Kulturni život u Kolašinu do sada je funkcionisao skoro isključivo zahvaljujući nepresušnom entuzijazmu i inicijativama nekolicine, uglavnom, mladih ljudi. Tek neki od njih primali su za to i zarade iz opštinske kase, pa bi se s pravom moglo reći da kultura tog grada održavana godinama na voluntarizmu. Ogroman rad, talenat i dovitljivost Kolašinskog pozorišta, KUD „Mijat Mašković“, tango zajednice i Škole za osnovno muzičko obrazovanje, omogućavali su solidnu broj koncerata, predstava, manifestacija...Unazad nekoliko godina organizacijom ljetnjih manifestacija pomaže i NVO Društvo prijatelja Kolašina. Moglo je mnogo više i bolje od toga, da je bilo više senzibiliteta za tu oblast života. Kolašinsku kulturu minulih godina „pojeli“ su, tvrde upućeni, bezmjerno zapošljavanje neumjetničkog kadra, koji je „kulturno nefunkcionalan“.
Zbog toga, otpuštanje skoro tri četvritne zaposlenih u Centru za kulturu neće unazaditi kulturni život u Kolašinu. Naprotiv, kako kažu neki od kulturnih poslenika to je bio neophodan uslov da ustanova stane na noge i služi svrsi, odnosno da se značajn iznos novca izdvajan za zarade, uglavnom, politički zapošljavanih usmjeri zaista u kulturu.
Prema mišljenju rukovodioca KUD „Mijat Mašković“ i osivača Centra za istraživanje i revitalizaciju nematerijalnog nasleđa, Davora Sedlarevića, entuzijazam je neophodon ali je nedovoljan za organizovanje manifestacija sa velikim budžetom.
“Upravo u tom kontekstu su potrebni talenat, vještina i obrazovanost da se od malo napravi mnogo, a to je ono što Kolašin u posljednje vrijeme dobija. Šarolikošću izraza, ideja i stavova znatno se osvježava kulturna ponuda grada. Dolaskom mladih ljudi i mnoštvom ideja, ipak, ne smije se ući u neodrživo stanje, koliko god da sve ideje izgledaju i zaista jesu dobre“, kaže on.
Prevelik broj zaposlenih u svim opštinskim organizacijama je bio, smatra on, dodatni teg, koji se najviše odrazio na kulturu. Umjetnici, smatra Sedlarević, nijesu bili u dovoljnoj mjeri zastupljeni i afirmisani.
“Ne možete zaposliti 30-ak ljudi od kojih većina može da bude jedino tehnička pomoć, da ne kažem fizička, jer nemaju znanje, vještinu i obrazovanje koje bi u kulturi bilo funkcionalno i da očekujete kulturni 'preporod' Kolašina.
Direktna posljedica neplanskog zapošljavanja se vidi sada, kada imamo medijsku halabuku neprimjerenu kultivisanom ponašanju”, ocjenjuje rukovodilac KUD, koji je, kako priznaje, često dobijao „kaznene poene“ jer se nije politički eksponirao.
Umjetnici su, tvrdi on, paradoksalno, u situaciji „da ne mogu da se iskažu u svojim sferama zbog napada uglavnom neumjetničkog kadra“. Održivost Centra za kulturu sa nekoliko desetina zaposlenih, koji nemaju direktno zaduženje u kulturno-organizacionom smislu je nemoguća. Sedlarević je, ipak, kako kaže imao podršku Centra, pa je na inicijativu direktora Branislava Jeknića imao stipendiju tokom školovanja i specijalizacije. KUD je dobijao značajn nagrade u trenutku kada su im dugovali i po devet plata, a Sedlarević tvrdi da je bilo potrebno napisati bezbroj projekata, kako bi se sufinansirao dio troškova za obnovu kostima, organizaciju manifestacija...
Iskreniji odnos prema kulturi, shvatanje njenog značaja i bavljenje tim problemom ozbiljnije, te bolja komunikacija, olakšali bi kolašinskim umjetnicima rad na, često, ambicioznim projektima. To tvrdi Đorđije Tatić, glumac Kolašinskog pozorišta.
„Kultura ovdje opstaje zahvaljujući malom broju ljudi, entuzijasta. Centar za kulturu obavlja ono što mu je u opisu posla, onoliko koliko može, da ima više sredstava i program bi bio bogatiji. E, sad, postavlja se pitanje da li u odnosu na broj stanovnika, procentualno imamo dovoljno publike za pojedine sadržaje“, kaže on.
Kad nema novca, sve je mukotrpno
U toku ljeta kultura u varoši, napominje Đorđije Tatić, opstaje zahvaljujući ljudima koji su smatrali da su kulturna dešavanja neophodna da se duša Kolašina održi u život. Kad prođu ta dva mjeseca, jul i avgust, smatra Tatić, briga o kulturi u Kolašinu ostaje na Centru za kulturu, KUD” Mijat Mašković”, Kolašinkom pozorištu. U tom pozorištu radi se sa najmlađima, strednjoškolcima i odraslima.
„Kad nema novca, sve je mukotrpno i iscrpljujuće. Nemate novca za osnovne troškove, nema odlaska van, ne možete predstaviti svoj rad a samim tim svoj grad pa i zemlju. Bila je premijera, odigrana jedna repriza i to je sve. Veliko rasterećenje bilo bi i meni i mojim kolegama ako bi nakon postavljene predstave bio opredijeljen novac iz opštinskog budžeta, za festivale. Smatram da to nijesu velika sredstva a predstavi produžavaju život“, kaže on.
Bonus video: