Kako god na ovom svijetu bude, uvijek neka moć odluči.
Kada je u pitanju jezik, o njegovoj sudbini odlučuju oni koji njime govore i oni koji ga normiraju. U jednom i drugom slučaju riječ je o pojedincima, s tim što ih u prvom slučaju ima mnogo, u drugom ne tako mnogo. Ona većina zna da je vlasnik nekog jezika, a manjina koja normira, određuje kakvog.
Urediti jezik, podvesti ga pod normu i standardizovati umnogome liči na proces kojim se kroti voda. Rijeci se pravi korito, ali ona traži i svoj put. Trasira joj se tok, no ona zabasa i u rukavce. Najbolja je varijanta kada se sabira sva voda svih vodotokova i izbjegne poplava ljutnje, omraze i pogrešnih procjena u procesu standardizacije i normiranja. Ukrotiti se mora, ali voda uvijek teče.
Neki od ovih metaforizovanih aspekata prirode jezika bili su preispitivani na regionalnoj konferenciji “Jezici i nacionalizmi“ održanoj u Podgorici 21-22. aprila ove godine. Da li je dobro normiran, kako živi svoje jotovane dane, kakva je institucionalna primjena, da li su predložena rješenja pomirila ili prisilila govornike u Crnoj Gori i da li su oni koji imaju moć nad jezikom poštovali moć jezika. Najviše je riječi bilo o jotovanoj varijanti jezika, šta je ona značila u normativnom smislu, a šta u jezičkoj praksi, koja je mjera institucionalnog poštovanja te norme, a koja one dubletne, nejotovane varijante. Da li u svakodnevnom životu nova pravopisna rješenja ometaju ili omogućavaju komunikaciju?
Svakako, sedam godina nakon “Pravopisa crnogorskog jezika“ na neka pitanja se mogu dati odgovori, ali se i otvaraju nova koja se nisu predvidjela, ili na koja se nije mislilo. Jezička praksa relativizovala je normu, mnogi ljudi su željeli da budu komunikativni na nepromijenjeni način, što znači da su nastavili da koriste svoje varijante crnogorskog jezika, ali registarski primjerene: nejotovanu za zvanični diskurs, a jotovanu za nezvanični, svakodnevni i razgovor s prijateljima. Mnogi mediji, javna upotreba jezika u mnogom domenu, publikacije, sajtovi, glasila, udžbenici potvrđuju tako shvaćenu normu i standard.
Razlog za to sadržan je dobrim dijelom u snažnoj arhaičnoj noti iz propisane norme koju mnogi govornici ne mogu da prevaziđu, zato je i ne poštuju, a autohtono iz “Pravopisa“ i dalje ima nejasnu semantiku jer se ne zna šta je to za kojeg govornika u Crnoj Gori. Dalje, nova jotovana varijanta se u metaporuci odrazila kao labava norma u pravopisu i akcentuaciji, a to je, između ostalog, dalo poleta lokalnim akcentima koji se danas u medijima čuju u dobroj mjeri. Pored toga, “piši kao što (arhaično) zboriš“ u toj istoj metaporuci često se odražava kao pogled unazad realizovan kroz teme i analogije iz prošlih vremena, primjere i principe iz bliže i dalje prošlosti, umjesto okrenutosti budućnosti. U današnje vrijeme velika okrenutost prošlosti može biti prilično skupa.
Jezik je sredstvo nacionalnog identiteta kada je to potrebno, ali više od toga, on je lakmus papir i odraz stanja stvari u društvu i tu dijagnostičku dimenziju jezika nikada ne treba izgubiti iz vida. Pokazalo se da je kodifikacija kroz koju je prošao crnogorski jezik rezultanta nekoliko činilaca: struke koja nije bila lišena ideološkog predznaka, politike koja, inače, tijesno s ideologijom sarađuje i nauke koja u čitavom procesu nije imala vrhovnu moć, stoga nije imala ni posljednju riječ. Izučavajući fenomene jezika kritička analiza diskursa bavi se kompleksom pitanja vezanih za oblasti politike, ideologije i hijerarhije i naučne istine i mnogi naučnici zaključuju da je moć vrhovna kategorija oko koje se sve okreće.
Jedno društvo će imati pravilan poredak moći kada nauci dozvoli da bude prva. Tada će se usaglasiti stavovi onih koji jezik govore i onih koji jezik normiraju jer će otimanje normi po rukavcima dijalekata i idiolekata biti svedeno na najmanju mjeru.
Bonus video:
