Nije svejedno iza kakve stvari ili bića ostaje praznina. Praznina je u stvari kao kalup oblikovan prema stvari koja je tu prije bila, praznina bremenita predmetom koji ju je ispunjavao. Svet oko nas i u nama pun je takvih bremenitih praznina”, zapisao je Milorad Pavić.
Sa jednom takvom prazninom godinama se uspješno bori poznati crnogorski slikar Mišo Vemić. Svaka njegova izložba nosi isti naziv, “Reakcija na prazninu”, a razlog je dvojak. Sa jedne strane, prema njegovim riječima, to je “sudar umjetnika sa izazovnom bjelinom platna”, a sa druge “sudar sa vražjom silom” koja nas je opkolila - preko zagađene hrane, vode, vještačkim provociranjem Velikog praska, do otrovne politike, razarajućih oružja.
“Malen sam ionako, pa k’o velim, treba i ja nešto da učinim. Pustim ponekad svoja konjolika bića, kao vapaj ka nebu, da malo vrište, protresu tle, jer tada mi se čini da i ovako malen postojim”, kazao je Vemić za “Vijesti”.
A ti njegovi konji su tu da umjesto njega zavrište, da kao, kako je kazao, sapatnici ljudskog roda načnu temu velike i posljednje bitke.
„Vrisak i jeste na neki način primarno čovjekovo obilježje, prokletstvo koje ga prati kroz život od trenutka izlaska iz majčine utrobe. Mnogi su stvorili remek-djela, obrađujući ih na, za gledaoca, najsuroviji način, jezu i strah, što se u čovjeku gnijezdi. Zato sam konja kao sapatnika ljudskog roda, to htonsko i demonsko biće, postavio kao metaforu, dao mu ljudsku mjeru, uvukao sam svoje sopstvo u njega, pokušavajući da načnem temu velike i posljednje bitke”, kazao je Vemić.
Na pojedinim njegovim slikama pored konja nalaze se i jahači, džokeji apokaliptičnog izgleda koji aludiraju na zlo koje je postojalo, postoji i koje tek dolazi.
“Džokeja sam zamislio kao spodobu pokvarenog vlastitim sopstvom, neidentifikovanu, sumanutu sprdnju, koji se ruga svemu onome lijepom što je i sam uz Božju pomoć sagradio, koji besciljno i zarad aplauza jaše onoga koji ga je stvorio”, objašnjava Vemić.
Za sebe kaže da je izraziti figurativac koji trodimenzialno razmišlja, da nikada ne zna kako će slika na kraju izgledati, kao i da ne slika da bi pobjegao od stvarnosti, već da bi što dublje uronio u nju.
„Moje biće je uzburkano, uznemireno, zabrinuto i eksplozivno. Nastojim iz sebe, preko anatomije i psihoizraza ovog konjolikog bića, izbaciti sve, isprazniti se potpuno, osloboditi se tog ogromnog tereta, da ne bih poludio....da ne bih vriskao na ulici”, iskren je slikar koji je bio osnivač i organizator Međunarodnog bijenala minijature Nikšić 2005.
Pesimizam je, priznaje, opravdan ako se ima u vidu da smo “topovsko meso, masovni poltroni političara koji nas lažu, a uz to nas još i potkradaju, svjedoci licemjerja svjetskih razmjera”.
“Plašim se da umjetnost polako skreće u dizajn, kako reče jedan veliki profesor crtanja sa kojim se družim”, kazao je Vemić koga konj kao besciljni trkač ne interesuje, već konj kao sapatnik ljudskoga roda.
Svjestan da je u čovjekovoj prirodi da uništi sve ono lijepo što je stvorio, Vemić pokušava da upravo na slikama prikaže taj lom, sunovrat čovjeka.
„Ne pravim crteže ni skice za sliku, ja ih pravim da sami egzistiraju, jer mislim da mi to zarobljava ideju. Koristim puno grafita kod izrade slika. To im daje neki lijep ten. Ne robujem važećim pravilima i poetikama, slikam onako kako umijem, ne udvarajući se nikome”, kazao je Vemić koji je do sada imao veliki broj samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a učestvovao je i na brojnim kolonijama.
Priznaje da su emocije njegove vodilje u slikarstvu i usmjerivači njegovog izraza, zato i ne razmišlja o tome „gdje će ga neko smjestiti”, koji stili će mu pripisati.
„Lijepo je kada se čovek ne opterećuje, kad mu je komotno u vlastitoj koži, a tjeskobno u vlastitom okruženju”, kazao je Vemić koji slikajući nastoji da „isprovocira sjećanje na najranije djetinjstvo”.
„Dekodirati svoj nastanak, svoj vrisak prvi, do trenutka kada sam uzeo ugljen sa ognjišta i počeo crtati po čatmi kuće svog rođenja. Veliku radost sam otkrio. Vjerujem da sam tada čuo vrisak čuvenog vranca, kojeg je moj đed Jovo imao u Dragoševcu, mojoj postojbini, na padinama Sinjajevine. Galopirao je dugo mojim djetinjstvom taj bistrooki, plahi, nosio mi dušu i tijelo na svojim leđima. Galopira još uvijek i ne dam mu da stane. Taj konj vranac”, zaključio je Vemić.
Po bolu se domovina prepoznaje
Iako je čest putnik, iako priznaje da svi žele otići što dalje od kuće, pokazati se i dokazati u nekoj drugoj sredini, ipak uvijek se vrati Crnoj Gori i Nikšiću.
„Tijesno je nekako kod kuće, ili je tijesno u vlastitoj koži, što mu dođe isto. Ali, mislim da svako ko ode čitav život posveti povratku očevoj kući. Nigdje se osjećaji ne razvijaju kao kući vlastitoj. Nigdje taj bol nije jači i nigdje se tako ne voli kao u domovini. Po bolu se domovina prepoznaje. I život”.
Umjetnost mora biti antibiotik, pesticid za nekulturu
„Moja sloboda, rezultat oslobođenja od vlastitog ega, teško je stečena. Moje emocije su moje vodilje, moje prokletstvo. U ovom sumanutom svijetu, gdje sunce kulture zalazi i moralni patuljci bacaju dugačku sjenku, kulturni genocid nam plasiraju rijaliti programi. Oni postaju uzori narodu koji sve više tone u mrak neznanja, apatije i takav narod, da li je narod? Kada sam u ludnici nije važno u kojoj sam sobi. Stoga umjetnost mora da se pokrene kao antibiotik, kao pesticid, kao protivotrov, da bar zarazu uništi. Ne smije umjetnost biti van društvenih prilika jer onda je bespredmetna, larpurlartistička”.
Galerija
Bonus video:
