Pisac Orhan Pamuk, jedan od rijetkih turskih intelektualaca koji su 2005. javno progovorili o turskom genocidu nad Jermenima, zbog čega je više puta sudski gonjen u domovini, javno se usprotivio politici Redžepa Tajipa Erdogana, a između ostalog smatra ga krivim za teroristički napad u Ankari u oktobar prošle godine.
Pisac Orhan Pamuk rođen je 1952. u imućnijem dijelu Istanbula i odrastao u zapadnjački orijentisanoj Turskoj Mustafe Kemala Ataturka. Prvi je turski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a 2012. odlikovan je Legijom časti, najvišim francuskim odličjem. Mnogi njegovi romani već su postali klasici: ”Zovem se crveno”, “Crna knjiga”, “Druge boje”, “Snijeg” za koji je 2005. dobio nagradu Medici za stranu književnost, “Muzej nevinosti” i drugi. Najnovijim romanom “Čudan osjećaj u meni” Pamuk se našao među šest finalista za međunarodnu književnu nagradu Man Booker International.
U svojim romanima secira odnos islama i Turske od Osmanskog carstva, pa do savremene Turske, a i u političkoj svakodnevici ne libi se da vuče paralele između otomanske i današnje Turske.
Kad je u januaru ove godine predsjednik Erdogan izrazio dobrodošlicu palestinskom predsjedniku Mahmoudu Abasu, dočekavši ga u svom dvoru s vojnicima u osmanskim odorama, Pamuk ga je uporedio sa zastarjelim sultanom.
No, ne muči Pamuka oblačenje osmanskih odora u ceremonijalne svrhe toliko koliko manipulacije kojima se Erdogan koristi kako bi osvojio apsolutnu vlast.
Zbog svoje izjave u jednom švajcarskom časopisu 2005, da je u Turskoj “ubijeno 30.000 Kurda i milion Jermena, a niko se ne usuđuje da o tome govori”, Pamuk je zaradio niz tužbi u svojoj zemlji, a nakon preseljenja u Sjedinjene Države 2007. ekstremisti su mu prijetili smrću. Ostao je nepokolebljiv i rekao da svojom dužnošću smatra da slobodno govori o zabranjenim temama, a turski pravni sistem kritikovao je rekavši da je “loše kada zakonodavne institucije određuju demokraciju”.
Iako službena turska politika nikad nije priznala genocid nad Jermenima, Redžep Tajip Erdogan 2005. bio je prvi premijer Turske koji je progovorio o “kurdskom problemu” i time razbio tabu o tome da Radnička partija Kurdistana (PKK) samo predstavlja teroristički problem. Njegova vlada vodila je razgovore s uhapšenim vođom PKK-a Odžalanom, o mirnom rješenju kurdskog sukoba u kojem je od 1984. poginulo više od 40.000 ljudi.
Osim prilike da uđe u istoriju, u prestanku prolivanja krvi Erdogan je vidio i priliku za osvajanje glasove birača na predsjedničkim izborima, kako Turaka tako i Kurda.
Godine 2014, Erdogan postaje turski predsjednik, no na parlamentarnim izborima u junu 2015. vladajuća Erdoganova stranka prvi put je izgubila apsolutnu većinu u parlamentu i propao je njegov plan izmjene ustava kojom je želio da poveća predsjednička ovlašćenja.
U oktobru iste godine, u terorističkom napadu u Ankari smrtno je stradalo najmanje 97 osoba, a nobelovac Pamuk oštro se obrušio na predsjednika Erdogana, optuživši ga za manipulacije i računicu kada je riječ o Kurdima.
U intervjuu u časopisu “Prospect” Pamuk se osvrnuo na Erdoganov uticaj na gubitak sekularnog identiteta Turske.
“Uoči njegovog dolaska na vlast prije 13 godina, svi su s pravom mislili da je sekularizam pod prijetnjom. Danas je samo pet odsto stanovništva zabrinuto zbog turskog sekularizma, ali 67 odsto njih misli da je previše autoritaran”, rekao je Pamuk.
Uvjerljivu parlamentarnu pobjedu Erdogan je osvojio 2002. zahvaljujući podršci uglavnom siromašnih i religioznih Turaka, a otada intenzivira svoj moć u vlasti pa i ceremonijalnu funkciju predsjednika, za što je izabran 2015, i nastoji da je učini temeljnom političkom snagom zemlje.
Zemlju koja živi u miru Erdogan je iznenada gurnuo u rat
Pamuk je u intervjuu za italijansku “Republiku” objasnio da je izborni poraz razbijesnio Erdogana i da su zbog izostanka kurdske podrške njegovu planu o predsjedničkoj republici vlada i vojska odlučile ponovno da počnu rat protiv kurdskoga pokreta.
“Danas cijela nacija shvata Erdoganovu računicu. Najprije nije želio da uđe u međunarodnu koaliciju koja se bori protiv islamskog kalifata, a potom je pristao kad su to od njega zatražili Amerikanci. Ali, istovremeno kad je počeo da bombarduje kalifat, počeo je da bombarduje i Kurde. Zemlja koja živi u miru iznenada se našla u ratu, istovremeno protiv islamskog kalifata i Kurdistanske radničke stranke. Erdogan ne želi da dijeli vlast, a zabrinjavajuće je to što želi da vlada sam, po svaku cijenu”, rekao je tada Pamuk.
Bonus video:
