(Operativci: divalj i užasavajući pogled iznutra američkog rata u Avganistanu - The Operators: The Wild and Terrifying Inside Story of America's War in Afghanistan; Michael Hastings; Phoenix Books, London, 2013; 417 str.)
Netflix i kompanija Breda Pita, Plan B, rade na adaptaciji ove knjige Majkla Hejstingsa, čija klica leži u kontroverznom autorovom članku iz 2010. za časopis Rolling Stone. To je tekst koji je okončao karijeru Stenlija Mek Kristala, komandujućeg generala svih NATO snaga u Avganistanu.
Nije samo zanimljivo što Bred Pit često producira ili igra u filmovima koji neveselo ili iskosa gledaju na američku politiku i ekonomiju, dok njegov prijatelj Kluni požrtvovano skuplja novac za neokonzervativce kao što je Klintonova. Postavlja se pitanje kako će film prikazati pomenute događaje.
Zbivanja u knjizi i nisu u tolikoj mjeri bombastična, kao što isprva zvuči, no kad se ona superimponiraju preko cjelokupne slike rata u Avganistanu, a koji knjiga takođe zdušno prati, stiče se utisak da se prije svega radi o licemjernoj vojnoj svakodnevnici kojoj se javno moralo stati na put zato što je neočekivano objavljena u prestižnom časopisu. Neizbježno je valjda da se na vojnom vrhu obično i nalaze ljudi sasvim opsjednuti ratom i ubijanjem.
Sve, opet, zavisi i od novinara, i koliki je on "patriota". To je u Americi poput jarda i inča, postala neka vrsta emotivnog regionalnog aršina. General Mek Kristal je u drugim - ozbiljnijim - časopisima opisan kao idealan čovjek za taj posao.
U isti mah, Hejstings nije izvrstan pisac. A tada mislim da kod njega nećemo uočiti esejistička svojstva jednog Vidala, Mejlera, Vulfa ili Tompsona. Ali je zato izuzetan novinar što će nadomjestiti nedostatak suptilne ironije i elokventne vrcavosti. Najupečatljiviji utisak koji ćemo steći iz Operativaca jeste gotovo srodan filmu Dr Strejdžlav, barem kad se radi o ljudima iza tzv. ratova protiv terora.
Hejstings, kao mnogi prije njega, dobija zadatak da prati generala Mek Kristala koji, kao roker, sa svitom, odlazi na turneju po svijetu ne bi li propagirao američki rat u Avganistanu i sa sobom povukao vojske drugih NATO članica. Ne taji se da mnogi saveznici ne vide budućnost u tom ratu, tako da Amerika svako malo ima obavezu da podsjeća Evropu kako ju je do sada izvlačila iz svakog većeg svjetskog konflikta.
Međutim, Hejstings nije perolaka kategorija i ovo nije bajka o nekom muzičkom kritičaru koji je svrgao s vlasti jednog generala. Zube vojnog novinara oštrio je još od 2005, kad je navršio 25 godina. Ubrzo je Al-Kaeda ubila ženu s kojom je Hejstings bio u vezi, i narednih godinu dana proveo je pišući knjigu u njeno sjećanje. 2008. godine dao je otkaz u Newsweek-u i prvi put otišao u Avganistan. 2013. godine, poginuo je u saobraćajnoj nesreći - neko bi rekao - pod sumnjivim okolnostima.
Ne čudi što je Hejstings mislio da se našao u nebranom grožđu. Mek Kristal i njegov medijski tim ne samo što su vrlo interesantni momci, nego su se s njim ophodili kao da je bio dio svite. Umalo je počeo da se osjeća kao "groupie". Nijednom ga nisu upozorili kako da napiše generalov profil, a samo dva puta su mu kazali da nešto o čemu razgovaraju nije za javnost. Doduše, jednom mu je Mek Kristalov pomoćnik, očito pijan, zaprijetio da ga će ga ubiti ako napiše bilo šta loše.
Vremenom će autor uvidjeti da očito jedini ima priliku da ispriča drukčiju priču, da prikaže šta ljudi koji vode taj rat stvarno govore i rade. "Ono čemu sam bio svjedok bilo je karakteristično ljudsko ponašanje: frustracija, arogantnost, bančenje, oslobađanje od stresa. Ti ratovi se vode punih deset godina i prirodno je da na ljude ostave određene posljedice."
Mek Kristal je poznat kao prvi čovjek iz specijalnih jedinica koji je stigao do tako prominentne pozicije na bojnom polju. Hejstingsu je rekao da bi, zbog svojeg sina, volio da u časopisu bude na naslovnici, ali je u broju gdje je izišla priča o njemu na korici ipak osvanula Lejdi Gaga. Nema šansi da general može da bude popularniji od pjevačice, ali to u američkoj budućnosti nije isključeno.
Pentagon ima oko 27.000 zaposlenih koji rade u odnosima s javnošću i samo na P.R. troši 4,7 milijardi dolara godišnje. Tako da je danas normalno da generali ima svoje pomoćnike i savjetnike - katkada i po tuce njih unutar vojne pratnje - kako bi se pojačao njihov profil u medijima. O Mek Kristalu je Hejstings slušao takve superlative da čitaoca ne može a da ne podsjeti na Sterlinga Hejdena kao generala Džeka D. Ripera koji, zbog komunističke konspiracije o hloru, pije samo kišnicu.
Stenli je ratni štreber. On je Mek Artur-Grent-Paton u jednoj osobi. Svakog dana trči 8 milja, jede jedan obrok i spava četiri sata. Ferije provodi na bojnim poljima. Nedavno je slobodni dan utrošio na posjetu Getizburgu. Sa ženom se gleda samo 30 dana u godini... Što je, valjda, sve vrlo uzorno, jer Mek Kristal treba da zamijeni Mek Kirnana. A Mek Kirnan je prvi general poslije Mek Artura koji je 1951. razriješen dužnosti zbog nepodobnosti. (Mek Kristal će, dabome, biti treći.)
Avganistanu, navodno, treba "novo lice"; neko ko će radikalno da promijeni tamošnju strategiju. A ko je bolji za to nego Mek Kristal za kojeg Hejstings piše da je - obuzet ratovima u posljednjoj dekadi - "pripadnik ratničke elite koja je u potpunosti izgubila dodir s civilnim životom".
I ne samo što će general u suštini produžiti da radi isti taktički posao svojeg prethodnika, nego što će i sam kritikovati taj rat kao nemoguć za dobiti, počev od Obame i njegovih vojnih savjetnika. U jednom trenutku će čistog srca priznati da je vojska tokom Druge invazije za Irak (2003), kad je Mek Kristal bio glasnogovornik Pentagona... "medije totalno imala na svojoj strani". Hejstings takvo stanje stvari naziva "medijsko-vojno-industrijskim kompleksom".
Danas, NATO ima 88 apsurdnih restrikcija za svoje trupe u Avganistanu, time samo produbljujući jaz između američko-britanske vojske i ostalih saveznika. Recimo, NATO iziskuje specijalnu dozvolu prilikom pozivanja ambulantnog helikoptera. I dok se odobrenje ne dobije, ranjenik može da umre.
U tom ratu, "Holanđani odbijaju da rade više od 8 sati dnevno. Obeshrabreni Italijani i Španci ne žele da učestvuju u ratnim operacijama. Druga država odbija da učestvuje u anti-narko akcijama, dok treća neće u borbu ako padne snijeg. Turci ne žele da napuštaju Kabul; druga nacija ne dozvoljava da se avganistanski vojnici prevoze njihovim helikopterima. Vrijeme službovanja danskih trupa je šest mjeseci. Njemcima nije dozvoljeno da po noći napuštaju vojnu bazu..."
SAD konstantno proklamuju uspjeh u Avganistanu uprkos sverastućim dokazima da su stvari obrnute. Od 2006. nasilje se dramatično uvećalo, a američke i NATO snage počele su da gube po jednog čovjeka dnevno. Jer što se doda više trupa, žrtve postaju brojnije. I Aleksandar Veliki je, na putu za Indiju, jedva čekao da Avganistan ostavi iza sebe. Stanje na toj trasi nije se promijenilo ni u narednih 2.500 godina.
Hejstings postavlja glavno pitanje: kako je Stenli bezmalo neosjetno uspio da izbjegne dva velika skandala? Prvi, oko iračkih zatvorskih kampova gdje su zatvorenici mučeni i ubijani. I drugi, oko američkog vojnika, P. Tilmana, poginulog u prijateljskoj vatri. Njemu je Mek Kristal zatim dodijelio orden i potpisao očito lažiran izvještaj da je ubijen od strane neprijatelja.
"Pet godina je Mek Kristal bio najbolji američki lovac/ubica, odgovoran za smrti stotina neprijatelja, možda terorista, možda nekoliko civila", piše Hejstings. Zbog toga mu je Obama i dodijelio taj posao.
Da bi mu ga onda, ponajviše zbog Hejstingsa, brže-bolje i oduzeo. A potom je njegovo mjesto, u komičnom obrtu, dodijelio generalu koji je "uspješno" vodio rat u Iraku, Dejvidu Petreusu.
Bonus video:
