Promocija knjige Zapadni zapisi i izložba fotografija Refleksije ugledne autorice Lidije Vukčević na najljepši su način potvrdili prožimanje autoričinog literarnog i likovnog izraza.
Knjigu čine tri cjeline; Zapadni zapisi, Krasopis stranstva i Južni zapisi. Ovaj svojevrsni, upotrijebit ću likovni izraz litrarni triptih, na koricama knjige kao likovnu posebnost ima autoričinu fotografiju iz izloženog ciklusa naslovljenog Refleksije. Lidija nije mogla odabrati bolji i smisleniji naslov koji u suštinin odgovara njenom i literarnom i likovnom načinu izražavanja. Refleksija u fizičkom smislu znači odbijanje svjetlosti od neke površine, a također znači i usmjeravanje pažnje i zaokupljenosti vlastitim, osobnim doživljajima. Upravo ti osobni doživljaji, taj ispovijedni ton čini dominantnu karakteristiku Lidijinog književnog stvaralaštva. Kroz autoričino iskustvo ili iskustva njenih najbližih, posebno sudbina oca i majke, zrcali se jedno vrijeme, fiksiraju slike egzistencije u raznim okolnostima i raznim sredinama u kojima je spisateljica živjela i djelovala. U njenom pisanju nema onog sartrovskog "podmuklog djelovanja biografije". Lidija svjesno oblikuje u literaturu ono što čini njeno življenje. U ovom je slučaju odavno postavljen onaj famozni znak jednakosti između života i literature.
Taj udio osobnog se reflektira i na Lidijinim fotografijama.
Središnji element na kojemu se gradi poetika njenih fotografija jest svjetlost. Autorica svoju poetiku kadra zasniva na onome što pronalazi i što fiksira upravo zahvaljujući svjetlu. U kolikoj je mjeri svjetlost zanimljiva i kolike su mogućnosti da se neki od njenih fenomena prezentira u fotografskim kompozicijama upravo pokazuje ciklus Refleksije. Nižu se zanimljive slike lirskih fragmenata nekog pejzaža u jutarnjim izmaglicama ili sutonskom sfumatu, od detalja interijera spisateljičinog doma gdje se ono svakodnevno pretvara u snovitu stvarnost sve do prizora u kojima odabrani fragment putem svjetla nadilazi vlastitu zbiljnost i pretvara se u apstraktnu kompoziciju mističnog značenja.
Nije slučajno da se Lidija Vukčević u svojim fotografijama dominantno bavi svjetlom.
Svjetlo je na posredan ili neposredan način prisutno u njenoj literaturi. Autorica će upravo u knjizi Zapadni zapisi jedan tekst nasloviti Razboji svjetla. Ova se sintagma može navesti i kao odraz onih osobnih spisateljičinih "razboja svjetla" što "podsjećaju na život sam, koji sad jačom sad slabijom rasvjetom donosi naizmjence užitke i moru, blagodati i napore, tajne i razvidnosti". Premda u fotografijama Lidije Vukčević ne nalazimo tipičan spisateljičin autoportret, što bi možda bilo očekivano obzirom na osobni pečat koji daje svojoj literaturi, sve izložene fotografije nose one metafizičke karakterne odlike njenog bića, pa se u tom smislu potvrđuje postavka da je u suštini svako umjetničko djelo autorov autoportret u višem i znakovitijem značenju te riječi.
Ono što treba naglasiti jest da Lidija ne eksperimentira sa svjetlom u onom smislu kako su to radili umjetnici u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Podsjetimo na Erwina Quedenfeldta koji je još 1919. godine uradio seriju fotografija takozvanih "svjetlosnih crteža" koji su imali utjecaj na Mana Raya i njegove "rayografe" ili na mađarskog umjetnika Laszla Moholy-Nagija i njegove "fotograme" a što je imalo veliki značaj ne samo u području fotografije nego za korištenje svjetlosti u kreativne svrhe u modernoj i suvremenoj umjetnosti općenito.
Lidija Vukčević u svojim fotografijama koristi prirodno, takozvano obično svjetlo. Mogli bismo reći kako autorica u svjetlosti pronalazi svjetlo. Hvata svjetlost “na djelu”. Odabire određene detalje i pod djelovanjem svjetla stvarne pojedinosti čini stvarnijim, jer im otkriva neku od njihovih novih dimenzija. U tom kreativnom postupku koji se zasniva na odabiru motiva kompozicije, kadar ima presudnu važnost. Kompozicija postaje likovno koherentna i simbolički slojevita. U tom smislu Lidijine su fotografije manje konceptualne a više perceptivne. One se zasnivaju na stvarnom. Autorica opaža ono što će u datom momentu potaći njen senzibilitet za likovnost, njenu osjetljivost za prepoznavanje simboličnog. Na Lidijinim se fotografijama dokumentarnost transformira u poetičnost. U kompozicijama koje autorica određuje radno kao “kubističke” vidimo obične, banalne predmete čije su jednostavne geometrijske forme nalik kubističkim modelima tako kadrirane da svojom kompozicionom cjelinom, plohama, strukturama i bojom stvaraju dojam neke slike geometrijske apstrakcije. Također odabir detalja na primjer s nekog zida na kojemu se spajaju odnosno razdvajaju dvije obojane površine posredstvom autoričinog objktiva postaju slika karakteristična za estetiku minimal arta.
U kojoj mjeri odabir i korištenje svjetla može usložnjavati ono što je fotografija fiksirala pokazije jedna kompozicija čiji su središnji motiv umjetnička djela izložena na zidu neke prostorije. Prepoznajemo Veličkovićevog "skakača" i Vazarelijevu kompoziciju geometrijskih optičkih efekata. Dvije suprotstavljene likovne poetike. Dva pristupa u kojima se vidi različitost izražajne mogućnosti linije. Zanimljivo je napomenuti kako je Veličkovićev "skakač", nastao upravo iz fotografije. Naime slikar je za svoje kompozicije tijela u pokretu koristio kao predloške fotografije Edwarda Mybridgea. Preko dvije spomenute slike pada svjetlost s prozora formirajući dvije svijetle pravokutne plohe difuznih rubova što po karakteru podsjeća na slikarstvo američkog apstraktnog slikara Marka Rothka. Na ovaj se način i formalno i simbolično uvećala likovnost fotografije. Svjetlost osvjetljava i označava.
Da je medij fotografije u Lidijinom stvaralaštvu izraz potrebe da se stvarnost sagleda na poseban način nije samo dokaz autoričine radoznalosti. Fotografija je kao medij prisutna u njenoj svijesti još u njenim ranim danima. U knjizi Zapadni zapisi Lidija se sjeća jednog izloga neke fotografske radnje u zagrebačkoj Ilici u kojemu je bila izložena fotografija njene majke. Već samo opisivanje fasade zgrade, izloga kao svojevrsnog kadra, i slike lijepe majke koja će uz oca biti, kao što je rečeno, Lidijina dominantna tema u literaturi pokazuje uz emotivnu dimenziju i izražen likovni senzibilitet.
Od onog biblijskog svjetla iz Knjige postanja, od onog Fiat lux, do utjelovljena riječi koja jest svjetlo, kreativni se čovjekov izraz potvrđuje svjetlom i u svjetlu rađa.
Lidija Vukčević je svjesna tog inspirativnog bogatstva svjetla što potvrđuje svojim literarnim i likovnim djelima, svojim svijetlim Refleksijama.
Bonus video:
