Devedesetih je na crnogorskoj televiziji često prikazivan film “Viljuška se drži u lijevu ruku“ Gorana Bulajića, po tekstu Miodraga Karadžića (autora kultne “Đekne“, uz Živka Nikolića). U nekoj zabiti na sjeveru Crne Gore živi sredovječni čovjek sa ženom i ocem. Njihovu sumornu svakodnevicu razdrmaće vijest da im u posjetu stiže prijatelj iz inostranstva. To ih dovodi u vanredno stanje. Supružnici prevrću kuću ne bi li dočekali gosta na najbolji mogući način, a nesrećni starac je primoran da usvaja nova pravila ponašanja; između ostalog, da viljušku drži u lijevoj ruci. Dolazak čovjeka iz dalekog i bogatog svijeta gura seosku porodicu u niz komičnih situacija. Zbog želje da se prilagode, da naprečac usvoje tuđe navike, njeni članovi se otuđuju jedni od drugih i počinju se osjećati kao stranci u vlastitoj koži.
Baš ovaj film mi je pao na pamet dok sam čitao roman “Glasovi“ egipatskog pisca Sulejmana Fajada. I pored velikih razlika u radnji, oba djela bave se posljedicama sudara različitih kultura. Dok u “Viljušci“ taj sudar otkriva svoju daljinsku moć (gost se na kraju ne pojavi, a seljani ostaju pokunjeni poput cirkusanata kojima je u posljednji čas otkazana tačka), u “Glasovima“ on naizgled bezazlenu priču o tradicijskim posebnostima okončava tragedijom koja pokazuje koliko robovanje obrascima bilo koje vrste može biti pogubno.
Selo Derviši u delti Nila živi svojim uobičajenim životom: sokacima teče voda prljava nakon pranja i kupanja, po njoj šljapkaju patke i guske, žene se češljaju, muškarci u kafani igraju karte i domine, a mujezin poziva vjernike u džamiju. Čini se da ništa ne može poremetiti poredak koji na gotovo isti način funkcioniše stotinama godina. Niko ni ne sluti kakva se oluja približava. Ahmedu el Biheriju telegramom se javlja rođeni brat Hamid, koji je još kao desetogodišnjak odselio u Pariz i koji nakon tri decenije želi da posjeti svoju porodicu. Obavještava ga da se tamo obogatio, oženio, da ima dvoje djece i da je ugledan stanovnik Grada svjetlosti. Pošto namjerava doći sa ženom Simonom, šalje mu novac kako bi podigao kuću u kojoj bi njih dvoje bili smješteni. “Ja sam vas se mnogo uželeo, a i Simona jedva čeka da vas upozna. Verujem da ćete je vrlo zavoleti i da će ona isto tako zavoleti vas, posebno ako se budete dobro pokazali i lepo ophodili prema njoj“, napominje Hamid u pismu.
Novost alarmira sve Dervišane - ne samo Hamidove najbliže, već i predstavnike lokalnih vlasti, pa i mještane koji jedva da ih poznaju. Iščekivanje gostiju stvara praznično raspoloženje. Ahmed je u trci, ne zna šta će prije, doček brata vidi kao neku svetu misiju. I načelnik želi da svoje selo prikaže u najboljem svjetlu. Tako Derviši udruženim zalaganjem dobijaju sasvim novo ruho. Kuće su ukrašene, ulice očišćene, nasute pijeskom i osvijetljene prvi put za svoga postojanja, a navike poput mokrenja djece na javnim mjestima - strogo zabranjene. Sve je spremno za veliki trenutak. Scena dolaska bračnog para u luksuznom autu biće vrhunac, momenat za pamćenje, satisfakcija za sve urađeno i potvrda dervišanske uljudnosti i gostoprimstva.
Autor uspijeva da jednostavnim, svedenim izrazom, bez suvišnih opservacija, probudi u čitaocu predosjećanje koje jača sa svakom narednom stranicom. Ono nam govori da se sprema žestok obrt. Idila u Dervišima neće potrajati. Zadovoljstvo ugošćavanja uskoro će se pretvoriti u teret. Životi ispadaju iz vještačkih poza, vraćaju se u svoja prirodna ležišta. Kako dani odmiču, sve više postaju vidljive razlike između arapske i zapadne kulture, siromašnih i bogatih, zatvorenosti i neobuzdanosti, naših i njihovih. Uzrok tome ponajviše leži u Simoninom izgledu i ponašanju. Dok joj Ahmedova porodica i ostali Dervišanci nastoje ugoditi u svakom pogledu, na silu se prilagođavajući njenim manirima, Simona kao da ne haje što se našla u posve drugačijem svijetu. Ona se osmjehuje koga god da vidi, upadljivo se divi svakoj sitnici, a sve vrijeme je oskudno odjevena čime izaziva pravu pometnju: muškarci je gutaju pogledom, žene počinju da joj zavide. Žene pokušavaju da otkriju formulu njene zavodljivosti. Zato će se siroti Ahmed naći u čudu kada njegova Zejneba poslije ko zna koliko vremena pokaže znake požude: “Nisam ni slutio da ću, kad budem na vrhuncu uživanja sa Zejnebom, zamišljati da je u mojim rukama Simona i da je lomim, lomim... A primetio sam i da se Zejneba meni davala kako već godinama nije“.
Stvari polako izmiču kontroli. Muževi gube glavu za lijepom Francuskinjom, a žene se dovijaju kako da stanu na put njenoj raskalašnosti. Fatalno razrješenje je neminovno. Uslijediće zavjera kojom Fajad prikazuje svu tragičnost i apsurdnost međukulturnih nesporazuma. Sukob civilizacija ostvaruje se na mikroplanu. Hamidova i Ahmedova majka sluša savjet komšinice Nefise, koja je ubijeđena da zna zašto se Simona tako ponaša. Koji joj to đavo ne da mira. Prelomna tačka romana: jedna strana ruši graničnik i odlučuje da zapuši rupu koja podriva neprikosnovene domaće kodekse, u kojoj se naslućuju odjeci nekadašnjih podjarmljivanja. Koristeći trenutak kad je bila sama, žene ulaze u sobu i probaju pojasniti Simoni da će joj učiniti nešto što se kod njih podrazumijeva, što joj neće škoditi. Međutim, jezik je barijera, Simona ih ništa ne razumije. One je opijaju anestetikom, a zatim joj briju stidne dlake i obrezuju je. Pošto se krv nikako ne zaustavlja, žene upadaju u šok, zbunjene su, ne znaju šta da rade. Strankinja im umire na rukama, što romanu daje jeziv, ali ipak očekivan epilog.
Uprkos gorkom ukusu koji ostavlja kraj romana, te hrabrom odabiru teme, Sulejman Fajad ni izbliza nije nekakav “autošovinista”. Nije samo kritičar domaće zaostalosti, već i suženih, jednodimenzionalnih perspektiva, gdje god da se začinju. Njegov pristup utemeljen je u stvarnosti. On realno ukazuje na efekte trauma koje za sobom ostavlja nasilno, prije svega kolonijalno preplitanje civilizacija. Tome u prilog ide i činjenica da je priča zasnovana na istinitim događajima - nešto slično dogodilo se u Egiptu nakon Drugog svjetskog rata. Pisac se ne miješa u radnju poput sveznajućeg naratora; on je u potpunosti prepušta likovima, koji iz svojih vizura opisuju čudo koje je zadesilo Derviše.
Možda je to i glavni razlog zašto se roman zove “Glasovi“. Budući da se smjenjuju svjedočanstva nekoliko glavnih aktera, a da jedino Simona - iako glavni lik - ostaje bez “glasa“, roman je moguće posmatrati i kao niz iskaza koji obrazlažu neizbježnost jednog slučajnog zločina.
S druge strane, Fajad ne ostaje dužan ni greškama došljaka. U njima on vidi ništa manji razlog za otpočinjanje trenja koje uspostavlja novi, još dublji jaz. Simonina greška bila je upravo u tome što je zadržala spoljašnjost oblikovanu u drugačijoj atmosferi, što nije uvidjela da se u drugom narodu ona manifestuje kao bahatost, pa i provokacija. Drugim riječima, što nije pristala na reciprocitet. Ostala je pri svome, a nije uzela u obzir tuđe. Zbog svega toga postala je žrtva procesa koji su se odvijali decenijama i vijekovima unazad, a koji još uvijek nijesu našli način da mač kojim su kroz istoriju krčili put −- obrišu od krvi i napokon odlože u korice.
“Iznenada, bez ikakve najave, vasiona se u našim očima i glavama poremetila. Pogodio nas je iznenadni udarac sudbine, koji je došao neznano odakle, iz sveta onostranog, nedostupnog našim očima i nedokučivog našem umu“ - ove riječi studenta Mahmuda, Simoninog prevodioca u Dervišima, ponajbolje odslikavaju potres kojeg u svijesti pojedinca i kolektiva uzrokuje nametanje drugačijih društvenih normi, shvatanje da je “naše“ najbolje i jedino ispravno. Roman “Glasovi“, prvobitno objavljen u Bagdadu 1972. godine, danas se može čitati kao stara lekcija o multikulturalizmu čije poruke nikad nijesu bile aktuelnije. Globalizacija i dalje nema djelotvorno rješenje za pomirenje suprotnosti. Međukulturni odnosi vise o koncu; i sve dok ne izgradimo sistem istinskog uzajamnog razumijevanja, osuđeni smo da sa različitima od sebe živimo u stanju zamrznutog konflikta.
Bonus video:
