Da našim "biznismenima" daš Silikonsku dolinu, oni bi je u roku od pet godina uništili i onda, naravno, građevinski "valorizovali" - tamo bi se, umjesto mikročipova, pravili dvosobni stanovi. Andrej Nikolaidis, "Posljednja so(lana) za posipanje Ulcinja", balkans.aljazeera.net
Freške fotografije iz zabranjene zone oko Fukušime - nuklearne elektrane u Japanu iz koje je prije pet godina, nakon razornog zemljotresa - i još razornijeg cunamija - procurila radijacija - ovih dana su hit na društvenim mrežama (u Fukušimi se desio tzv. meltdown - po definiciji: topljenje jezgra nuklearnog reaktora usljed pregrijavanja, što za posljedicu ima curenje smrtonosne radijacije).
I dok sam gledao fotografije automobila u zoni Fukušime - šarenih automobila koje polako proždire zelenilo - sinula mi je briljantna ideja - i malo je falilo, života mi, da spakujem tu ideju i da je pošaljem na ovaj konkurs za Veneciju - ali sam ipak odustao od pakovanja kad sam otvorio Raspis konkursa.
Raspis je vrlo iritantan, u najmanju ruku. Posebno je iritantna tačka "4.2 Kriterijumi", koja kaže: "2. sposobnost komunikacije zadate ideje" - ali bi nas, bojim se, predalako odvelo kada bismo krenuli da se bavimo detaljima.
Ipak treba naglasiti da nikako ne valja što u Veneciju idemo sa pričom o zoni bivše Solane "Bajo Sekulić" u Ulcinju - sa pričom o mogućim generalnim pravcima i strategijama razvoja te zone - prije nego što se riješi pitanje vlasništva nad zemljištem bivše Solane, što je krucijalno pitanje, a tu je još i čitav niz nerješivih pitanja koja se tiču režima zaštite Solane kao tzv. spomenika prirode - u kontekstu tzv. ekonomske održivosti - što bi vjerovatno podrazumijevalo, u nekoj krajnjoj konsekvenci - i gradnju, odnosno stanogradnju - kao najprofitabilniji vid investiranja na čitavom području CG priobalja.
Problem Solane je vrlo složen - nadam se da se slažemo oko toga - i vrlo je indikativan u kontekstu opšte društveno-političke situacije u CG - i definitivno ne vidim kako bi nekakvo konkursno rješenje - na stranu što nije baš sasvim jasno u čemu bi se sastojala ta "zadata ideja" - moglo da doprinese rješenju problema. To vam je, otprilike, kao kada biste prehladu liječili tako što biste pripumpali gume na vašem crvenom biciklu. Pokušava se zapravo - nekakvim kvazi-stručnim djelovanjem, s akcentom na "komunikativnosti" i nezaobilaznoj vizuelnoj dopadljivosti - preći preko činjenice da se niko u CG, trenutno, ne bavi rješavanjem problema Solane na adekvatan način - dakle institucionalno - što bi podrazumijevalo koordinirane aktivnosti cjelokupnog CG sistema insitucija - takvih kakve su.
Riječ je, da ne bi bilo zabune, o konkursu za tzv. crnogorski segment postavke kojom će se Crna Gora predstaviti na predstojećoj, XV Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji. Taj crnogorski segment će biti jedan od četiri segmenta crnogorske postavke - ako sve bude u redu, naravno, ako se ne desi da uvaženi žiri zaključi da nijedan crnogorski konkursni rad ne zadovoljava kriterijume, što se često dešava kada je riječ o konkursima u režiji Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORiT) - i lako bi se moglo desiti opet. Iza ostala tri segmenta stoje prakse iz Insbruka, Londona i Roterdama - koje već uveliko, mjesecima, rade na svojim segmentima - tako da se nameće pitanje zašto crnogorski segment toliko kasni. Biće da Violeta vjeruje da smo kampanjci - da sve radimo u posljednjem trenutku (što vjerovatno nije daleko od istine - samo što bi, u slučaju da je tako, Violeta morala da krene od sebe).
Takođe, nije mi jasno zašto pomenute evropske prakse nisu morale da prolaze kroz torturu konkursa - a mi, državljani CG, moramo. Da li je moguće da Violeta duboko vjeruje u nazovi-evropsku kreativnost i ekspertizu - a da duboko sumnja u lokalni potencijal. To vam je, otprilike, kao kada biste svakoga jutra išli na kaficu u London, Roterdam ili Insbruk - o državnom trošku, naravno, mlaznim aviončićem - jer, bože moj, niko u CG ne umije da zgotovi pristojan espresso.
Kako bilo, htio sam da predložim cijenjenom žiriju da se u zoni bivše Solane "Bajo Sekulić" u Ulcinju inscenira jedna mala nuklearna elektrana - džepna elektranica - na pravdi boga, što bi se reklo - uz podrazumijevajuće, zdušne proteste NVO sektora koji se bavi zaštitom životne sredine - pa da se ta elektrana, kao, pusti u pogon i da, kao, radi punom parom nekih mjesec i po dana - i da se na kraju, kao, desi pomenuti meltdown - što bi rezultiralo masovnim iseljavanjem krivolovaca i ostalih nepoželjnih elemenata iz zone Solane, što bi opet vrlo pozitivno uticalo na ptičiji svijet koji obitava u toj zoni.
Poslije bi se oko Solane podigao bedem - betonski bedem barem 12 metara visok i šest metara širok - ne šalim se - i niko ne bi smio da kroči u tu zonu osim elitnih turista, maskiranih u stručnjake za nuklearnu energiju i ptice. Pokrenule bi se i pumpe koje bi konstantno ispumpavale slatku, a upumpavale slanu vodu u bazene - što je nužan preduslov funkcionisanja biotopa Solane - s tim da bi se površina pod bazenima svela na nekih dva, do maksimalno dva i po posto sadašnje površine - a na ostaloj površini, koja bi prethodno bila nasuta/zasuta šutom, gradili bi se hoteli od pet i više zvjezdica i stanovi za elitne turiste - uz obavezne golf terene.
Dakle, malo je falilo da se uključim u tzv. venecijansku utakmicu - ali sam ipak odustao. Nekoliko je bitnih faktora koji su uticali na moju odluku, pa krenimo redom:
Prvo, ne sviđa mi se što kao arhitekt ni koji način nisam bio uključen u proces odlučivanja o temi crnogorske postavke na predstojećoj, XV Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji. Na stranu tema, nisam bio uključen ni u proces odabira i imenovanja komesara, odnosno komesarke ovogodišnjeg CG nastupa na Bijenalu arhitekture u Veneciji. Smatram da nije u redu da neko - ko zna ko, ko zna kad, ko zna kako, ko zna zašto i ko zna gdje - odlučuje o tome umjesto mene. To vam je kao kada bismo se odrekli parlamentarnih izbora i proglasili aktuelnog premijera za doživotnog predsjednika CG, maršala i vrhovnog komandanta CG oružanih snaga. Stvarno, ne znam zašto nije lijepo konkurs - pa bismo na demokratski način dobili komesarku/komesara u kompletu sa temom, kako se to radi u Hrvatskoj i Srbiji.
Drugo, crnogorski momenat na Bijenalu se ove godine svodi - ako zanemarimo zastavu, himnu, komesarku i temu - na 25 posto CG postavke - ili, drugim riječima, na jednu od četiri sobice u mračnom prizemlju neke tužne kuće u Veneciji. Ostale tri sobice smo velikodušno prepustili nekakvim bezveznim likovima iz bijeloga svijeta - uz stanovitu nadoknadu, naravno (mi njima plaćamo, da se razumijemo, a ne oni nama).
Treće, ako znamo da se gotovo svi arhitektonski poslovi u CG dodjeljuju putem javne nabavke - tendera - nije mi jasno zašto nije raspisan otvoreni postupak javne nabavke, što bi se reklo, za nabavku usluga koja se odnose na predstavljanje CG na XV Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji. Da je raspisan tender, ja bih u prijavi, pod tačkom: honorarčić - stavio 0 (nula) - i krenuo bih, sa pjesmom na usnama, u lov na Zlatnog lava - ali avaj, nešto mi se neće u posljednje vrijeme.
Veliko je pitanje i da li je BAFF Kotor - Boka Art Film Festival Kotor - isto što i BAFF Kotor - Boka Architecture Film Festival Kotor - ali više o tome u nekom od narednih brojeva.
Bonus video:
