Radnja romana “Grad sunca“ američko-egipatske spisateljice Džulijane Majo, smještena je u doba Drugog svjetskog rata. Međutim, tih dana u Kairu su ljudi još uvijek živjeli normalnijim životom iako je bilo sve očitije da se njemačke trupe približavaju tom velikom gradu. Zbog toga u njega dolazi američki novinar Miki Konoli da bi pravovremeno izvještavao o pravom stanju u tom dijelu svijeta. U to doba Kairo je bio pun ratnih izvještača sa svih strana svijeta i britanske vlasti nalaze neophodnim da Konoliju zaprijete deportacijom. Ali, u toj situaciji on, da bi ostao u Kairu, prihvata ponudu američke vlade da se bavi tajnim zadatkom koji se odnosio na pronalaženje jednog izbjeglog Jevreja, naučnika koji je imao nešto veoma važno za sve zaraćene strane. “Grad sunca“ Džulijane Majo objavila je izdavačka kuća Vulkan.
Džulijana Majo u ovom romanu stapa istoriju sa romansom, slika interesantna događanja na egzotičnoj raskrsnici nemira na kojoj se susreću mnogi vojnici, špijuni i mnoge osobe sumnjivih i namjera i morala.
Džulijana Majo rođena je u Egiptu, ali je iz svoje zemlje ubrzo nakon rođenja protjerana pa je djetinjstvo morala provesti kao izbjeglica u Francuskoj, a kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama gdje i danas živi i stvara.
- Šta vas je podstaklo na pisanje romana „Grad sunca“?
- Morala sam uraditi ogromna istraživanja za ovu knjigu. Bilo je porebno da razumijem društvenu, kulturnu i političku klimu u svijetu o kome sam pisala. Taj svijet je imao mnogo slojeva i bio je vrlo složen. U njega je bili uključena britanska vojska, kao i mnogo različitih grupa koje su onda živjele u Egiptu, od Jevreja i drugih stranaca do Muslimanskog bratstva i egipatske vojske. Bilo je potrebno da shvatim kako su sve ove grupe bile integrisane i radile zajedno. Ali “Grad sunca“ nije istorijska knjiga. To je istorijska fikcija. Najveći izazov je bio da izbalansiram kroz stvarne istorijske događaje sa izmišljenom pričom. Mora da sam napisala više od 1.000 stranica i deset rukopisa. Proces uređivanja je bio spor, ali na kraju vrlo korisan.
- Koja je istorijska pozadina Vašeg romana „Grad sunca“?
- Radnja se odvija za vrijeme Drugog svjetskog rata u Egiptu pod britanskom kontrolom kada su Njemci pokušavali da preuzmu zemlju i strateški vitalan Suecki kanal. U to vrijeme bilo je mnogo egipatskih frakcija od Muslimanskog bratstva do Pokreta slobodnih oficira koji su prezirali Britance i okončali saradnju sa Njemcima. Osim samog rata, htjela sam da pokažem kako su cionizam kao i britanska politika u Palestini (sada Izraelu), uticali na Jevreje u Egiptu. Muslimansko bratstvo je postalo opasnost za Jevreje u Egiptu zbog cionizma, posmatrali su egipatske Jevreje kao petokolonaše. Ovo je priča koja nije bila ispričana, priča za koju sam osjetila da je važna da se ispriča.
- Od kada su Jevreji živjeli u Egiptu?
- Jevreji su, naravno, živjeli u Egiptu od biblijskih vremena. Tokom vjekova došlo je do brojnih talasa jevrejske imigracije, ali najveći talas je sredinom 19. vijeka kada je izgrađen Suecki kanal i kada je Egipat prošao kroz period masivne modernizacije. Jevreji su došli iz svih krajeva Sredozemlja. To je bilo doba kada je stigla u Egipat i moja porodica.
- Ovo je knjiga o identitetu. Zašto je ovo pitanje uvijek važno?
- Za mene je ova knjiga putovanje u moj sopstveni identitet. Članovi moje porodice i predaka unazad nekoliko generacija rođeni su u Egiptu, ali su odande izbačeni kada sam ja imala tri godine. Otišli smo da živimo u Francusku 15 godina, prije nego što smo se preselili u Sjedinjene Države. Uvijek sam se osjećala Francuskinjom. Francuski je bio moj maternji jezik. Bio je moja nacionalnost. Stasala sam u Francuskoj. Školovala sam se u Francuskoj. Svi moji prijatelji su bili Francuzi. I mrzim da to priznam, ali duboko u sebi, želim da se distanciram od svoje porodice i njihovog arapskog porijekla. Nisam ih razumjela, mislila sam da su moji roditelji užasno emotivni i ni približno otvorenog uma kao Francuzi, za koje sam mislila da su uravnoteženi i racionalni. Ali čudna stvar se desila - kada sam se jednom osjetila sigurno u mojoj karijeri, imala sam muža i dijete, nešto duboko u meni je počelo da me kopka da se udubim unazad u korijene moje porodice i pokušam da ih razumijem.
Pisanje ove knjige mi je otkrilo moje korijene i dovelo do toga da se pomirim sa činjenicom da je dio mene arapska kultura. I tako sam ponosna na to. Moja porodica je tako topla, tako gostoljubiva, tako velikodušna i živa! I ja vjerujem da je mnogo toga poteklo iz njihove asimilacije u arapsku kulturu. Da, oni su emotivni, ali njihov dar ljubavi je bio tako veliki. I više od svega, važno mi je da ispričam svijetu o ovoj prekrasnoj šarenoj zajednici koja je u potpunosti ugašena. Zbog toga je ova knjiga.
- Postoji mnogo žanrova u Vašem romanu „Grad sunca“: to je priča o špijunaži, ratna romantika, politička intriga. Za takvu ozbiljnu knjigu, u koju su uključene istorijske ličnosti moralo je biti puno istraživanja. Šta nam možete reći o procesu stvaranja knjige?
- Trebalo mi je 13 godina da napišem ovu knjigu. Kao što sam rekla, istraživanje je bilo ogromno, ali fascinantno. Kada sam počela da čitam i uranjam u istraživanje, bila sam zapanjena onim što sam otkrila. Bilo je to kao da sam naišla na skriveno blago i morala sam da pišem o tome. I htjela sam da mojim čitaocima predstavim taj svijet.
- Da li planirate nastavak ovog romana?
- Da, potreban je nastavak ovog romana. I mnogo istraživanja ponovo! Iako sada uzimam pauzu od Bliskog istoka. Radim na televizijskoj seriji o ženama u Americi tokom pedesetih godina. Kao što možete vidjeti volim istraživanja!
- Jedan od „junaka“ Vaše knjige je Kairo, grad sunca, i zemlja faraona. Kako ste opisali Kairo, i šta Kairo znači za vas?
- Kairo je u prvom dijelu 20. vijeka bio nevjerovatno kosmopolitski grad sa velikim bulevarima i finim vrtovima, i biosopima, plesnim dvoranama i sportskim klubovima. Građen je po modelu Pariza. A ono što je bilo iznenađenje je vidjeti takav kosmopolitski grad u srcu arapskog svijeta, nasuprot vrlo starim minaretima i kupolama i starim crkvama. Sve je u raspadanju sada. Veoma tužno.
- O Kairu je divno pisao Gamal Al Gitani u knjizi „Kairu kroz 1000 godina“. Dopada li vam se slika Kaira u njegovoj knjizi?
- Nisam pročitala njegovu knjigu.
- A šta je sa Egiptom danas, Egiptom nakon Arapskog proljeća? Koliko se taj Egipat razlikuje od Egipta iz vaših knjiga?
- To je potpuno drugačiji svijet sada, i bojim se da je Arapsko proljeće kratkog daha. Ali puno Egipćana je sada u potrazi za “starim danima“, kada je zemlja bila toliko tolerantna i pluralistička, pa se pitaju: “Što se dogodilo?“
- Recite nam nešto više o sebi. Rođeni ste u Egiptu, ali živite u SAD-u. Kada ste se preselili u Ameriku?
- Preselila sam se u Sjedinjene Američke Države, kada sam imala 18 godina. To je bio težak potez. Kao što sam rekla osjećala sam se vrlo francuski i bilo je teško prilagoditi se drugoj kulturi. Činjenica da nijesam govorila engleski je i problem, ali ono što volim u Sjedinjenim Državama je da je sve moguće. Ako ste vrijedni i uporni, velike su šanse da ćete uspjeti. Obrazovanje je veliki izjednačilac. Američki san, iako nije lako dostupan kao što je nekad bio, i dalje postoji. Ja razmišljam o sebi kao o međunarodnom građaninu. Putovala sam mnogo, ali moram priznati da se nigdje ne osjećam slobodno kao u Americi.
- Vi ste advokat u Los Anđelesu i suosnivač ste Produkcije Lighthouse. Šta nam možete reći o tom vašem zanimanju?
- Ja sam voljela što sam bila advokat 35 godina. Predstavljala sam mnoge divne pisce i reditelje. Voljela sam da se borim za njih, ali sada, volim da se borim da stvorim svoje projekte. Pa, da vidimo da li mogu ponovo duplirati američki san u Holivudu!
Jevreji su nestali iz Egipta
Ovo je roman o Jevrejima u Egiptu. Šta nam možete reći o jevrejskoj zajednici u Egiptu? Koliko je ona danas jaka?
- Postojala je velika i uspješna Jevrejska zajednica u Egiptu do 1956. (80.000). Jevrejska zajednica je odigrala važnu ulogu u izgradnji zemlje. Oni su bili doktori, pravnici, zakonodavci, bankari, sportisti, filmske zvijezde. Oni su sagradili najveće robne kuće. Oni su izgradili bolnice, oni su pomogli u pisanju egipatskog Ustava. Do pojave Drugog svjetskog rata, egipatski Jevreji su bili prilično u vrhu igre; i bilu su uspješni.
Ali Jevreji nijesu bili jedina uspješna manjina u Egiptu u to vrijeme. Bilo je i velikih zajednica Italijana, Belgijanaca, Francuza, Jermena, Grka, Sirijaca, Turaka i Engleza. Oni su činili jedinstveno Levantsko društvo i ono što je bilo tako lijepo u tome, je da su sve ove manjine koegzistirale u harmoniji jedne s drugima i sa Arapima, svaka zadržavajući svoju tradiciju i jezik. Svako je poštovao vjeru i vrijednosti onih drugih. To je bilo nevjerojatno tolerantno i pluralističko društvo do 1956. godine, kada je označen početak egzodusa ne samo Jevreja, već i svih onih stranih zajednica.
Danas, osim desetak preostalih Jevreja, svi Jevreji Egipta su nestali. Oni su bili protjerani ili prisiljeni da napuste zemlju.
Bonus video:
