“La Sans Pareille” roman Milisava Savića neobična je priča o jednom paru koji se upoznaje u Firenci i provodi deset dana na putovanju Toskanom. Oni ništa ne znaju jedno o drugom, jer se lažno predstavljaju. On je Srbin, slikar, a pobjegao je od rata u Jugoslaviji sa pasošem na ime Hasana iz Tutina. U romanu se neprekidno prepliće fiktivno, karnevalsko, mistično i dokumentarno, uz istoriografiju jugoslovenske ratne drame iz 90-ih godina prošlog vijeka, do najnovije tranzicije.
Za roman “La Sans Pareille” nedavno ste dobili u Srbiji dvije vrlo značajne nagrade koje nose imena velikih pisaca Meše Selimovića i Bore Stankovića. Šta za vas lično predstavljaju ovi pisci?
Stankovića smo daleke šezdesetosme, mi mladi pisci, zagovornci „crne proze“, uzimali kao svog preteču. Naročito njegove „Božije ljude“, knjigu koja je i u vrijeme izlaska a i danas, ostala u sjenci „Nečiste krvi“ i „Koštane“. Iako je ona najmodernija od svih Stankovićevih djela. I to iz više razloga. Tačno je da u srpskoj realističkoj prozi ima marginalaca, ljudi sa dna, ali oni kod Stankovića prvi put progovaraju sa svoje tačke gledišta. Bora ih ne posmatra kao izopštene, kao čudake, već kao svijet za sebe, nimalo gori od ovog normalnog. Mjesečina od koje ludi Mitke kod ovih drugih je ledena, metafizička. Borini božjaci su u dosluhu sa onostranim, sa mrtvima (tu temu će kasnije maestralno razviti Nastasijević). Drugi razlog je što smo mi, mladi pisci, tada insistirali na našoj priči, a ne na nekoj priči koja je bila blijeda kopija tada pomodnog Kafke. Kad kažem na “našoj“, da se ne shvati da smo pod time mislili na “srpskoj“, jer i Borina priča nije to: ona je i dobrim dijelom i priča o “pustom turskom“. Mala digresija: najbolja prozna djela u srpskoj književnosti su ona koja imaju miješane svjetove, ili koja govore o strancima („Bakonja fra Brne“, „Pop Ćira i Spira“, cio Andrić, Kiš, Crnjanski). I zato smo svi mi od naših zavičajnih mjesta htjeli da napravimo novo Vranje. Naravno, nijesmo uspjeli. Treći razlog: svi smo pisali priče, i to kratke, a Bora je upravo pokazao da se u kratkim pričama, ne u pripovijetkama, mogu dati veliki rezultati. Cijenili smo njegovu sažetost, minimalizam. Peti razlog: tada smo tvrdili da je literatura stvar talenta, a ne književnog znanja. Bora je upravo bio to, sa Lazom Kostićem naš posljednji genije. I na kraju: dopadao nam se i njegov rogobatan stil, na samoj ivici pismenosti. U tome smo vidjeli kritiku takozvane uštirkane, estetske književnosti, koju ja danas nazivam celofanskom. Ali nešto bitno nismo naučili od Bore. Da se priča, ona prava, ne odvija u kafani i na ulicama, već unutar kuća ograđenim visokim zidovima, u krugu porodice. I da se ta priča više tiče žena nego muškaraca. Tako je Bora i najženskiji od svih srpskih pisaca. Što se tiče Selimovića, i ja sam sa oduševljenjem, kao mnogi drugi, dočekao „Derviš i smrt“. Taj roman je bio indirektna kritika vlasti, u vrijeme kad naša vlast baš nije bila blagonaklona prema kritikama. Kritika ali i svojevrsna pohvala vlasti, tačnije njenoj zavodljivosti. Osnovna poruka derviša da u svijetu nema mnogo dobrog, što nije ništa novo, ali je novo to što on shvata da dobrog nema ni u njemu samom. Za Selimovića pripovijedati znači i razmišljati. I to lijepim vukovskim jezikom, za koji se tvrdi da nije baš pogodan za filizofski diskurs. I Selimović je veliki pisac, koga je, kao Boru, teško oponašati.
“La Sans Pareille” je u naslovu određen kao “ljubavni roman sa dodacima”. Ovo je zapravo postmodernistički roman u kome su izmiješani brojni žanrovi. Šta ste htjeli da naglasite ovom formom, možda, da se poigrate sa pričom i pripovijedanjem?
Ne može se pričati na stari način. Sve su priče, pogotovo ljubavne, odavno ispričane. Pa i ova moja ljubavna priča može se prepoznati u bajci o Amoru i Psihi, objavljenoj u Apulejovom “Zlatnom magarcu”, ili u nekim pričama iz „Hiljadu i jedne noći“. Tačno je da sam se poigravao, ali cilj mi nije bila igra. Jer ne mislim da je književnost, kako bi rekao Pera Todorović, “sigračka”.
Vaš roman ima naglašene veze sa Bokačovim “Dekameronom” ali i sa knjigama Miloša Crnjanskog u kojima je opisivao Italiju, mislim na “Ljubav u Toskani” i “Kod Hiperborejaca”. Možete li pojasniti ove veze?
Prirodno je da ima veze s Bokačom, jer se roman događa u Firenci. Preuzimanje forme “Dekamerona” je caka, providna naravno. Ali moja veza s Bokačom je u slapovima priča koje izgovaraju moji junaci. Da nije tih priča, roman bi se sveo na puki opis tjelesne ljubavi, na granici pornografije. Upravo priča daje draž i Bokačevoj erotici. Crnjanski je tu, prije svega, da bi se naznačilo da glavna junakinja može biti i iz Srbije. Logično je onda da moje junake na putovanju Toskanom prati sjenka Crnjanskog. Jer o Toskani su pisali mnogi srpski pisci, ali niko ljepše od Crnjanskog.
U pozadini romana “La Sans Pareille” su ratovi na prostoru Jugoslavije iz devedesetih godina prošlog vijeka. Kako ti događaji utiču na vaše junake?
Utiču bitno. Zbog tih ratova promijenili su svoj lični identitet, i ne samo lični. Osnovno pitanje da li je moguće doživjeti strasnu ljubav u vremenima užasa. Pa čak i u Toskani, koja predstavlja raj u odnosu na pakao u bivšoj Jugoslaviji. Jedno od pitanja, nerješivo svakako, jeste: da li je spas u tome da promijenimo sebe ako već ne možemo da promijenimo svijet? Ili: može li nas prerušavanje spasiti od zla?
U poglavlju Eseji pišete o ratu, zločincima, identitetu. Može li se vaš roman čitati kao knjiga o identitetu? I zašto je to pitanje, po Vama, toliko bitno?
Mislim da je pitanje identiteta krucijalno pitanje ovog vremena. Šta smo mi, obični šrafčići u jednom velikom mehanizmu? Ili smo neki faktori koji mogu bitno da utiču na našu sudbinu? I da li je većina nas svjesna svog identiteta? I ako jeste, da nije to velika iluzija? I dalje: ko su srećniji, oni koji su se držali svog identiteta ili oni koji su prihvatili drugi, voljno ili nevoljno, svejedno? Itd. Moderni čovjek mogao bi ovako sebe definisati: Znam da ne znam ko sam.
Vaš glavni junak je Srbin, ali se predstavlja kao Hasan, musliman. Zašto?
Iz praktičnih razloga. Jer u to vrijeme, devedesetih, Srbi baš nijesu bili omiljeni na Zapadu. Tragove te stigmatizacije vidimo i danas. Doduše, nijesu samo Srbi uzimali muslimanska imena, bilo je i obrnutih slučajeva. Znao sam jednu partizansku legendu, živio je u Beogradu kao penzionisani udbaš, koji je početkom devedesetih svoje muslimansko ime promijenio u srpsko. S novom ličnom kartom manje su ga šikanirali policajci, šalterski službenici, poštari.
Sam naslov “La Sans Pareille” upućuje na osobu bez premca. U čemu je tajna te zagonetne ličnosti?
Riječ je o glavnoj junakinji. Nije ona lijepa kao Simoneta Vespuči, koja je ponijela taj naziv. Mada je, s malim grudima, androgina kao Simoneta. Ona je bez premca po svojim pričama, po svojoj tajanstvenoj biografji, po toj strasnoj ljubavi sa slikarom mnogo mladjim od sebe, po tome što će ona svom ljubavniku - a ne obrnuto, kako bi se očekivalo - biti posljednja ljubav.
U knjizi “Mali glosar kreativnog pisanja” kažete da “nema nikakve razlike između državnih pisaca u komunističkom režimu i konkretnih pisaca u demokratskom, poslije petooktobarskom režimu u Srbiji”. Možete li to pojasniti?
Ma to je mala žaoka na račun pisaca koji njeguju korektnu književnost. Glavna mana srpske književnosti, a to može ići i na moj račun, jeste odsustvo subverzivnosti. Jedan talas poput onog “crnog” iz šezdesetsome dobro bi joj došao. Danas preovlađuje “profesorska” književnost. Njeni autori nijesu samo profesori već mahom osobe materijalno obezbijeđene koje u dokolici pišu. Za mnoge samo njihove mame vjeruju da su pisci. Navedite mi danas ijednog poznatijeg pisca za koga možete da kažete da se isključivo bavi pisanjem. Odnosno da od pisanja živi. Kao što su to radili Bulatović, Pekić, Kiš… Inače, priča o odnosu vlasti i pisaca vrlo je složena. Nijesu baš pisci u starim vremenima bili u sukobu s vlašću. Laskavu titulu poeta laureates obično im je dodjeljivala vlast. Većina pisaca svoje knjige je posvećivala vladarima, koji su bili njihove mecene i zaštitnici. Tek od Vijona, i naročito od Bodlera, stvara se mit o ukletom pjesniku, koji je u sukobu sa establišmentom. Taj razlaz između vlasti i pisaca svoj vrhunac dostiže u 20. vijeku. Naročito je to bilo drastično, i sa pogubnim posljedicama za pisce (zatvori, pa čak i likvidacije) u totalitarnim režimima. Komunisti su otvoreno podržavali književnost u duhu njihovih ideoloških uvjerenja. Poslije petooktobarskih promjena u Srbiji, književnost je izgubila značaj koji je imala. Nova vlast se prezrivo odnosila prema piscima, koji su inače dali veliki doprinos u zbacivanju prethodnog režima. Tu i tamo je udjeljivala mrvice onima koji su bili na njenoj liniji. Jedno vrijeme hvaljena su djela, inače sumnjivog kvaliteta, koja su tobož bila u skladu s evropskim vrijednostima. Sjutra će možda slaviti ona koja su u skladu s nacionalnim vrijednostima. U kulturne institucije dovodila je svoje ljude. Moje razočarenje u peti oktobar počelo je onda kad su umjesto konkursa, počeli da u upravne odbore i na direktorska mjesta, postavljaju svoje potrčke. Radili su to i komunisti, ali bogami dozvoljavali su da na pojedina mjesta dođu i pravi ljudi, nepartijci. Ovi višepartijci u tom pogledu su gori od njih.
Najavili ste novu knjigu “Šezdesetosmaš”. O kakvoj je knjizi riječ? Autobiografskoj?
Dokumentarnoj. U knjizi su svi moji tekstovi objavljeni u šezdestosmaškom „Studentu“. Ništa spektalutarno. Riječ je o mojim književnim počecima. S puno grešaka. Ali krcatim mladlačkom energijom. Ta energija hranila se i zabludama. Jedna od njih je bila i ta da je moguća angažovana književnost. Još veća: da ta književnost može na bolje promijeniti svijet.
Nagrađen “Mešom” i “Borom”
Savićev roman “La Sans Pareille”, objavljen kod zrenjaninske Agore, već je nagrađen dvjema velikim nagradama koje nose ime Meše Selimovića i Bore Stankovića, a bio je i u najužem izboru za NIN-ovu nagradu.
Milisav Savić (1945, Raška) je studije završio na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu je magistrirao i doktorirao.
Bio je urednik „Studenta“ i „Mladosti“, glavni i odgovorni urednik „Književni reči“ i „Književnih novina“ ,. U „Prosveti“ je radio kao glavni i odgovorni urednik a potom kao direktor. Bio je predsjednik Srpske književne zadruge. Obavljao je dužnost ministra-savjetnika u Ambasadi Srbije i Crne Gore, u Rimu od 2005. do 2008. godine. Bio je i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Londonskom univerzitetu, Njujorškom državnom univerzitetu u Olbeniju, Univerzitetu u Firenci i Univerzitetu u Lođu.
Od 2010. godine redovni je profesor Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Autor je osam romana, tri zbike pripovijedaka, nekoliko knjiga multižanrovske proze i dobitnik najznačajnijih književnih nagrada.
Galerija
Bonus video:
