Beogradska spisateljica Ivana Hadži Popović objavila je osam romana: Sezona trešanja, Knez, Brod za Buenos Ajres, Zamka (Nagrada Isidora Sekulić), Na Hadrijanovom tragu, Japanska kutija, Žena sa buketom i njen posljednji roman Vatra i cvet, koji je izazvao posebnu pažnju kod čitalačke publike.
U tom romanu autorka se bavi sudbinama tri velika pjesnika: Majakovskog, Jesenjina i Branka Miljkovića, pokušavajući da skine veo misterije koje vrijeme i ljudi pletu oko posljednjeg. I u samoj knjizi, Miljković je velika enigma, uvijek intrigantna i teško rješiva, kao što je to, uostalom, svaki veliki pjesnik. A on jeste, besumnje. Ivana je objavila i tri knjige eseja: Kolumbovo jaje, Isidora, eros i tajna i Poigravanje. Sve ovo, a posebno roman Vatra i cevt, bili su razlozi da sa ovom osobenom spisateljicom razgovaramo za ART.
U romanu Vatra i cvet, na osoben način bavite se tragikom pjesnika, u opštijem, ali i konkretnom smislu. Tri velika pjesnika dvadesetog vijeka protagonisti su sudbinstva koje im je negdje zajedničko. Kraj im je istovjetan. Majkovski, Jesenjin, Miljković... Šta je to što ih spaja i u čemu? Ovdje mislim na vašu knjigu, u kojoj se susreću.
- Poezija je metafora slobode i vlastodršci vole pjesnike dok ih hvale, a kada počnu da ih kritikuju, okreću se protiv njih. Kao slavni, sva trojica bili su mete vlasti u stoljeću koje se pjesnicima divilo isto koliko je zaziralo od njih. Majakovski je bio bard boljševizma od najranije mladosti i tek mnogo kasnije shvatio njegovu suštinu. Miljković i Jesenjin bili su uvučeni u visoku politiku. Svu trojicu je ubio totalitarni Veliki brat i onda ih proglasio samoubicama. Ta tragična vijest bila im je upisana stvarnost od samog početka.
Oni su junaci Beketovog pozorišta uništenih iluzija u kojem pojedinac nije ni sopstveni gospodar ni gospodar svoje sudbine.
Pjesnike često ubijaju, da bi ih citirali potom! - rekao je Voznesenski. Tu istinu potvrđuje i Vaša knjiga Vatra i cvet. Miljković je gorio i sagorio upravo na toj realiciji - između vatre i cveta, pjevajući: Sve je nestvarno do traje i diše / Stvaran je cvet čija odsutnost miriše / I cveta a cveta već odavno nema, / Bespućem do nade pesmu mi priprema.
- Jedna japanska priča kaže da je jedini savršen cvijet onaj koji je opao. To je i priča o Branku.
Misterije se pletu oko pjesnika. Oduvijek je bilo tako. No, osvrnite se na misteriju Miljković. Šta ste otkrili, a da se do sada nije znalo. Mislim, na njegov kraj, ali i ono prije kraja.
- Moja knjiga je pokušaj da se posrednim putem razotkrije slijed događaja koji je doveo do završnog fatalnog čina kroz svjedočenja Brankovih savremenika, autobiografske i biografske zapise, prepisku, štampu, kritike, intervjue, eseje, romane... prava policijska istraga koja utvrđuje niz nedosljednosti, praznina, protivurječnosti, udio koji je beogradska čaršija imala u njegovoj likvidaciji, "prijatelje", pisce doušnike koji su ga okruživali, spoj i razdor između poezije i moći u koji je upao, hod po političkoj oštrici, zavist netalentovanih koja ga je ubijala...
Šta bi otkrili onima koji tek treba da čitaju knjigu. Nešto što se nije znalo, ili se znalo, a nije potvrđeno. Mogući uvod budućim čitaocima, ali i onima koji su knjigu pročitali.
- Roman je pogled iz današnjeg ugla i sa vremenske udaljenosti na ono što se događalo tih dvadesetih i pedesetih godina prošlog vijeka u Rusiji gdje je vladala Čeka i u Jugoslaviji gdje je vladala Udba. Sve je bilo premreženo izdajom i crnim spiskovima. I u svemu tome njihovi filmski životi i filmska smrt nevjerovatno su ličili. O tome govore njihove posmrtne fotografije. Naročito život i smrt Branka i Jesenjina... I šta se događalo iza kulisa književnosti i politike.
Irena Vrkljen, hrvatska pjesnikinja u svojim memoraskim zapisima, napisala je kako je te večeri Miljković bio kod nje, pričao joj je o planovima i ničim nije odavao čovjeka koji će te iste večeri skončati na drvetu, koje mu je možda reklo... nemoj jutro moje belo. Ili je drvo uzeto kao pravdanje onoga što su drugi učinili?
- Sve ukazuje na to da nije izvršio samoubistvo, mnoga svjedočenja o njegovom kretanju, prvi put je našao stalan posao u Zagrebu na radiju što nije uspio u Beogradu, potpisao ugovor za veliku studiju o Tinu Ujeviću, odlučio da više ne pije... ali, u to isto vrijeme iz Beograda, iz kafane Bezistan pronijela se vijest da je mrtav... Znao je da će ga ubiti, odavno je to znao i napisao sopstveni poetski nekrolog. Veliki pjesnici su proroci a drvo o koje se navodno objesio bilo je samo drvce...
Uvijek mi je bio zagonetan Miljkovićev stih: Neka strašna bolest po meni će se zvati. Nijesam uspio da ga odgonetnem. A vi?
- Stih se završava riječima: Isto je pevati i umirati. U Zločinu i kazni Dostojveskog pjevačica Katarina Ivanovna svoj glas neprestano napreže i više ne uspijeva da dođe do daha, osuđujući sebe na gušenje. Oduvijek je ta bolest postojala ali, tek joj je Branko nadjenuo ime.
Iako sam dobar dio ovog intreviju zamislio kao priču o Miljkoviću, zamoliću Vas da ukratko predstavite sebe čitaocima ART-a. Vaše stvaralaštvo prije Vatre i cveta. I ono što planirate, koliko znam, knjigu o Andriću.
- Od sijaset romana koje sam napisala, pored Vatre i cveta, volim još Ženu s buketom u čijem je središu Pikasova slika Gospođice iz Avinjona, a od nekoliko zbirki eseja - Poigravanje. Od mnogih knjiga koje sam prevela roman izvrsne francuske spisateljice Kolet Okovana i priče Dina Bucatija Noć punog meseca. A kad je riječ o Andriću, biće to priča o četvorici prijatelja koji su od dvadesetih do sedamdesetih godina obilježili duh Beograda.
Šta poručujete pjesnicima? Ovdje, naravno, mislim i na one koji pišu prozu. Svi kojima je riječ jedino oružje i moć.
- "Ne budi nikada pesnik, dragi moj Bozi", rekao je Oskar Vajld Lordu Alfredu Daglasu. "Budi gospodin, poznavalac, umetnik, šta god samo ne pesnik jer to podrazumeva raščupanu kosu, prljavo rublje, prazan stomak." Ne želim naravno da protivurječim velikom Oskaru Vajldu, ali jedino što ostaje kad sve prođe, to je metafizika. I od Mikelanđela, i od Leonarda, i od Platona, i od Crnjanskog, i od Svetog Avgustina... i od Oskara Vajlda.
Poezija pobjeđuje pjesnike
No, rekao bi Puškin u pjesmi Pjesnikova smrt: čemu sad žalovanja, pohvala glupih horska skala, mucanje jadno opravdnja, presuda sudbe već je pala... Smrt! Ovako ili onako. Nestao je pjesnik, ostala je poezija...
- "Najveća radost na svetu je biti pesnik. Sve drugo, pa ni smrt, nije vredno pomena", rekao je Lorka koga su takođe ubili. Marina Cvetajeva je smatrala da je poezija ključ svih ključeva, onaj jedan jedini a Kafka da niko ne pjeva čistije od onih koji su u najdububljem paklu.
U svim vremenima i u svim umjetničkim djelima vječito je samo ono što je poetsko. Jedino to ostaje jer vodi u srce jezika i u središte kosmosa, kristališe se i svijetli jače.
Poezija je ravnodušna prema ovozemaljskim zakonitostima, logici tržišta, nije povodljiva, ne prati modu. Pa ipak, kao da je francuski pjesnik Pol Elijar imao pravo kad je napisao da je poezija pjesnike gotovo uvijek pobjeđivala.
Bonus video:
