve baba ga zaboravlja u kafani, a ime dobija po kompletu čaša. Branko Ćopić je mistifikovao svoj život dodajući realnim scenama svoje izmaštane elemente.
“Scena sa čašama je istinita. Jer je Branko prvi Branko u Krajini kao što je Slobodan Jovanović prvi Slobodan kod Srba. Naime, Brankov ujak je donio komplet rakijskih čaša iz Beograda na kojima su bili srpski pisci. Brankovoj majci se svidio lik Branka Radičevića, a ne njegova poezija. Činjenica je i da ga je baba nosila na krštenje ali ono što može biti ćopićevska izmišljotina je da ga je baba zaboravila u birtiji u koju je svratila, a kad se vratila kući djed je rekao 'dje ti je unuk' a ona je rekla 'pa, eno ga u kafani, pije s ljudima'. Vratila se u kafanu i poslije tvrdila da to nije njen unuk. To je meni odlično leglo jer mi je kao piscu dalo mogućnost da se bavim identitetom - a to je kako se prepoznaješ kao umjetnik, kojoj kulturi pripadaš a on je sam o sebi to ispričao na taj način”, objašnjava autor “Republike Ćopić”, koji je opisan neobičnom odrednicom “duhovna biografija”
Kroz roman se provlači odnos Ćopića sa piscima Dizdarevićem, Kulenovićem, Andrićem...
“Nije on mogo govorio o odnosima sa ljudima. Ali sada ljudi mene zovu i pričaju mi priče kao da sam dao oglas da pišem knjigu o Ćopiću pa mi daju informacije... Javio mi se čovjek iz Herceg Novog koji mi je pričao kako je Ćopić za vrijeme svojih 'proljećovanja' ili 'jesenjovanja' dolazio na ručak kod njegovih roditelja i pričao šale 'a onaj Andrić je došao samo jednom i nikad više grom ga spalio'...”, ispričao je Žurić.
Kada je počeo da piše Andrić je bio već poznat; Ćopić mu je poslao svoju prvu knjigu i ovaj mu je odgovorio jednim nježnim i prijateljskim pismom iz Berlina. On je od Andrića tražio odgovor da li bi trebalo da piše nekako drugačije, a ovaj ga je hrabrio.
“Kako bi naše sjećanje na to vrijeme izgledalo da se Ćopić okrenuo nekim drugim temama i da nema Nikoletine, ludog strica koji pravi nogu za kravu, poljara Lijana. Bili bismo oštećeni i ne bismo prepoznavali svu ljepotu mjesta po čemu se mjesta i prepoznaju - a to je jezik. Jer Ćopić je lakše barato jezikom od Andrića. Ja pretpostavljam da je Andrić, kad već nije išao na ručak u Novi, sjedio sam i možda razmišljao “kad bih ja mogao da pišem tako lako kao veseli Ćopić...”, zaključuje pisac.
Hrabar i jeretički glas pisca za djecu i omladinu
Prelomni trenutak u njegovom stvaralaštvu i životu je objavljivanje “Jeretičke priče”, pet godina nakon rata u kojoj opisuje život novopečenih komunističkih bogataša. Ćopić, pisac za djecu i omladinu je bio hrabar glas tog vremena.
“Promijenio se položaj i značaj kulture i pisaca i to su normalne stvari za doba u kom živimo. Zašto danas nemamo nekog ko je Branko Ćopić. Mi danas imamo nešto što je tržište, ali to nije organizovan sistem da bi od nas pravio ljude - nego potrošače. Ti njima trebaš samo kao neko ko će nešto da kupi a ne ko će nešto da nauči. A izgleda da je ranije ipak postojao neko ko je mislio da neko treba nešto i da nauči. Danas je televizija zauzela mjesto. Ja sam ubijeđen da bi Dostojevski pisao za HBO jer bi više ljudi gledalo serije, ne bi pisao romane. A Ćopić bi bio odličan na Tviteru ili Fejsbuku. Pisci su danas gurnuti u domen zabave”, kaže Žurić.
Posljednje vojevanje Petra Kočića
Povodom 100 godina od Sarajevskog atentata, Žurić je priredio zborku “Gavrilov princip”, u kojoj se našlo 13 priča autora različitih poetika i političkog opredjeljenja. Prošle godine je dramom i ovim romanom obilježio 100 godina od rođenja Ćopića. Na pitanje koju stogodišnjicu obilježava ove godine, Žurić je odgovorio da sprema dramu o Petru Kočiću, “Posljednje vojevanje Petra Kočića ” kao i scenario za TV film “Slijepi putnik na brodu ludaka” koji će raditi Goran Marković.
Tako će obilježiti 100 godina smrti velikog pisca koji je posljednje dane proveo u duševnoj bolnici. Upravo time je i inspirisana radnja drame
A za narednu 2017. je odlučio da se bavi nečim drugim, jer “uvijek ima neka stogodišnjica”.
“Ranije su mnogo gromopucatelnije obilježavane, a mislim da je dobro sjetiti se velikana naše kulture kad vidite kako su strašno teško živjeli i kako su tragično umirali, shvatite dosta o ovom vremenu - da se ništa nije promijenilo i od toga bude lakše”, ističe Žurić.
Bonus video:
