Već pogled na program predstave Republika Slovenija u Slovenskem mladinskem gledališču (SMG, premijera je bila 20. aprila) daje uvid u tako jednostavan i očekivan, ali zbog raznih prepreka u glavama još neostvaren projekat: dobijate u ruke revolucionarne novine, većinom crvene boje, sa malo listova i na lošem papiru, koje donose prije svega važne dokumente. Sve izgleda kao malo bolji proizvod već uveliko istorijskog, znači zaboravljenog „geštetnera“. I zatim slijedi predstava, sastavljena iz tri dijela, lične ispovjesti, otkrivenog dokumenta koji je administrativna cenzura upravo pustila, i rekonstrukcije ključnog događaja u nekoliko međusobno suprotstavljenih verzija. Prestavu su ostvarili anonimni stvaraoci (sem pravih scenskih radnika, čija su imena navedena), pri čemu radoznalost oko identiteta u ovome slučaju naprosto nema smisla: na sceni je događanje o kojem publika – građani moraju sami odlučivati, sami izdvojiti stepen uverljivosti, sami presuđivati. I bogami, jesu: minimalizam predstave, pa neka koliko je god još uvek mogućno ostane da se prepozna, prilijepljen na pozorišnu iluziju (već time što se predstava ponavlja), daje gledaocu-građaninu mogućnost samostalnog viđenja istorije koju za te iste građane pišu međusobno suprotstavljene ideje, ideološki ili prizemno koristoljubivi projekti, svi manje ili više duboko kontaminirani lažima i individualnim planovima, nekim žalosno ostvarenim, nekim još pretećim u budućnosti…
Predstavljena su tri događaja, međusobno povezana, iz novije slovenačke istorije: ničim kontrolisana, divlja upotreba novca dobijenog prodajom zatečenog i zaplenjenog oružja u Sloveniji, sa očitim zloupotrebama ili bar tajnim upotrebama na tadašnjem ratnom jugoslovenskom tržištu oružja; zapis o sastanku kod predsjednika vlade, sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iz 1993, kada su najviši predstavnici vlasti raspravljali kako da postupe sa nezgodnom istinom o trgovini oružjem i sredstvima koja su upotrebljena; i najzad, opet neku godinu kasnije, u osnovi pučistička reakcija glavnog aktera afere sa oružjem, Janeza Janše, u organizovanju fizičkog napada na službenika koji je tu aferu istraživao, i Janšino izvlačenje samo sa gubljenjem ministarskog mesta, uz pomoć korumpiranih predstavnika sudstva.
Prvi čin predstave kao da je unapred napisana komedija a ne iskaz čovjeka koji je pristao da svoju priču ispriča na sceni – umjesto na nekoj parlamentarnoj komisiji: riječ je o efektu „očuđenja“, priči o tome kako izbrojati novac dobijen prodajom oružja. Bilo je jasno odakle novac, manje jasno kuda je morao dalje ići. Službenici rade svoj posao, pošteno, jer još nisu ni čuli ni vidjeli diskretnu dozvolu, distribuiranu samo povlašćenima, da je vreme krađe počelo. Čovjek koji je to radio dakle priča kako je organizovao brojanje i pakovanje u što manji prostor (nekog kofera) miliona maraka, koji su otišli neznano kuda. Zašto je dakle neko u Sloveniji, ko je očito imao pristup, autoritet i sredstva, učestvovao u takvoj trgovini, koja je bila nedvosmisleno zabranjena od strane međunarodnih tijela nadležnih za to i u dokumentima koja su ta tijela davno izdala, i koja su u globalnoj zajednici uglavnom prihvaćena? Nema nikakvog drugog odgovora, sem lične koristi, bilo da je obuhvatala političku moć ili samo krađu. Iskaz državnog službenika, i to onog dijela koji se brinuo o bezbjednosti, kandidno prenosi iskustvo izdvajanja većih novčanica, brojanja, pakovanja, savršene ležernosti onih koji su obavljali posao, odsustva sumnje, ali i odsustva perspektive. Čovekov gest je građanski u najvišem obliku: kada ga je prozvao neko ko traži istinu, bez obzira na to što nije riječ o instituciji, još manje prinudi, odazvao se jer u tome vidi korist za druge – možda mnoge, možda i sve građane. Kao u pravoj komediji koja koristi niske motive i situacije da kaže nešto što se tiče viših i manje dodirivih društvenih sfera moći, krugova vlasti i besprizornih pojedinaca, i ovdje taj jednostavni opis događanja otvara ogromne, ako ne beskonačne prostore slobodnog kretanja razuma građana, najmoćnijeg sredstva protiv svake otuđene vlasti.
Drugi čin predstave je jednostavno scensko izvođenje dokumenta – zapisnika sa sjednice koja je održana 6. januara 1993. kod predsjednika republike Kučana: prisutno je još pet najvažnijih političkih ličnosti i najviših predstavnika vlasti države u tome trenutku. Dokument je dostupan od prije dve godine, sa njega je skinuta oznaka tajnosti. Dramatičari, pojedite svoje srce – kakva je to savršena studija karaktera, idejnih tokova, transparentnosti politike, neočekivane iskrenosti, skoro filozofskih poniranja u pitanje istine, javnosti, politike, ljudskog uopšte! U najužem krugu, političari mogu govoriti izvan ograde drvenog jezika kojim su se inače služili. Iskrenost je ponekad direktno dirljiva, neuporedivo prisutnija kod onih koji bi htjeli da manje lažu od onih koji bi hteli da uvijek lažu. U ovome slučaju, iskreno žalimo za nedoživljenim trenucima u kojima bi građani mogli biti ne samo svjedoci, nego možda i učesnici u razgovorima u kojima su maske uglavnom skinute, i u kojima se da naslutiti ono što bi morala biti svakodnevna i vječna vodilja cjelokupne politike – javni interes. U ovome slučaju, debata je oko toga da li bi u javnom interesu bilo da se istini dođe do dna, ili da se bar pokrene kao nešto što bi javnosti koristilo. I naravno, politika zastaje na prvoj šestini puta… Veza između prvog i drugog čina je zastrašujuće jasno ispostavljena, neophodna opomena građanima da moraju tražiti neuporedivo više istine, da bi na kraju možda dobili samo pokoju mrvicu. Pozorište ovdje koristi dio našeg davno zaboravljenog kulturnog sjećanja na ono što je čovjeku značila riječ, posebno glasno pročitana riječ, prije nego što je hrišćanstvo promjenilo retoriku i ljudsko tijelo, time što je uvelo molitvu u sebi.
Treći deo je predstavljanje nekoliko verzija događaja koji je neposredna posljedica prvo djelovanja opisanih u prvom činu, a zatim politike i njenog odnosa prema tim događajima u drugom činu: onaj koji se nikako nije mogao saglasiti čak ni sa unutarnjim postavljanjem pitanja istine i odgovornosti, vodi državu tačno tamo gdje istina i odgovornost više ne važe i gube svaki značaj – u tiraniju. Incident koji je mogao dobiti takve posljedice srećom to nije dobio, ali se zato razvila skoro nevjerovatna sudsko-administrativna farsa. Ministar je izgubio mjesto i već četvrt vijeka nas muči svojim frustracijama. Ali ono što je mnogo gore od ove zapravo farsične pojedinačne političke sudbine, jeste zastrašujuća spremnost korumpiranih pojedinaca da preko svih granica, drsko, nekažnjeno – zapravo nagrađeno – teraju zamisao svog nadređenog. Da li je mogućno da jedan građanin, bez obzira koliko visoko je postavljen, zaista tako otvoreno prezire ostale građane, državu i zakone koje bi profesionalno trebalo da štiti i njih se drži? Tu verzije, puna dokumentacija, objektivnost iz svakog ugla zapravo ne mogu ništa da objasne, i zaista je potrebna igra, bogata, profesionalna, uživljena i doživljena igra, pozorište u bljesku svoje slave, kao predstavljanje nečega drugoga. Tek tada, na vrhuncu svoje performativne ubedljivosti, pozorište postiže ono „služenje narodu“ koje od njega već decenijama, ili možda još duže, uopšte ne očekujemo. Distanca na koju smo se navikli, blaziranost i kulturna otuđenost nam se vraćaju kao vruć šamar: da, ima smisla i pozorište koje nam govori o važnim, namerno sakrivenim, skandaloznim, za svakoga važnim stvarima. Da, ima smisla i direktna poruka, kao što su je imali Ajshilovi Persijanci. Da, ima se smisla pogledati sa susedom u pozorištu i imati isto osjećanje razumijevanja i smisla, bar to veče.
Bonus video:
